Početna

 

IN memoriam
 


 

MILORAD ĆOROVIĆ

 

1932 – 2010

 

 

U Istočnom Sarajevu, u kome je živio posljednje tri godine, umro je akademik Milorad  Ćorović.

Na sahrani, koja je obavljena 13.4.2010., govorili su Slobodan Remetić (Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske), Dobroslav Ćuk (Opština Trebinje), Ranko Perović (Akademija likovnih umjetnosti u Trebinju), Gradimir Gojer (u ime sarajevskih umjetnika), i Cvijeta Krsmanović (Rektorat Univerziteta Istočno Saarjevo).

- Slikarstvo Milorada Ćorovića - naglasio je Slobodan Remetić - predstavlja nezaobilazan i veoma važan beočug u istoriji savremenog srpskog slikarstva  na tlu BiH. Wegov veoma zanimljiv  i moglo bi se reći gotovo dramatičan razvojni put  krenuo je od središta tipičnog slikarstva  beogradskog kruga šezdesetih godina i posedovao sva obiležja umetničkog senzibiliteta  odgajenog i odnegovanog  u klasama Likovne akademije  u Rajićevoj ulici br. 10.

- Ovo slikarstvo - naglasio je Remetić - proisteklo pod uticajem profesora  ove akademije, školovanih na uzorima francuske moderne, ipak je nosilo  izrazit pečat Ćorovićevog mediteranskog pore­kla. Nakon nekoliko godina  bez slikanja, kada se bavio isključivo grafikom  i crtanjem, on iznenada otkriva uzbudljiv i dramatičan svet hercegovačkih planina u beličastim i finim sivim harmonijama na modernoj osnovi   neba  – napisali su najpozvaniji da o tome sude.

- Poslednja razmirica  na politički endemski trusnom i vjetrovitom balkanskom prostoru - rekao je Remetić - odvešće umjetnika u naručje stare kolijevke, korijenima njegovih Ćorovića. Iskonski unutrašnji nagoni i snažne emocije  u pozadini su autorskog razmaha i uzleta, koji  će predlagače za prevođenje dopisnog među redovne članove Akademije inspirsati da napišu  i potpišu sljedeće riječi:

“Poslednja faza Ćorovićevog slikarstva rođena je u Trebinju i predstavlja, svakako, krunu njegovog rada. To je serija portreta natprirodne veličine, rađenih u harmoniji  crno-belih valera.

To su ljudi  čije su oči videle samo dno užasa, zaustavljeni u trenutku  očajanja, deformisani i zgrčeni u susretu sa beznađem. Rađena dramatičnim širokim potezima četke, bez i najmanje želje da budu dopadljiva  ili šokantna, ova lica kao da potiču iz familije portreta  engleskog slikara Frensisa Bekona, s tim što su svakako otišla ogroman korak dalje  u definisanju ljudskog beznađa”.

- Značajnom i bogatom likovnom djelu akademika Ćoro­vića valja dodati i dragocjeni dugogodišnji pedagoški rad, u kome je on, kao profesor i dekan, u svijet slikarstva uveo i na trasirane staze izveo mnoge mlade, talentovane ljude, koji su već ostvarili  vrijedne rezulte, a u više slučajeva - već zapažene opuse.

- Poslednje mjesece i dane života ispunjenog samoprijegornim radom, uspesima i priznanjima - podvukao je Remetić - akademik Milorad Ćorović  proveo je u planovima za nove izložbe, za nova sučeljavanja sa očima znatiželjnih i kompletnih gledalaca, za provjere svojih novih ostvarenja. U Banja Luci privode se radovi oko rekonstrukcije i adaptacije nove, dugoočekivane   velelepne zgrade Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, u kojoj će svoje mjesto naći i galerijski prostor za izlaganje likovnih dostignuća naših uglednih umetnika. Nadali smo se da će na otvaranju galerije čast Banja Luci učiniti ugledni članovi Akademije.

