| Početna |
|
|
|
ESEJ O SELJAKU
Ni jedan se narod ne sastoji od samih ratara (seljaka), no ratari su u svakom narodu što je koren od drveta. Kao što kuća leži na temelju, tako države leže na ratarima. U svim narodima i krajevima ima od svega stanovništva ponajviše ratara (seljaka). Ratari su obično i najzdraviji, najsnažniji i najdurašniji deo svakog naroda - davno (1921) pisao je mudri Grigorije Patrov G. Patrov, Ratar-bankar, Beograd, 1921, strana 3). Književnik Danko Popović u svom romanu Knjiga o Milutinu osvrće se i na problem odnos seljaka i građanina u vrijeme socijalizma. Seljak Milutin je pametan, trezven, hrabar i strog, ponekad šeretski kritičar društvenih i političkih pojava i problema. “Ne znam dal su drugde seljaci podneli i učinili za svoj narod više nego mi, pita Milutin. Pa zar nam najveći ljudi nisu bili seljaci? Ko nam je bune i ustanke dizao i vodio, ko je državu stvaro, čuvo i spasavo" (Danko Popović, Knjiga o Milutinu, Beograd, 1986, str. 20).
Seljak je sebe uzdizao u temelje države. Zato Milutin kaže: "A domaćini su narod! A to su ti oni na koje se oslanjaju carevi i kraljevi, oni koji su državu stekli i očuvali" (strana 62). Milutin se obraća "sinovcu": "Mi, bre, ne mislimo ni o svojoj stoci kao što vi školovani mislite o nama, a juče ste se preobukli, juče ste bacili opanke i obojke....i zaboravili čiji ste" (str. 71). Ne znam da li na svijetu ima zemlje (osim Vatikana) koja nema sela i seljake. Vjerujem da se niko tako ružno ne odnosi prema seljaku kao mi. Evo ga "čašćavamo": "Oca mu seljčkoga... Majku mu seljačku... Seljačino jedna... Seljak ostaje seljak... E, jesi seljak, Vidi seljaka, Šta zna seljak, Glup si kao seljak, Vidi se da si seljak, poseljačio si se...". Iz svega ovoga izlazi da je seljak glup, primitivan, nevaspitan i sve što ne valja. Na pitanja ko smo mi?-odgovara naučnik Vladimir Dvorniković: "Bezmalo, moglo bi se reći, da mi svoga građanskoga staleža uopšte i nemamo, niti smo ga ikada m imali" (Vladimir Dvorniković, Karakterologioja Jugoslovena, Beograd, 1939, strana 723). Prema tome mi nemamo samoniklu aristokratiju, plemiće. Drugim rječima, svi smo iz opanaka izašli. U vrijeme socijalima isticala se parola "Ovo je zamlja seljaka i radnika i poštene inteligencije". Seljak u svojoj zemlji naravno treba da uživa sva prava i poštovanje. A mi smo se baš tada okomili na njega. U to doba progres sela i seljaka krupnim koracima išao je naprijed. Život se razvijao u svim oblicima. Razlika između sela i grada bila je sve manja. Ali mržnja je eksplodirala. Rat se kao uragan sručio i na seljake i napravio pakao. Progres je zaustavljen. Seljak je sve nevolje preturio preko glave. Žuljave ruke i od muke pogrbljena leđa podmetao je u ratu i miru. Zemlju uglavnom seljaci brane i poneki gospodičić. Nažalost, to se brzo zaboravi. Niko se nije sjetio da seljaku spomenik podigne, a davno je podignut magaretu u Mostaru. Seljak radi od zore do mraka. Na selu “nema hleba bez motike“. Gradske kafane i kafići puni su u svako doba. U selu nema droge i drogista a u gradu ih je sve više. Nema prosjaka, u gradu mira ne daju. U selu je manje kriminala nego u gradu. Bosanski seljak (i seljak uopšte) je pametan. Hercegovački mudar. U stanju su da građanina “žedna preko vode prevedu“. Seljačka je škola komplikovana. To je škola života. To je i Wegoš uočio. Lice u Gorskom vijencu, knez Rogan, seljak školovanom kadiji Axi-Ali - Medoviću kaže “ali ti se još hoće pameti, poteža je ova naša škola”. Seoska djeca u školi ne zaostaju iza gradske. Armija seoskih djevojaka i mladića završavaju srednje i visoke škole. Svoje poslove vrše stručno i pošteno. Kada bi radnici seoskog porijekla prestali da rade, sve bi stalo. Naš seljak i kada je bio na na niskom stepenu kulture i civilizacije, stvarao je velika djela - kulturna i mateijalna. Wegovo je djelo narodna književnost u koju spadaju - narodne pjesme, narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke, anegdote, sevdalinke, pitalice, varalice, zdravice, doskočice, tužbalice. Narodna poezija kao “najsavršenije narodno delo (Dvorniković, strana 580) uvela nas je u svjetsku književnost. Narodna epika, i samo ona, pribavila je jugoslovenskoj književnosti zavidno mesto u svetskoj literature“ (Dvorniković, strana 575).Našu narodnu poeziju proučavali su i divili se veliki umovi - Gete (Nijemac), Puškin (Rus), Lamartin (Francuz), Mickijević (Poljak), Nikola Tomazeo (Italijan). “Vukove pesme (su) najstarija, najepskija i najlepša narodna poezija u Evropi“, kaže Tomazeo. (Dvorniković, strana 1025). Na selu se razvijala arhitektura, ornamentika, drvorezbarstvo, grnčarija, vez. Seljak je pravio oružje i oruđe. Wegova su djela narodni običaji, muzički instrumenti, narodne igre, melodije. “Dva glavna i najkarakternija žarišta narodne melodike (su) Bosna i Južna Srbija“ (Dvorniković, strna 376). Vješte ruke seljaka ostavile su dubok trag na stećcima. Pored ostalog, klesao je Bosanca, ponosnog i gordog pred Bogom i ljudima. Evo šta o tome kaže književnik Miroslav Krleža: ...“Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka. Bosanaca! Šta radi Bosanac na stjećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nikada, niko, nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj“ (Oslobođenje, KUN, 19. maja 2005, strana 31). Iz ovog kratkog izlaganja vidi se koliko mi građani (ne svi), najblaže rečeno, griješimo prema seljacima. Potcjenjujući njih, potcjenjujemo sebe. Seljak nije anđeo. Čovjek je kao i drugi - sa vrlinama i manama. Građanin “vaga“ na terazijama. Zavidan je. Mržnju protiv varošanina mi podgrijavamo. Ali to je druga tema - odnos seljaka prema građaninu. Na kraju treba reći da nas seljak i hrani i brani. - Tako narod kaže.
