trebinjci i trebinje

kako danas u Trebinju postati svoj čovjek

Treba iĆi do kraja

Dražen Miladinović

“Kad nešto zacrtam, idem do kraja. Bio pozitivan ili negativan rezultat, želim sebi da kažem da sam pokušao i da sam išao do kraja, da se nisam štedio. Tako, i neuspjeh je na neki način uspjeh. Neka škola...”
 

Dražen Miladinović, suočio se sa trebinjskim rebusom 2003. godine. Završio je Fakultet za proizvodnju i menadžment i počeo da opipava puls grada, ne bi li našao čvrst oslonac da napravi novi korak.

U međuvremenu, uradio je ono što je bilo do njega. Nije se pritajio, nije kucao od vrata do vrata, nego je gledao da nešto uradi sam. Doduše, činjenice da sve ipak mora uraditi sam bio je svjestan i u srednjoj tehničkoj školi, kada je, kao đak, počeo da radi...

- U trećem razredu srednje škole počeo sam da radim ѕa OSCE. I kasnije, radio sam u međunarodnim organizacijama. Mislim na Međunarodnu policiju, na UN, na Kanadski centar za razvoj, na Kanadsku organizaciju za deminiranje... Za to vrijeme naučio sam odlično italijanski i engleski, ali i mnogo drugih stvari.

Nakon tog nezvaničnog pripravničkog staža u međunarodnim organizacijama, Dražen je radio kao referent komercijalnih poslova u “Marketu 99”, a kad je na scenu stupila “Delta”, bio je godinu dana i direktor...

Sve to danas nije mu dovoljno da nešto mirnije i sa više izvjesnosti razmišlja o budućnosti. Zato je, opet u međuvremenu, vanredno završio i srednju saobraćajnu školu, misleći da će mu u nekoj novoj varijanti ta diploma otvoriti vrata neke firme na nešto duži rok, ali ni to nije išlo. 

Zato, danas, Dražen teško da može reći koji mu je najvažniji, glavni posao. Uglavnom, bavi se finansijama, računovodstvom. Sâm pravi robno-materijalne programe. U slobodno vrijeme njegov i hobi i posao je informatika. Preciznije - Internet i programiranjem, a ako ga ne nađete u tom poslu, vjerovatno je otišao da nekom postavi satelitsku antenu.

Ipak, i pored svih tih znanja, zvanja i dodatnih samokvalifikacija, pa i zanata, Dražen ne može da kaže da je, u standardnom smislu, riješio pitanje vlastitog zaposlenja...

- Zadnja godina rada u “Delti” ispekla me u svim vidovima života, naučio sam kako s ljudima treba raditi, kako se snalaziti, kako se prilagoditi svim mogućim uslovima. Mislim i na tržište i na ljudsku psihu, i na ovo traumatizovano okruženje...

Ne zapitkujem ga u detalje, jer - njegov rezime je jednostavan. Iako ima toliko diploma, još uvijek je na Birou, i ne vidi naročitu mogućnost da dobije posao. Kaže da zna kakva je situacija i da, za sada, ne vidi svjetlo na kraju tunela, međutim, Dražen je čovjek koji dosta komunicira, moglo bi se reći i čovjek sa dobrim vezama, izazovnim pa i moćnim poslovnim kontaktima, itd...

- Tačno je, komuniciram mnogo, radim za druge, ali imam ideju i za svoj privatni biznis. Trenutno, nedostaje mi početni kapital, jer, riječ je o malo većim ulaganjima. Procijenio sam da, zbog ekonomske krize i niza drugih problema, još nije vrijeme da se upuštam u to.

Dražen je za sada u Trebinju. Još nije odlučio da li će otići ili ostati...

- Imao sam jednu interesantnu ponudu da radim u Kanadi za poslodavca koji je imao svoje restorane, svoje farmaceutske kompanije, fabrike za proizvdnju namještaja. To je bila ozbiljna ponuda, ali nisam prihvatio, nisam otišao. Nadao sam se da će ovdje biti bolje. Međutim, znate ono iskustvo, dobre šanse ne ukazuju se svaki dan. Tu sam pogriješio. Međutim, još uvijek razmišljšam da li da negdje odem...

Draženov izbor, bar u razmišljanju, nisu SAD. Ako nestane iz Trebinja, potražite ga u Italiji ili u Španiji. Dražen kaže da voli Italijane i Špance, voli njihov mentalitet, voli njihov govor. Naravno, u čestim je kontaktima i sa svojim prijateljima koji su ranije otišli, neki odmah pošto su završili školu. I njihova iskustva danas mu mnogo znače...

