Tema broja

List osnovan 1952 / Osnivač - SO Trebinje / Izdavač: JP CIKO

VJERUJTE SVOJIM OČIMA			2010
Vijesti u slici

Hercegovina	M.Bokić	Turnir

Noć muzeja	Slučajevi	In vino...	Dan Planete
MARIS	Fotoreportaža - Ranjeni orao

Đorđe Paravac: Nedjeljom u Trebinju svaki put imam osjećaj da je, ne daj bože, počeo rat. Trebinje bi moglo i mora da ponudi puno više. Slabo šta se deševa, a ljudi su nekako učahureni. Još i stoga što postoji objektivan problem nepovezanosti. Za Mostar saobraća tek jedan autobus i košta 20 maraka - samo u jednom pravcu, za Dubrovnik možeš da odeš ali se moraš odmah vratiti, dok za Herceg Novi autobusa uopšte nema. Nakon određenog vremena, studenti izgube volju za bilo čim ovdje i samo čekaju kada će otići odavde...

Visokoškolska ustanova u maloj sredini još će dugo dijeliti sudbinu bubuljičave djevojke iz provincije koja iz stida dobrovoljno pristaje na anonimnost u sjenci glasovitijih velegradskih posestrima.

Sa nelagodom inferiornosti, bila ona objektivna ili tek posljedica predrasuda, provincijske diplome obično se stidljivo povlače pred razmetanjem onih sa pečatima prestonice, za koje se uvijek vjerovalo da sa mnogo više autoriteta svjedoče o stečenim znanjima.

Osim toga, kako studiranje nije nikad bilo samo redovno posjećivanje amfiteatara i kabineta, ponosni nosioci velegradskih diploma ističu još jedan adut - život u velikom gradu, koji - i pored otimanja i novca i vremena - može da pruži iskustva vrijedna taman koliko i na fakultetu stečena znanja.

S druge strane, oni koji ovako postavljena vrednovanja cijene nepravednim dolaze u situaciju da se za čast svoje diplome - zarađene, recimo, u Trebinju - uvijek i iznova bore dodatnim objašavanjima.

Na primjer, kako predavači nužno nisu provincijski mediokriteti ako ne govore beogradskim akcentom, da su i ova i ona znanja skrojena po jednakim programima za “državne“ škole, da u Trebinju ništa manje ne treba zagrijati stolicu da bi se došlo do tih znanja, da mir i ušteđeno vrijeme u gradu u kojem ti je sve “pod nogom” nekad nemaju cijenu, te da nedostatak tradicije nužno ne znači i neizgrađenost kvaliteta.

Nelagoda je još veća ako ih put nanese gdje dalje - kada se, uz sve pomenuto, sagovorniku na karti mora još objašnjavati i gdje se nalazi gradić čije ime stroji na diplomi, a kada se pri ruci uvijek srećno nađe svima poznatiji Dubrovnika, kao najbliži orijentir.

Na treba zaboraviti i da je trebinjski put ka visokom školstvu bio uska i teško prohodna staza. Za razliku od visokoškolskih ustanova koje se utemeljivane u neko srećnije vrijeme i sa više sistema, trebinjske su nastajale u za taj poduhvat nimalo perspektivnim okolnostima.

Ideja o Trebinju kao univerzitetskom gradu, lišena i osnovnih infrastrukturnih preduslova, rasla je i razvijala se na nejakim plećima entuzijazma, pri čemu je objektivni minimum kadrovskih i infrastrukturnih uslova dugo vremena bivao i mogući maksimum.

Težak i mučan deceniju i po dug put - gdje se, uz redovan posao školovanja generacija, od opštih neuslovnosti svakodnevno otimala svaka prilika da se bar donekle upristoje, a istovremeno se tragalo za nastavnim kadrom i izgrađivao se sopstveni.

Srećom, nova stranica razvoja visokog školstva u Trebinju okrenuta je dodjelom objekata u krugu nekadašnje kasarne univezitetskom kampusu. Prostrani, adaptirani i nanovo opremljei objekti omogućili su znatno bolje uslove za izvođenje nastave, učenje i boravak studenata.

Sa kakvim očekivanjima studenti dolaze u Trebinje, a sa kakvim ih utiscima ispraćamo? Koliko je u ovih deceniju i po Trebinje sazrelo kao studentski grad? Jesmo li dovoljno učinili da budemo grad po mjeri studenata, ili su studenti tek tu da budu po mjeri naših ambicija da postanemo univerzitetski centar.

