ČUVARI TAJNI HERCEGOVAČKIH JEZERA
STRAH NAS NAJBOLJE ČUVA
Aleksandar Vuković: Čovjek koji u ronilaštvu nema straha nije normalan. Onda kada ne osjetim strah odmah ću prestati sa ronjenjem.
„Kada sam se u ronilačkom odijelu zaglavio u granje na dubini od 55
metara, vadeći turistički brod “Lotiku” iz Višegradskog jezera, u
trenutku sam shvatio da ne mogu ni naprijed ni nazad. Pomislio sam
ostaću tu zaglavljen tu pored broda koji nosi ime poznate junakinje
romana “Na Drini ćuprija”. Čitav dotadašnji život mi je prošao u brzom
filmu, pred očima. Pomislio sam nikada više neći vidjeti sina Dušan koji
je imao dvije godine. Čitav posao je otežavalo i to što je brod je
stajao vertikalno uz samu branu a još kada se mulj podigne apsolutno
ništa se ne vidi. Smirio sam se, nožem odsjekao granu koja me je
spriječavala da izronim i krenuo ka površini. tada vidjeh svjetlost
ronilačke lampe mog kolege Saše Kurtovića koji je krenuo da me spasi.
Čovjek koji u ronilaštvu nema straha nije normalan. Onda kada ne osjetim
strah u ronjenju odmah ću prestati sa ronjenjem. Strah je taj koji čuva.
To je jedini način da se sačuvam“, kaže Aleksandar Vuković jedan od
ronilaca trebinjskog kluba „Posejdon“.
Kluba koji je po mnogo čemu jedinstven. Prije svega jedini je koji može da obavlja većinu poslova pod vodom od Trebinja do Bijeljine mnogi su skloni da kažu da trebinjski ronioci nemaju premca na ovim prosotorima. Angažovani su u mnogim akcijama, ne samo u RS nego i u Federaciji BiH i Crnoj Gori.
Paradoksalno izgleda ali je činjenica da je čovjek odavno nogom stupio na mjesec, a nije došao do morskog dna. Ili da ovu priču lokalizujemo, misterija je sve ono što se događa i na dnu Pivskog jezera koje krije svoje tajne. U ovoj akumulaciji su dva vozila sa tijelima građana BiH i Crne gore koji su nastradali u saobraćajnim nesrećama prije nekoliko godina. Od tada do danas su na dnu jezera.
„Država Crna gora nema takvu opremu ali čini mi se nije ni voljna da to odradi. Mogućnosti ipak postoje. To su ekstremne dubine od 150 metara. U jezeru se već nalaze dva vozila u kojima su ljudi, jedno je sletile prije tri četiri godine a jedno prije nekoliko mjeseci. U vozilima su državljani BiH, pa ni naša država nije voljna da plati taj posao koji je zaista veoma skup. U svijetu postoje tehnologija koja podrazumijeva obimnu akciju koja bi okupila stotinjak ljudi raznih profesija, ronioce, i stručnjake raznih oblasti. Ta logistika je najneophodnije. U blizinu jezera treba da se dopremi ronilačko “zvono”, mini podmornicu, sonare“, kaže drugi trebinjski „Posejdon“ Saša Kurtović...
Ronioci kažu da poseban problem predstavlja činjenica da, kada je hidroakumulacija građena šuma nije sasječena. U takvim situacijama ronilac se lako zapetlja i eto problema. Takozvano “ronilačko zvono” bi trebalo spustiti na dubinu od 160 metara, adaptirati se, izaći iz zvona i krenuti u akciju.
„Tu bi trebalo da budu uključeni iskusni ronioci profesionalci. Najprije bi trebalo montirati pontone sa barokomorom, tu bi trebale da se angažuju i medicinske, vodoprivredne ekipe i stručnjaci tehničkih nauka kako bi smanjili rizik na najmanju moguću mjeru. Ronilačka ekipa bi pod vodom boravila par dana, privikavala se na uslove. Sve bi trebalo raditi polako ali sigurno. Veliki je to posao“, naglašava Vuković i dodaje: „U Trebinju ima dosta sportskih ronilaca ali pravih profesionalnih ronilaca veoma malo. U Trebinju nas je četvoro, ja, Saša Kurtović, Petar Anđelić i Predrag Kurtović. Obuka je skupa kao i naša oprema. Da bi nabavili opremu treba dosta novca. Samo za jednog ronioca treba oprema u vrijednosti od 10 do 12 hiljada maraka. Oprema uključuje odijelo, regulatore koji su najskuplji, kaciga... Kod nas trebaju specijalni regulatori, protiv promrzavanja. Vidite, kada se spustimo na dno bilećkog jezera na dubinu od 50 metara, usred ljeta, dolje je temperatura od 4 do 6 stepeni a na tim temperaturama voda počinje da se zgušnjava“, kaže on.
