|
iz našeg elektronskog sandučeta
Jedna životna priča
Na dobrotvornoj gala večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio: "Ukoliko nije ometana vanjskim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?" Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču... Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali fudbal. Siniša je upitao oca: "Šta misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?" Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata unatoč njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate šta, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, može, nek igra za našu ekipu, pokušaćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka." Siniša se malo namučio ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol, ali je još uvijek gubila sa dva razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tom stranom nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti. Neko je, u stvari, imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!? Ipak, na opšte iznenađenje - Siniši su dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamoli da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!" Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u go!!!" Uhvativši dah, vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, Siniša je nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i... smjestio je u mrežu !!! Muk, a onda provala ... prasak - svi skočiše: "Siniša, Siniša, bravo, Siniša!!!" Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. "Tog dana", rekao je potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "dječaci obje ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet." Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je iste zime, vjerovatno ne zaboravivši do posljednjeg trena da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan a i majka koja ga je zagrlila i ѕaplakala od sreće! Tada, i možda nikad više.
(ovu priču u redakcijsko sanduče proslijedio je S. VULEŠEVIĆ)
|