Jesu li “tuđi” studenti naši? Da li odmaknutost univerzitetskog kampusa, od grada ograđenog žicom i prometnom magistralom, može biti i metafora našeg odnosa prema onima koji ovdje uče i borave. Na neka od ovih pitanja svoje odgovore dali su studenti koji su na školovanje u naš grad pristigli iz drugih sredina.

Nekoliko njihovih priča o Trebinju, obojenih raznolikim tonovima privatnih iskustava, svjedoče jednako i o srećnim susretima i o neuzvraćenim ljubavima.

Ivan Božović, student treće godine slikarskog odsjeka na Akademiji likovnih umjetnosti, u naš grad došao je iz susjednog Nikšića.

Ivan u Trebinju - priča je u harmoničnoj koegzistenciji ambicije za radom i usavršavanjem i grada koji za to pruža nasušno potrebni spokoj. A uz to ne otima mnogo iz xepa, dodaje Ivan, objašnjavajući zašto se odrekao usluga povoljnijeg kolektivnog stanovanja u studentskom domu i odlučio se za privatni smještaj i ishranu u sopstvenom aranžmanu.

- Za Trebinje me je najprije opredijelila blizina. Ja ranije nisam imao priliku da budem ovdje, ali je bilo dovoljno ono što bi negdje čuo o Trebinju– da je to grad lijep i inspirativan za rad. Takođe, ono što mi izuzetno prija je to što je Trebinje mirno mjesto, gdje možeš fino da se ustališ i da obaveze izvršavaš. Akademijom sam apsolutno zadovoljan. Prostori su veliki i opremljeni, uslovi su izuzuetni. Imamo priličan broj stručnih profesora, dosta njih dolazi i sa strane. Imaju znanje i umiju da ga prenesu. Akademija na Cetinju postoji već dugi niz godina i ona se negdje već fino ukorijenila. Trebinjska akademija postoji negdje tek 15-ak godina, ali mislim da je za taj kratki period jako dobro profunkcionisala, priča nam Ivan.

Iza njegovog dolaska u Trebinje ostale su započete studije u Podgorici. Kaže da mu vreva velikog grada, dinamičniji život i stalna borba sa vremenom previše ne nedostaju. Nije, dodaje, od onih koji od drugog traže više nego što im je potrebno.

- Moj život u Trebinju u velikoj mjeri je vezan za boravak na Akademiji i za kuću. Što se tiče života izvan te relacije, mislim da u Trebinju ima dovoljno dešavanja za studente - kolektivnih ili samostalnih izložbi, dogodi se neki koncert ili predstava, znam i za motorijadu. Ništa spektakularno, ali ima šta da se vidi i posjeti. Nisam ja od onih tipova koji traže ovo ili ono, više sam okrenut sebi i užem krugu ljudi koje poznajem, i koji su mi dovoljni. I mogu da kažem da dosta dobro provodim vrijeme.

Sve je do čovjeka i - ako volja postoji - tada ni najviši ciljevi nisu nedostižni.

- Uostalom, sve je stvar pojedinca i u suštini zavisi koliko je neko voljan da se angažuje oko nekog posla. Dakle, pitanje nečijeg ličnog zalaganja. Ti možeš imati i loše uslove za studiranje, ali ako si voljan da napraviš nešto od toga - ti ćeš i uspjeti, zaključuje Ivan na kraju razgovora, ostavivši kratkih rukava naše uporno iščekivanje - da se na nešto, konačno, i požali.

- Možda, eto, kada bi u Trebinju bilo više mogućnosti da nabavljamo boje i pribor za rad, puno bi nam značilo. Sredstva koja su nam potrebna za rad ovdje se mogu kupiti samo u jednoj knjižari, ali ni tamo ne možemo nabaviti sve što nam je potrebno, dodaje skromno Ivan na rastanku, više onako i usput, kao što bi sujevjerni govorio u problemu kamenčića u cipeli - da ne izgleda da je baš sve i do kraja potaman.