Prof. JOVAN JOVANOVIĆ
DOKUMENTARNI FILMOVI SIME BRDARA U MUZEJU HERCEGOVINE
ISTINA O JASENOVCU I DONJOJ GRADINI
Dokumentarni film pod nazivom „Sunce i žica“, reditelja Sime Brdara, mozejskog savjetnika u JU „Spomen područja Donja Gradina“, prikazan je nedavno u Muzeju Hercegovine. U okviru programa su, u stvari, pored ovog, prikazana još dva dokumentarna filma, „Gradina“ i „Bog ćutao“, a sva tri ostvarenja su, u stvari, tri potresne priče o stradanju u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac, što predstavlja autentično svjedočanstvo o ustaškom genocidu za vrijeme II svjetskog rata.
„Razlog nastanka ovih filmova je vrlo istoričan, jer, ako ne budemo sačuvali sjećanja na Gradinu i Jasenovac, šireći tako istinu svijetom, teško da možemo i opstati“, kazao je nakon projekcije sam autor filmova Simo Brdar. On je dodao da svojevsnu misiju predstavlja trud da se govori o Gradini, velikom ljudskom stratištu, gdje je djelovao Ustaški koncentracioni logor „Jasenovac“, treći po veličini, a, kako je rekao Brdar, po metodama mučenja i ubijanja zasigurno prvi koncentracioni logor u Evropi. Govoreći o naučnim principima kojima je utvrđivan broj jasenovačkih žrtava, kustos u JU „Spomen područje Donja Gradina“ Tanja Tuleković je kazala da su od 1961. godine u više navrata vršena multidisciplinarna i stručna istraživanja ovog područja.
Ona je objasnila da je posljednjim istaživanjima utvrđeno da se u grobnicama u Donjoj Gradini broj ubijeni po metru kubnom kreće između 17 i 25 žrtava. „Dužina masovnih grobnica kreće se od 15 do 50, širina 3 do 4, a dubina 2,5 metara, a , s obzirom na broj od 125 masovnih grobnica i njihove dimenzije, kubatura iznosi 30.852 kubna metra, što, pomnoženo sa prosječnim brojem žrtava iznosi preko 600.000 ubijenih.
To dokazuje da je u koncentracionom logoru Jasenovac ubijeno ukupno 700.000 žrtava, od čega je 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja i 127.000 antifašista, bez obzira na vjeru, a strašnija od ove činjenice je da je, od ukupnog broja žrtava Jasenovca, 20.000 bilo djece uzrasta od novorođenčeta do 12 godina“, navela je Tuleković. Simo Brdar je autor 25 dokumentarnih filmova i dobitnik 16 nagrada na međunarodnim filmskim festivalima, gdje je samo sa filmom „Sunce i žica“ osvojio 6 međunarodnih nagrada... V.D. Dodijeljene nagrade za građansku hrabrost
POSTHUMNO SRĐANU I ESADU Nevladina organizacija Garivo dodijelila je nagrade “Duško Kondor” za građansku hrabrost. Ove godine te nagrade pripale su: Krstanu Bijeljcu, Slobodanu Pejoviću, Miomiru Mili Plakaloviću i Ameli Dudić, ali i, posthumno: Esadu Aliću i Srđanu Aleksiću. Nagrada za građansku hrabrost, kako je navedeno u obrazloženju, dodijeljena je Srđanu Aleksiću koji je poginuo u Trebinju 1993. godine štiteći svog sugrađanina Alena Glavovića. Ova nagrada pripala je, takođe posthumno, i Esadu Aliću koji je 2008. godine spasio živote četvoročlanoj porodici Ros. Bacio se na bombu koja je bila namijenjena ovoj porodici i poginuo...
|