Nema mjesta gdje trebinjski ronioci nisu ronili na području ove regije ali i šire. Ipak pećine su najrizičnije. Takozvano speleoronjenje je najopasnije. Kada se kreće u takve poduhvate ronioci, osim odijela, nose dvostruku opremu. Kažu ronili su na izvorištima i sifonima, spuštali se na oko 80 metara dubine.
„Mi kao klub nemamo mnogo opreme za speleoronjenje tako da ronimo u grupama. U ovakvim ronjenjima oprema ne smije zakazati. U Trebinju ima nekoliko lokacija gdje je evidentirano prisustvo čovječje ribice moguće je to speleoronjenje. Mislim da bi bilo atraktivno to turistički “pokriti”. Ali za sve trebaju sredstva. lokacije su itekako poznate, treba sve to trasirati, urediti hladnu svijetlost“, dodaje Saša.
Članovi „Posejdona“ ronili su na svim jezerima, na Trebišnjici, Neretvi, Drini, na Buni. Spustili su se i ispod brane Grančarevo. Najveća dubina je bila 82 i po metra.
„Na brani je bio su neki tehnički kvar. To je bila ekstremna dubina na kojoj ronioci koriste vazdušne mješavine. Dva mjeseca smo se pripremali za takvo ronjenje. Pod vučno polužje, na dubini od 80 metara gdje se gotovo ništa ne vidi, provukla se grana, otklonili smo taj kvar i sve je funkcionisalo kako treba“ priča Aleksandar Vuković i dodaje da su pod vodom, za njega, najinteresantnije građevine ali dodaje da su prije desetak godina imali jedan itekako interesantan susret pod vodom.
Bilo je 2001. godine, kod splava Apolon na Bilećkom jezeru, gotovo licem u lice sreli smo se sa pravom jezerskom nemani. Ronili smo na trenažnom ronjenju u grupi. Vidio sam ogromnog soma od sigurno stotinjak kilograma. Bilo je i strašno i atraktivno ali je činjenica da takve „ale“ postoje u dubini Bilećkog jezera.
Svako ronjenje je samo po sebi atraktivno. Sječenje, rezanje pod vodom je interesantno.
„Imali smo jedan interesantan zadatak na novizgrađenoj brani u Pljevljima. Radimo sve poslove pod vodom. Čistili smo branu u Bočci gdje smo sa 50 metara dubine izbacili oko 150 kubika mulja, granja, balvana... Sav otpad ide na branu pada na dno i smeta. Pod vodom su u Bileđkom jezeru kompletna sela, mostovi, kuđe, predivne građevine. Ovdje na Arslanagića mostu takođe. Dosta je lijepih mosotova. U Bilećkom jezeru je brana Parež. kada je najmanja kvota jezera, brana Parež je na 60 metara dubine. U brani su još mašine, ostale su dolje u dubini“, priča Saša.
Obiman
posao ronioci su imali prilikom čišćenja korita rijeke od zaostalih
minsko eksplozivnih sredstava iz posljednjeg rata. Posao je obavljan na
potezu od bazena u Bregovima do Banja.
„Iz rijeke smo izvadili oko 150 komada raznoraznih komada municije i
naoružanja. Zolje, rapove sa mnicijom, puške, neeksplodirane granate...Svega
smo nalazili. I što je interesantno, sve smo prečistili do sada pet šest
puta i uvijek bi nešto novo pronalazili. Poslije našeg čišćenja
Trebinjci bi ponovo bacali tu municiju u rijeku, ponovo apleujem na njih
da predaju naoružanje, neće snositi nikakve posljedice“, prisjeća se
Saša.
r.mi.
NJEMAČKI PROJEKTILI
„Najopasnije je bilo vađenje projektila koji su ispaljeni sa njemačkih topovnjača tokom drugog svjetskog rata na grad Trebinje. Ti projektili su pali u rijeku iznad Kamenog mosta. To je definitivno ispaljeno sa njemačkih topovnjača jer je riječ o kalibru granata od 210 milimetara koji se odavno ne korisiti. Granatu tešku 150 kilograma nije bilo ni malo jednostavno izvaditi. Bila je u mulju u vodi na dubini od oko 4 metra“ kaže Aleksandar a Saša dodaje da je cijela akcija trajala skoro osam dana.
„Projektil smo primijetili prilikom deminiranja korita rijeke, skoro slučajno. Otkopali smo je sa svih strana, vidjeli koliko ima upaljača i tek kad smo obezbjedili bezbjedno vađenje projektila, napravili smo posebnu korpu i izvadili projektil. U akciju su bili uključeni civilna zaštita, policija, hitna pomoć, radnici HET-a“, naglašava Saša Kurtović.