- Sad ću da ti kažem šta meni ovdje smeta. Dvije stvari me jako iritiraju. Prvo, na Akademiji su sve ljudi koji dolaze sa strane, a Trebinje – koji je ovdje u regiji ipak univerzitetski centar – ne može za njih da obezbijedi adekvatan smještaj u studentskom domu. Uslovi tamo su katastrofalni. Deset dana sam bila u domu, i to je maksimum koji sam mogla da izdržim. Dom bi morao da ima jedan atelje za rad studenata sa Akademije. Postoji samo jedna društvena prostorija za sve studente, koja uglavnom služi za gledanje španskih serija, priča nam Danče Kovačevska koja je na studije Akademije likovne umjetnosti, gdje je sada već na trećoj godini slikarstva, u Trebinje stigla iz dalekog Skoplja.

- Druga stvar koja mi smeta je da u gradu postoji samo jedna knjižara koja prodaje materijale za studente likovne akademije. Konkurencije nema, pa su cijene jako visoke. Trebalo bi neko da se potrudi oko toga. Bio bi to dobar biznis, mogao bi novac da zaradi, nastavlja Danče.

Kako je naš mali grad - za čije ime, prizaje, ranije nije ni čula - postao važan dio njenog života - Danče nam pripovijeda na srpskom jeziku, već veoma dobro savladanom, ukoliko izuzmemo za strance uobičajne nesporazume sa “padeži”.

Ukratko, strahovita konkurencija na jedinoj državnoj akademiji umjetnosti u Makedoniji obeshrabrila je da uopšte i konkuriše, i pored završene srednje umjetničke škole u Skoplju. Za jednu od četiri akademije u BiH čula je sasvim slučajno i danas sa zadovoljstvom priča o njoj, i pored nevolja što svojim prijateljima u Makedoniji nepoznato mjesto svog studiranja mora objašnjavati kilometrima udaljenosti od Dubrovnika ili Herceg Novog.

- Prvi utisci o Trebinju za svakog ko dolazi u ovaj grad su predivni, pogotovu kada su otvorene ljetne bašte, kada je lijepo vrijeme. Grad je prepun zelenila, što mi se jako sviđa. Kada su moji roditelji bili ovdje - oduševili su se. I danas mi govore - ovo je odlično mjesto za studiranje i tebi ovdje ništa ne fali. Volim da šetam, a Trebinje ima divna mjesta za šetanje. Tamo gdje ja živim u Skoplju je urbano naselje, možeš samo da se vrtiš ukrug oko zgrada. Sviđa mi se što u Trebinju ne moram da koristim gradski prevoz. Kad mi se pije kafa, odem do najdaljeg kafea u gradu - “čak” deset minuta hoda. Sve mi je na jednom mjestu, sve što treba jednom studentu. Mogu sve da stignem i pozavršavam sve obaveze. Nemam stesova, grad je takav.

Da svoj izbor danas ne smatra pogrešnom odlukom, Danče su uvjerila i iskustva studenata na drugim akademijama, koji očito nisu imali mnogo čime da se pohvale.

- Naša akademija pruža bolje uslove za rad nego bilo koja druga na Balkanu. Svugdje se radi u ateljeima od tek nekoliko kvadrata, a naši ateljei su ogromni. Možeš da postaviš i pet štafelaja i da radiš komotno. Drugo, ovdje su nam profesori svakodnevno dostupni za razgovor i konsultacije. Ako profesora nema, tu su asistenti. Odnos studenata i profesora na našoj akademiji doživljavam kao da smo svi zajedno jedna mala porodica. To mi se jako dopada. Na drugim akademijama takvog odnosa nema - dođu profesori jedanput mjesečno, daju korekture i najposle kažu ti koju si ocjenu dobio.

Idilična priča o malom gradu nije se do kraja pretvodila u bajku. Kada se vremenom na njih sviknemo, takve idile postaju nam - dosadno štivo. Ali, ne u mjeri da ih zbog toga manje volimo.

- Ono što nedostaje je više izložbi, koncerata, i drugih sadržaja za studente. U Trebinju ima samo jedan muzej u kome se izložba upriliči jednom možda u dva-tri mjeseca. A da ne pričam o noćnom životu. Odavno sam odustala od izlazaka uveče. Ali meni nije nikada dosadno i u slobodno vrijeme uvijek nađem neku zanimaciju. Napraviš svoj svijet i onda si zadovoljan. Uostalom, nisam došla ovdje zbog žurki. Ja toga imam i kući, zašto bih ovdje dolazila. Grad je baš za onoga ko je došao da radi. Trebinje je grad savršen za umjetnike, kako je Dučić govorio. I ima najljepše nebo...

Blizina rodnom gradu i jeftin život u Trebinju opredijelili su Branku Uljarević iz Herceg Novog da za studije likovne umjetnosti odabere naš grad.

