NAKON 70 GODINA NA SVJETLU DANA JEDNA DRAGOCJENA DOKTORSKA DISERTACIJA
 

JOVAN RADULOVIĆ - I LINGVISTA

Stresanjem sedamdese­togodišnje arhivske prašine sa rukopisa doktorske dise­rtacije Jovana Radulovića ponovo je oživio ovaj,  između dva svjetska rata poznati poeta, prozaista, književni istoričar i kritičar. Ove godine su se izdavači (SPKUD Gusle i SPCO Mostar)   na dostojanstven način odužili svom sugrađaninu, a priređivači (dr Ranko Popović i mr Draga Mastilović) dali   svoj  svake hvale vrijedan doprinos osvjetljavanju njegove istoriografske djelatnosti.

Međutim, još jedna strana Radulovićeve svestrane aktivnosti ostala je neosvijetljena, pa bih ovim skromnim prilogom želio baciti tračak svjetla i na tu njegovu angažovanost, tim više što je vezana i za trebinjski kraj, iz koga vuku i njegovi korijeni.

U ljeto davne 1956, tek sam bio diplomirao i odmah dobio rješenje da sam postavljen za profesora u Tre­binjskoj gimnaziji od 1. septembra (sticajem okolnosti, nisam održao nijedan čas u njoj). Međutim, prije početka školske godine, negdje u julu ili avgustu, pronašao me je sreski kurir i prenio mi hitnu poruku da  narednog jutra neizostavno dođem kod druga Čeda Kapora, kako bi sa nekim stručnjakom iz Beograda „išao na teren“.

Opsjednut radoznalošću, jedva sam dočekao zakazano vrijeme i prijavio se  u kabinet predsjednika sreza. Po običaju, drug Čedo me je srdačno dočekao i pre­dstavio jednom naočitom gospodinu s kojim bi trebalo da pođem na Ljubomir. Bio je to dr Jovan Radulović, o kojem dotad ništa nisam znao. Radulović mi je ukratko saopštio da sakuplja jezičku građu za Rečnik Srpske akademije nauka i umetnosti, za koji sam znao da se   priprema još od posljednjih decenija 19. vijeka.

Njemu se žurilo i vrlo brzo smo sjeli u auto, jedini koji je imao ondašnji Sreski narodni odbor. Pored profe­sionalnog interesa, za mene je ovo bila šansa da prvi  put zavirim u Ljubomir, o kojem sam ranije dosta slušao, a i da se malo više provozam u autu, što mi je ranije bilo nedostupno.

U ovakvom poslu i dotad sam imao nešto iskustva. Prethodne godine, prof. Jovan Vuković vodio je troje nas apsolvenata na sakupljanje jezičke građe u konjičkoj opštini. Smjestili smo se udobno u tek izgrađenom hotelu, gdje nas je profesor uveče upućivao u način rada, isticao jezičke osobitosti na koje treba  da obraćamo naročitu pažnju, kako da se ponašamo i o čem da razgo­varano sa mještanima. O konjičkim selima i njihovom stanovništvu davao nam je iscrpne informacije nedavno preminuli Branko Dželetović iz Bileće, koji je tada radio kao nastavnik u Konjicu.

Ujutru, profesor je ostajao u hotelu, gdje je nešto pisao, a mi smo odlazili u određena sela, dvije djevojke zajedno na desnoj, a ja  na lijevoj obali Neretve.  Pješačio sam podugo do tih sela nase­ljenih samo muslimanima, koliko se sjećam, vjerovatno kako bi se utvrdilo dokle sežu neke arhaičnije govorne osobine. Bio sam oduševljen egzo­tičnošću tog kraja, koji me nimalo nije podsjećao na donju Hercegovinu, kakvu sam bolje poznavao.

Razgovori s mještanima bili su vrlo zanimljivi, oni su mene više pitali nego ja njih  (najviše: hoće li opet biti rata?)  jer su do njih vijesti veoma sporo dopirale. Čudio sam se i njihovoj nošnji, najviše  čakširama od debelog kostretnog sukna, koje su   žene nosile i ljeti. Naveče, okupljeni u hotelu, razgovarali smo o doživljajima i dogovarali se za sutrašnji nastavak rada.