- U izvođenju konačnih sudova  o bilo čemu iz života šire zajednice  i pojedinca jedino narod  nikad ne greši, a narodna mudrost  poučno opominje na opreznost i suzdrža­nost: ”Čovek kaže, a Bog raspolaže”, “Čovjek snuje, a Bog odlučuje”. Imali  smo dvojicu sjajnih umjetnika, imaćemo ih i dalje u njihovom delu  koje će da traje ”dok je sveta i veka”, ali naš Milorad Ćorović, kao ni njegov prijatelj i sabrat  u opredeljenju, stremljenju  i profesionalnom ostvarenju neće prisustvovati  tom svečanom činu. Vest o Ćorovićevom odlasku u onozemaljski svet  prekinula je poslove oko pripremanja  njegove samostalne izložbe u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti  u Beogradu. Trebalo je, žarko je želio, kao da je predosećao da mu nema još  dugo vremena za nove poduhvate i iskorake, da u gradu na Savi i Dunavu  još jednom, teško je izbrojati koji već put, beogradskoj i ne samo beogradskoj javnosti pokaže šta je radio  poslednjih meseci.

 

Načelnik Opštine Trebinje Dobroslav Ćuk govorio je o Ćorovićevim Trebinjskim godinama, o osnivanju Likovne akademije, govorio sa zahvalnošću o vrijednom legatu koga je Milorad Ćorović ostavio Muzeju Hercegovine u Trebinju...

- U životu - rekao je Ćuk - mnogo si slika naslikao i mnogo pogubio, rijetke su one koje si našao, ali ne i one kojima si se vraćao. Jednom si kazao, a to je na sreću ostalo i zapisano: “Čudni su putevi slika - kada se odvoje od svog stvaraoca one same nastave svoj život i kretanje. Meni su se na neki neobjašnjiv način vraćale neke slike, tako da se i sada, možda, pomalo nadam da će mi se neke vratiti”. Što se tog povratka tiče, dragi Mile, za tebe nade više nema, ali, na sreću, ima za sve one koji još uvijek tvoje slike traže i nadaju se da će bar veći dio uskoro naći u kakvoj monografiji ili u nekom drugom izdanju.

Podvlačeći da je sa Ćorovićem u Trebinje “prosto ukoračila jedna smjelost da se ide u nove poteze i zamašnije projekte”, Ćuk je govorio i o godinama Ćorovićevih prijateljevanja u Trebinju...

- Govorio si da ti prijateljstva  puno znače. Nastojao si uvijek da od tuge, nevolje ili iskušenja sačuvaš svoje prijatelje. U tome si uspio, čak i tvoja bolest bila je za mnoge daleka i tajnovita. Zato, neki od nas, gotovo u šoku došli su da bace grumen zemlje na tvoju vječnu kuću...

 

Ranko Perović, u ime Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju, oprostio se od njenog osnivača, od “našeg sugrađanina i prijatelja, našeg Trebinjca, našeg Sarajlije, od našeg Hercegovca, od kozmopolite u najpozitivnijem značenju te riječi, od čovjeka koji nije znao da mrzi, ali je itekako znao da prašta i voli, od jedne veličine koja je za onih desetak godina boravka u Trebinju ostavila neizbrisiv trag, trag kakav mogu ostaviti samo oni koji sa sobom i u sebi nose nešto nesvakidašnje, nešto što privlači pažnju drugih”…

 

Govoreći o tome koliko je “svima nama u Trebinju značio i koliko je kome promijenio živote, unoseći u našu sredinu nešto od onog šarma i harizme koju imaju samo rijetki, nadareni i odabrani”, Perović je zapazio...

- Svojim dolaskom unio si nešto novo u atmosferu Trebinja, nešto što do tada nismo imali. Tvoja ležernost u ophođenju sa ljudima, način na koji si ostvarivao kontakte, i svima nama oko tebe otvarao nova vrata, i nove vidokruge, prosto su plijenili svakoga ko je bio u kontaktu sa tobom - prisjetio se Perović.