Danas već na trećoj godini vajarskog odsjeka, Branka na Trebinje kao svoj izbor gleda sa priličnom rezervom. Početno oduševljanje je iščililo, a gorčinu koju hvatamo između riječi zajednički smo dijagnostikovali kao - iznevjereno očekivanje. Akademija u Trebinju uglavnom ima dobre uslove za rad, a i nastavni kadar takođe, mišljenja je Branka. Problema ima, ali uglavnom u mjeri koliko ih ima svugdje, dodaje ona. Ipak, nešto nedostaje. Taman ono - slobodni smo reći umjesto Branke - što svakom snu o životu na umjetničkoj akademiji donosi buđenje prije vremena, sa gorkim okusom saznanja da su stvari uvijek prozaičnije nego što nam izgledaju. U malom gradu subverzivno djelovanje ovih nedostataka posebno je intenzivno.

- Najprije, slušala sam iskustva studenata koji su je veoma teško upisivali na akademije u Beogradu, Sarajevu ili na Cetinju. Čudilo me je što je kod nas nekako isuviše jednostavno bilo upisati se. I malo se ljudi prijavilo, počinje Branka svoju priču o sebi i Trebinju.

- U početku je sve bilo dobro. Tek kasnije, kada smo se opredjeljivali za odsjeke, krenuli su neki problemi - sa ispitima, dezorganizacijom, manjkom materijala za rad. Pored gline, trebalo bi da se obrađuju i drugi materijali, kao što su kamen i drvo, za šta su opet potrebne posebne prostorije. Kod nas se sve radi u jednoj prostoriji. Radili smo samo glinu, a kamen smo tek dobili. Fali nam i alata za obrađivanje materijala. Dio alata nabavljamo sami, ali to je nedovoljno da bi na pravi način odradili svoje obaveze. A sve se to odražava na nas studente. Ja ću najmanje dodatno godinu dana morati da ostanem na akademiji da bi uspjela da dostignem odgovarajući nivo i kako bi bila spremna za eventualno postdiplomski studij. Imamo profesora vajanja, koji je sasvim dovoljan da nas u zanatskom smislu uvede u problem, a dobili smo i profesora sa kojim ćemo raditi kamen i strukturu materijala. Imamo još predmet - vajarska tehnologija, ali nastavu iz ovog predmeta još uvijek nismo imali. Ne znam iz kog razloga, niti znam da nam je neko nekad rekao zašto se nastava za ovaj predmet ne održava. Studenti nisu upoznati sa uzrocima svih tih problema, to se sve dešava mimo nas i nekako izostane pravi odgovor, priča nam Branka.

U Studenstkom centru bila je tek mjesec dana. Loše grijanje, topla voda tek svaki drugi dan, veš mašina otprilike jednom sedmično, gužva u maloj sobi - neke su od opštih neuslovnosti, kojima Branka ipak pretpostavlja onu posebnu, rezervisanu samo za studente akademije - u domu ne postoje uslovi za vježbe i domaće zadatke.

Kada priča krene o organizovanim vannastavnim sadržajima za studente i društvenom životu, ona gorčina sa početka priče progovara glasnije.

- Čini se da mjesta za studente u gradu nema. Nema nikakvih deševanja za nas, a to je za studente veoma loše. Pogotovu zimi. Slobodno vrijeme se uglavnom provodi kući - sjedenjem pored televizora ili se crtkaranjem ubija dosada. Izlazak u grad nije skup, ali uglavnom izostane ono pravo “zezanje“. Jedno piće, pa nazad kući. Kada krene ljeto, grad malo živne - desi se neki koncert, neki sadržaj za studente. Jeste miran grad, ali u mjeri da te čak primora da što prije završiš fakultet i odeš odavde. Možda je to i pozitivno, kaže Branka, ali u istinitost ovog posljednjeg ne vjerujemo ni mi ni ona.

- Nedjeljom u Trebinju svaki put imam osjećaj da je, ne daj bože, počeo rat. Trebinje bi moglo i mora da ponudi puno više. Slabo šta se deševa, a ljudi su nekako učahureni. Još i stoga što postoji objektivan problem nepovezanosti. Za Mostar saobraća tek jedan autobus i košta 20 maraka - samo u jednom pravcu, za Dubrovnik možeš da odeš ali se moraš odmah vratiti, dok za Herceg Novi autobusa uopšte nema. Nakon određenog vremena, studenti izgube volju za bilo čim ovdje i samo čekaju kada će otići odavde, govori nam Đorđe Paravac koji je na studije Visoke škole za turizam i hotelijerstvo, gdje je već treća godina, u Trebinje stigao iz Doboja.