Upravo stoga me je i intrigirao način Radulovićevog rada. Koliko se sjećam, on je bio suzdržan, nije pokazivao nikakve želje za razgovor. Možda je opravdano sumnjao da  neko od nas, vozač ili ja, radimo za Udbu, što je u ono vrijeme bila česta praksa. Naobdan smo obišli sva sela uz Lju­bomirsko polje od  Domaševa do Vr­polja tražeći autentičnog sagovornika. Tada je Ljubomir još živio punim životom, svuda su se vidjeli ljudi u polju, krda stoke sa čobanima  presi­jecala su nam put, susretali smo i prestizali učenike koji su išli na nastavu ili se vraćali iz škole, a na uskom makadamu još se nisu  primje­ćivali tragovi motornih vozila.  Izazivali smo opštu radoznalost gdje smo se god pojavljivali i svi su bili voljni da nas upute kud smo namjeravali.

Poslije nekoliko pitanja posta­vljenih starijoj osobi   na koju bi nas mještani uputili, Radulović je obično rezignirano sklapao svoju bilježnicu nastavljajući potragu za novim info­rmatorom. Nezadovoljstvo ranijim sagovornicima objašnjavao je pogubnim administrativnim, konferencijaškim i armijskim uticajem na izvorni narodni govor. Što je i prirodno, seljaci, i ne samo oni,  kad se susretnu sa nepoznatim ljudima, naročito ako su iz grada, i nesvjesno počnu govoriti „gospocki“, i u takvim prilikama istraživač će uočiti malo autentičnih lokalnih jezičkih osobina. To je naročito bilo karakte­ristično u ono vrijeme kad je jaz između sela  i grada još bio dubok.

Ja sam, više-manje, bio pasivan posmatrač. Kad bi Radulović zapazio neku zanimljivu riječ, ponavljao ju je kako bi je provjerio prije nego je zabilježi. Ponekad bi upitno  pogledao i u me, kako bih je i ja potvrdio ili prokomentarisao.

Dobro sam upamtio slučaj kad je zapazio kako naglasak, mijenjajući intonaciju, preskače sa riječi voda na prijedlog  u akuzativu (voda – na vodu). Kad sam mu objasnio po kom se to metatonijskom zakonu vrši i po kojem se naučniku naziva taj zakon (onda sam to znao, danas nisam siguran), on se zainteresovao za to, pripitivao me je više puta i sve uredno bilježio.

Takve akcenatske finese se i ne predaju na studijama  književnosti, koje je on slušao. Od tog momenta bio je povjerljiviji prema meni. Toga sam se sjetio nedavno kad sam u jednoj naučnoj publikaciji vidio da se citira   Radulovićev rad o istočnoherce­govačkim akcenatskim odstupanjima od Daničića i Belića, objavljen tri godine ranije u petoj knjizi Glasnika SANU.

U sami smiraj dana, pronašli smo nekog starog Ivankovića u Vrpolju i poslije prvih rečenica razmijenjenih s njim, Radulović se naglo odobrovoljio i živnuo. Uočio je da čovjek ne obraća pažnju na to kako će nešto reći, nego šta će kazati. Osjetio je da naš novi sagovornik nije inferioran u razgovoru, ne treba ga često podsticati pitanjima, jer govori spontano, tečno i slikovito, očito ne nastojeći da prilagođava svoj govor pridošlicama.

U jednom trenutku, Radulović mu je upao u riječ, ponovivši povišenim glasom Ivankovićevo neko naknadno objašnjenje: mi reknemo dolje kud voda teče. A onda se meni obratio: Kakva definicija reči dole! Značenje priloga je najteže definisati. Radulović je tada radio u Institutu za srpski jezik  SANU kao pomoćni urednik prvog toma  Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, pa se sukobljavao sa takvim teškoćama.

U  prijatnom razgovoru vrijeme je brzo proticalo. Primijetio je da su ukućani već otišli na počinak. Znao je da se na selu rano liježe i rano ustaje, a štedi se i petrolej. Iako i sam umoran, nerado se oprostio od ovog sagovornika i naše bavljenje na Ljubomiru se okončalo kasno u noć. Uz put nam se požalio što mu utvrđeni program ne dozvoljava da ostane još jedan dan u Trebinju kako bi nastavio razgovor sa tim Vrpoljaninom.

Iako je odavao utisak čovjeka u punoj snazi, tada mu je bilo 57 godina, Radulović je umro naredne godine, ne dočekavši izlazak iz štampe prvog toma pomenutog rječnika. U proteklo pola vijeka, objavljeno je 17 njegovih velikih, enciklopedijskih tomova, u kojima je obrađeno tek nešto oko polovine predviđene građe. Vjerovatno da među nekoliko stotina hiljada obrađenih riječi ima i dosta priloga Jovana Radulovića, pa i onih zabi­lježenih za njegova kratkotrajnog boravka u našem kraju.