- Kada smo zajedno počeli da osnivamo trebinjsku akademiju, nismo imali ništa sem entuzijazma i moralne podrške naše okoline. Bili smo i bez para i bez prostora, ali smo tvojim dolaskom dobili ono najdragocjenije što si ti ponio sa sobom dolazeći u Trebinje. Donio si nam svoje ime i prezime, svoj ugled i svoju harizmu, koja nam je širom otvarala vrata u čitavoj regiji bivše Jugoslavije.

- Dragi naš grofe, nisam siguran da ti se naše i tvoje Trebinje uvijek znalo odužiti na pravi način. Nije znalo a možda nije ni moglo. Ali znam da su te Trebinje i njegovi građani voljeli i poštovali kao da si oduvijek živio u njemu. Ti nisi nikad ni htio bilo šta da tražiš od onih kojima si sve davao. Tebi je bilo dovoljno naše prijateljstvo i vrijeme koje smo ti posvećivali. Uživao si u druženju sa tvojim studentima, kojima si nesebično prenosio svoja iskustva, i izlascima sa Branom, Đokom, Slobom, Mengom, Todorom, Vukom i svim onim mnogobrojnim prijateljima koje si uveseljavao i oplemenjivao svojim šalama, zgodama i pričama punim onog prepoznatljivog sarajevskog šarma, uvijek pomalo protkanim sjetom i željom da se ponovo vratiš tamo odakle si nam i došao.

- I evo te danas u Sarajevu - završio je Perović - na kraju tvog puta, mi, koji smo te poštovali i voljeli, ispraćamo te, tužni, a opet srećni što smo imali privilegiju da dijelimo svoje vrijeme sa tobom...

E.G.T.

 

DUČIĆEVO VEČE POEZIJE U TORONTU

 

SJEĆANJE NA MOMA KAPORA

 

Kanadsko-srpsko dobročinstvo “Jovan Dučić” priredilo je dvanaesto po redu “Dučićevo veče poezije”, ovaj put u znak sjećanja na nedavno preminulog književnika, slikara, novinara i scenaristu Momu Kapora.
U subotu uveče, 27. marta, u prepunoj sali srpskog centra na Diksiju, sakupili su se prijatelji i obožavaoci poznatog književnika i evocirali uspomene na njegov književni rad, na britke i urnebesne, sjetne i satirične misli i riječi ovog poznatog Hercegovca. 

 

Govorilo se o njegovoj ljudskoj dimenziji “najboljeg pisca među slikarima i najboljeg slikara među piscima”, često i rado viđenog gosta u srpskoj dijaspori Sjeverne Amerike ali i širom svijeta. Uspomene na nekadašnja druženja i poznanstva sa Momom, evocirali su slikar Đuro Lubarda i novinari Živko Cerović i Slobodan Rundo.  Slikar Đuro Lubarda sjećao se Mominog boravka u Torontu, odnosno Nijagarinim Vodopadima, na srpskom pikniku, kada je poslije te svoje posjete, naš dragi Momo pošao na svoju golgotu. 

 

Tekst o njegovom boravku u našoj sredini imao je dalekosežne posljedice i po njega samog, kada se vratio u Jugoslaviju.  Tada se uzburkala jugoslovenska javnost a i došlo je do sudske parnice.  Kasnije, Momo je svojom veličinom i ljudskošću, oprostio svima koji su učestovali u ovoj neslavnoj raboti.  Dobio je taj sudski proces. Takođe je i govorio i o druženju sa piscem u Trebinju za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. 
Novinar Živko Cerović sjećao se pomoći ovog dobrog čovjeka, kada je pomagao u izlaženju torontskih novina 90-tih i ratnih godina i kada je bila blokada u informisanju, pa je Momo svojim tekstovima nesebično pomagao izlaženje tih novina. 