U putničkoj torbi nešto više godina i životnog iskustva od svojih kolega - služenje vojnog roka, nedovršene studije u Banjaluci, pa u Beogradu, te posao povremeno.

Dovoljno aduta da o studentskom životu u Trebinju govori sa distance već proživljenog. Uz neizostavni oprez stranca koji se boji da ne uvrijedi onoga čije gostoprimstvo uživa, Đorđe svako malo insistira da je njegov kritički stav ništa više nego dobronamjerna preporuka.

Uslovi za studiranje koje fakultet pruža za Đorđa nisu sporni - učionica i kabineta ima dovoljan broj, a uz to su i kvalitetno opremljeni. Pitanje je - da li je i grad, koji pretenduje da postane univerzitetski centar, učinio dovoljno da prati te zacrtane ambicije.

- Na prijmer, na fakultetu nemamo biblioteku, a fond gradske biblioteke u Trebinju je katastrofalno mali. Ja razumijem da je grad imao tu potrebu - da postane studentski - i podržavam to u potpunosti, ali mislim da su ipak malo nespremno ušli u tu priču. Nisu dovoljno posvetili pažnju da pripreme ne samo grad nego i ljude u gradu za taj poduhvat. Kao da u Trebinju ne postoji svijest o tome kakav značaj gradu donose studenti. Svaki student mjesečno potroši između 250 i 400 evra. To je čist prihod. A korist od studenata, naravno, nije samo finansijska.

Za nedostatke materijalne vrste ne marimo mnogo - uvijek se lako pravdaju nepovoljnim okolnostima - nedavnim ratom, tranzicijom ili ekonomskom krizom, koja je u srećnom svijetu tek akutan problem, a kod nas - teška hronična bolest. Ključna riječ ovdje je “ljudi”.

- Mislim da ljudima malo fali tog osjećaja da smo mi budući akademski građani, o kojima bi trebalo da se povede malo više računa. Odnos prema studentima je ono što meni najviše smeta. Iz menze me je otjerala situacija - kada sam gospođi koja nas je posluživala jednom prilikom zatražio salvetu i dobio odgovor - da salveta za studente nema i da su salvete samo za policiju. Tada se još policija hranila sa nama u menzi. Ustao sam, kupio tri pakla salveta i odnio, na šta je ona reagovala - ne baš na lijep način. Drugo, jako je malo ovdje mladih ljudi koji nisu školovani po onom prethodnom sistemu i koji bi mogli da uhvate korak sa savremenim principima rada sa studentima. Ne sumnjam u kompetentnost profesora, ali sve su to ljudi prošlog sistema koji imaju problem da se prilagode. Ja ne mogu da imam konsultacije jer se profesori zaključavaju u kancelariju. A kada ga sretneš na hodniku, onda znaju i da zagalame - zašto ih presrećemo na hodniku. Ja sam na fakultetu već tri godine i nikako nismo imali ekskurziju, a nećemo imati ni apsolventsku. Kada od svoje majke koja je studirala u Zagrebu čujem kako su se njihovi profesori odnosili prema studentima prije 40 godina, ja se – iskren da budem – prilično razočaram u svoje iskustvo.

I tu nije kraj. Kao što Đorđe ne brine samo za univerzitetske perspektive Trebinja.

- Volim svoju zemlju i želio bih da ostanem. Turizam sam upisao jer stvarno želim da se bavim ovim poslom i da živim od njega. Da se bavim receptivnim turizmom i da dovodim ljude ovdje. Ali, ja ne želim nikom da pričam bajke. Jako je loša stvar što ljudi sa strane mogu da ponesu lošu sliku iz Trebinja. To je onaj negativni publicitet koji Trebinje može da jako puno košta u budućnosti. To bi bila velika šteta, jer Trebinje ima veliki potencijal, završava Đorđe.

- Nadam se da će ovo neke stvari pomjeriti sa mrtve tačke, dodaje na kraju, kada je displej na diktafona već prestao da otkucava vrijeme snimanja. Ne ulazeći u raspravu sa izrečenim sudovima i sa punim povjerenjem u njihovu dobronamjernost, podijelišmo nadu sa Đorđem.