U stručnoj literaturi naišao sam na neke tragove opisanog Radu­lovićevog jezičkog istraživanja. Jedan od tih rezultata  je Zbirka reči iz Hercegovine iz 1956. godine, iz koje se građa i dalje  unosi u pomenuti rječnik.  

Neki dan, provjeravajući nešto u 11. tomu tog rječnika, slučajno mi za oko zape ime Trebinje. Obratih bolje pažnju, kad ono uz riječ kućile stoji oznaka da potiče iz pomenute Radulovićeve zbirke. Trebalo mi je  nešto vremena da se uz pomoć navedenog značenja prisjetim te već gotovo potpuno zaboravljene riječi. Vjerovatno je tada zabilježena na Ljubomiru.

U jednoj bibliografiji dijale­katskih radova pronašao sam i njegov spis o govoru gornje i južne Hercegovine, u kojem je bilježio rjeđe riječi i utvrđivao akcentuaciju na potezu Nevesinje – Gacko – Bileća – Trebinje. Rad je objavljen u osmoj knjizi Glasnika SANU 1957. i rezultat je, svakako,  njegovog istraživanja iz prethodne godine. Dakle, ozbiljnije se bavio i dijalektologijom, što je bilo u sastavu njegova rada na velikom Rečniku  SANU.

Ne znam da li je koji istraživač iz naše struke imao takvu logističku podršku kao što je tada u Trebinju pružena dru Jovanu Raduloviću. A ta investicija ondašnjeg   sreza itekako se isplatila jer je  ova kratkotrajna posjeta urodila trajnim uvrštavanjem nekih  pojava iz govora našeg kraja u najka­pitalnije djelo nacionalne kulture. Dalekovida vizija rukovodioca obra­zovanog u revoluciji!

Kad sam god kasnije sakupljao  jezičku građu u nekom kraju, uvijek sam se sjećao kakav  je istančan osjećaj  imao Jovan Radulović za pronalaženje pravih sagovornika, sa kakvom je pedanterijom pristupao tom poslu i okrivljivao sam sebe što ponekad nisam imao odlu­čnosti da se odreknem  nekompetentnih informatora.

Savo PUJIĆ

USPJEH MLADIH INOVATORA

bicikl sa 36 brzina
 

Simo MIljković sa starijim kolegama B. Babaljem i Ć. Kaporom

Na tek održanom sajmu inovacija INOST MLADIH u Banja Luci zapažen uspjeh su ostvarili mladi trebinjski inovatori.Medalje su osvojili: Goran  Lalović za inovativni lift (mentor Slobodan Vukosavljević); Simo Miljković za biciklo sa 36 brzina (mentor Krsto Marković) i Milan Đurica za kompjuterski program (mentor Slobodan Vukosavljević).

Sva trojica su učenici srednjih škola u Trebinju.

Odmah poslije ovih nagrada, sabirajući prve utiske, Simo Miljković, kome je tek 15 godina, rekao nam je ono osnovno o njegovom biciklu...

- Radi se zaista o biciklu sa 36 brzina. Imao sam samo ram od starog bicikla. Sve ostalo sam kupio novo i ugradio na taj bicikl. To su dijelovi za više različitih bicikla. Na kraju sam unio i nekoliko inovacija, prije svega na mjenjaču da bih dobio takav prenos da bicikl mogu voziti uz veliki nagib i da povećam broj brzina. Sam stanujem u dijelu grada koji se nalazi na velikoj uzbrdici. Svako onaj ko ga je vozio zna da se radi o visokokvalitetnom biciklu.

Simo je sve radio sam. U prezentaciji bicikla pomogao mu je stariji kolega iz Udruženja inovatora Istočne

Hercegovine iz Trebinja Borko Babalj. Naravno, Simo je postao redovni član ovog udruženja...

- Uradio sam i model inovativne lampe sa sijalicom i mjestom za svijeću - kaže Simo - ukoliko nestane električne energije.Taj rad ću izlagati na nekom od sljedećih sajmova inovacija u Bosni i Hercegovini. Nagrada i prijem u Udruženje inovatora Istočne Hercegovine za mene predstavlja čast i još više ću raditi na svome usavršavanju i stvaranju novih, inovativnih tehničkih rješenja. Želja mi je da, uz pomoć starijih kolega inovatora, ubuduće izlažem i na međunarodnim sajmovima inovacija.