 

 

Slobodan Rundo, urednik književne večeri i voditelj programa, je evocirao uspomene na Momine dolaske u Mostar, zajedno sa njegovim velikim prijateljem, Zukom Džumhurom.  Njigovi dolasci u Mostar i Počitelj su uvijek bili veoma zanimljivi, druženja u starom dijelu grada, u vajarskoj radionici Milivoja Bokića i kujundžije i umjetnika Šule Čelebića. 
Posebno su bili zanimljivi razgovori i druženja u ateljeu poznatog mostarskog slikara Mirka Kujačića. Poslije njihovih odlazaka uvijek su se danima prepričavali razgovori i dogodovštine u druženjima, uz poznato mostarsko vino, “žilavku” i “blatinu”.  Velika radost i zadovoljstvo je bilo slušanje priča sa putovanja, Mominim i Zukinim, po svijetu.

 

U programu su učestvovali recitatori i muzičari: Ljiljana Marković, Dragana Živić-Ilić, Nikol Marković, Amra i Dimitrije Porobić, Rada Mičić, Saša Samardžija, Rade Petrić i Đorđije Živković.  Ovi poznati dramski umjetnici, naši sugrađani, čitali su odlomke iz Mominih knjiga i priča. U toku večeri posjetioci su mogli da vide radove slikarke Ljiljane Šormaz. Momo Kapor je pomagao svim našim ljudima da prebrode svoju nostalgiju za otadžbinom.  Njegove čuvene priče o ljudima iz prestonice i zavičaja sabrao je u djela “Dragi naši”, “Vodič kroz srpski mentalitet” i “Eldorado”, koje je posvetio našim ljudima u rasejanju. 

 

Budući da je povremeno i on sam živio u inostranstvu, dobro je znao kako da u daleke krajeve svijeta svojim zemljacima riječima prenese zaboravljene mirise iz majčine kuhinje i bezbrižni smijeh mladića i djevojaka u proljeće, pronicljivo ih podsjećajući kakvi su, i odakle potiču.  Kako je govorio:  “Dijasporu doživljavam na poseban način.  Srećem naše ljude, po Parizu, Beču, Atini, Frankfurtu, Sidneju... nalazim ih na čudnim mjestima Južne Afrike, u kafeima Njujorka i Toronta, na obalama Brazila i Ženevskog jezera i tu, uz vino, podjelimo njihova stara i moja svježa sjećanja na zavičaj.” 

 

Momo se kroz svoja književna djela sigurno narugao našim neprikosnovenim autoritetima, u biti napoznatim i umišljenim.  On je dobro poznavao vrijeme u kome je živjeo.  Bio je čovjek izuzetnog nadahnuća, zbog čije je odlazka srpska kultura danas u pomanjkanju. 
Otišli su mnogi njegovi prijatelji prošle i ove godine, da bi knjiga neba umnožila svoje strane.  Momo se pridružio nedavno preminulim Danku Popoviću, Miloradu Paviću, pjesniku Dragomiru Brajkoviću, koji je često boravio u posjeti našim ljudima u Torontu.  Naš Momo je otišao da druguje sa njima, ali i sa književnicima Duškom Radovićem, Branom Petrovićem, Bogdanom Tirnanićem, Jovanom Raškovićem i slikarima Petrom Lubardom i Nedeljkom Gvozdenovićem, svojim velikim prijateljima za vrijeme zemaljskog života. 

 

Momo je bio višekostruko talentovan, uz slikarstvo i književnost ostavio je dubok trag i na filmu i na televiziji.  Po njegovoj ideji i scenarističkom predlogu, snimljen je film “Valter brani Sarajevo”.  Uz to, napisao je scenarije za filmove “Bademi s onu stranu smrti”, “Banket”, “Džoli džokej”, “Kraj vikenda”.  Ekranizovani su njegovi romani “Una” i “Knjiga žalbi”.  Posebnu literarnu zrelost Kapor je iskazao u romanima “Zelena čoja Montenegra” i “Konte”, za koje književni kritičari kažu da pripadaju samom vrhu srpske književnosti nastale u posljednjih pedeset godina.
Momo Kapor je porijeklom iz Istočne Hercegovine, iz kraja koji su uvijek davali dobre i plemenite ljude.  Pomagao je mnoge, a posebno poznati književni časopis iz Hercegovine “Nova Zora”, koji su nekada davno u Mostaru pokrenuli veliki srpski pjesnici Aleksa Šantić, Jovan Dučić, književnik Svetozar Ćorović i njihov prijatelj Atanasije Šola.  On će ostati trajno u kolektivom sjećanju svog naroda, jer misao koja osvjetljava nikad ne umire.  Nisu ga iskvarili životni putevi, svojim humorom je veselio sve oko sebe i širio vedrinu.  Kljiževnik i slikar Momo Kapor je plamen na nebu naše kulture koji će vječno trajati.

 

Ove godine srpsko dobročinstvo Jovan Dučić obilježilo je 19-godišnjicu svoga uspješnog rada.  Iduće godine svečano će biti proslavljena dvadesetogodišnjica postojanja.  Kroz sve to vrijeme društvo je bilo okrenuto očuvanju srpskog jezika i kulture, ćiriličnog pisma i bogate književne tradicije srpskog naroda.
Istovremeno, članovi društva bili su veliki humanisti, pa su tako proteklih godina dobrovoljnim prilozima učestvovali u nizu akcija organizovanim s ciljem da se pomogne ugroženim, bolesnim i siromašnim u našoj otadžbini. 
Tokom devetnaest godina postojanja u razne humanitarne svrhe poslano je preko 350 hiljada dolara.  Članovi ovog društva, Hercegovci, ni u dalekoj Kanadi nisu zaboravili svoja pradjedovska ognjišta.

 

 

Slobodan Rundo

In memoriam

Ljubinka Kojić

(1930-2007)

 

 Beograđanka i po dedovima, rođena sticajem okolnosti u Osijeku, 26.11.1930. god. završila je Prvu mešovitu gimnaziju na Senjaku u Beogradu, 1950. god. potom upisuje Filozofski fakultet, odsjek za Istoriju umetnosti, gdje je diplomirala 1956. g. a 1980. g. odbranila magistarski rad ''Manastir Žitomislić'', koji je objavljen 1983. g. u Sarajevu. Izdavač je ''Veselin Masleša''- biblioteka Kulturno nasljeđe. Ovaj njen rad se pokazao jako dragocjenim, kada je nedavno rađena rekonstrukcija Manastira Žitomislića.

 

Proučavala je umetnost srednjeg veka i turskog perioda. Kao upravnik Zavičajnog muzeja u Trebinju (1957-1964), istraživala je nekropole stećaka u Ljubovu kod Trebinja (1961) i Veličanima u Popovu (1963). Sa Marian Wenzelom objavila je nalaze ovih istraživanja u radovima: Medieval Glass Found in Yugoslavija, Yournal of Glass Studies, IX, Corning, NY, USA, 1967, 76-93; i Veličani – srednjovjekovna nekropola i pregled srednjovjkovnog stakla Bosne i Hercegovine, Starinar, XVIII, 1967, Beograd 1968. godine 139-152.
Po prelasku u Sarajevo rukovodila je Zbirkom ikona i starih i stranih majstora u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (1964-1977). Pretežno je proučavala ikone i o njima pisala u Zborniku za likovne umetnosti Matice srpske u Novom Sadu ( brojevi: 4, 5, 7, 8 – 1968 – 1972).

 

Priredila je izložbe: Ikone Bosne i Hercegovine, Umjetnička galerija Sarajevo, juli – avgust 1967 i Ikone iz Zbirke Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, galerija Roman Petrović, Sarajevo, februar, 1984.god. U međuvremenu je objavila tekst, ''Djelovanje Ferdinanda Velca'' u Sarajevu, u katalogu preuzete izložbe iz Bona: Ferdinand Velc, Umjetnička galerija Sarajevo 10 – 22. 10. 1972.god. S Marian Wenzelom,  objavila je i Osvrt na tri inostrane knjige o stećcima, Starinar, XXXI, 1980, Beograd 1981, 203-212.
Upokojila se u Gospodu 15.XI. 2007. god. u Beogradu, sahranjena je u porodičnoj grobnici  na Novom groblju uz prisustvo svoje najbliže porodice, što je i bila njena izričita želja.

 

 

Miloš Radić