- Svakodnevno sam u komunikaciji sa prijateljima širom svijeta. To su uglavnom bivše kolege sa fakulteta koji su već proputovali najveći dio planete, mislim na one koji su i u privatnom životu uspješni, a o poslu da ne govorim. Moj kum, na primjer, otišao je u SAD, odlično se snašao, i sad mu je sve onako kako je sanjao. A, moram reći, čitav život mislio je o tome kako da se domogne SAD. Ispalo je da on danas živi u svom snu, odnosno da je dosanjao svoj davni san. Imam i kolegu koji je davno otišao u Njemačku, a danas je regionalni direktor za Austriju i za Balkan u jednoj velikoj kompaniji koja se bavi raznim stvarima. Uz ostalo, i turizmom. Otvorili su predstavništvo u Sarajevu i krenuli sa jednim mega-projektom. Nazvao me neki dan i pita da li da krenemo i da nešto radimo u Trebinju...

Naravno, stvari su različite, na Zapadu je više otvorenih vrata. Odavno niko i ne traži odgovor na  pitanje zašto i najtalentovaniji kod nas završavaju u sivilu.

- Okolnosti su poznate, iako ovdje ima dosta kvalitetnih mladih ljudi, ljudi koji su perspektivni, ljudi koji imaju potencijale, znanja... Jedino što nedostaje je odgovarajući poslovni ambijent. Ti ljudi ne mogu da krenu, zato većina traži posao koji je siguran...

Jesu li, pitam ga, što se njega i njegove generacije tiče, glavni problem ti visoki rizici koji ovamo prate svaku, u najminijaturniju investiciju?

-  Da, većina mlađih ljudi nema hrabrosti da se upusti u nešto novo, u nešto rizičnije, i da krene samostalno. Ali, nedostaju i podsticaji, nedostaje pozitivno i inspirativno poslovno okruženje, nedostaje jako i zahtjevno tržište, kupovna moć građana je mala...

Dakle, ljudi su prisiljeni, ako žele da pokrenu vlastiti biznis, da podignu izvjesno skup kredit na isvjesno slabom tržištu. Taj raskorak obeshrabruje i najhrabrije...

- Tako to nekako stoji - slaže se i Dražen - ja imam ideju za biznis u domenu klasičnog privatnog sektora. Dakle, to što želim da radim nije u nadležnosti nikakvih državnih instanci, tako da se sa te strane ne može očekivati bilo kakva pomoć. S namjerom da podignem kredit samo jednom sam ušao u banku. Dobio sam kredit i kupio stan u Trebinju. Naravno, poslije dugog razmišljanja uzeo sam taj kredit. Kakvi su to krediti, svi mi dobro znamo. Kolike su kamate i to je svima poznato. Zato, i danas gledam mogućnost samo da nešto ekstra zaradim kako bih taj kredit što prije otplatio.  

Pitam ga zašto toliko žuri?

- Zato što je to klasično zelenašenje i ništa drugo. Kako u tim okolnostima početi sa biznisom? S tim kamatama, stavljate samo sebi omču oko vrata. Sa takvim kamatame ne bi uspjeli ni poslovni ljudi u SAD.

Znam da mu je dobro poznato šta nude međunarodne organizacije, pojedine fondacije i sl. Zato ga pitam je li “propitao” neke druge linije podrške? Da li se pobliže upoznao sa onim što će ponuditi novi Garantni fond u RS.

- Čuo sam nešto o tome. Interesovao sam se. Ali to tek treba da se vidi kako funkcioniše i šta nudi.

Razgovarali smo i o rješenjima koja nude oni koji su vani, a misle na povratak ovamo, ili su spremni da nešto novca ulože u zavičaj.

- Eto, juče sam bio sa čovjekom koji 30 godina radi u Njemačkoj. Odlučio je da se vrati u Trebinje i da krene sa nekim poslom, ali on još uvijek nema dovoljno informacija, nije dovoljno upućen u sve sfere poslovanja kod nas. On ne može da shvati naša pravila igre, ne shvata ni naš poreski sistem, nikako da  to dovede u bilo kakav sklad sa onim iskustvom koga nosi iz Njemačke. Kad on ne može da se snađe, a rodio se u okolini Trebinja, kako da se snađe stranac?

Slažemo se oko toga da takvim ljudima treba tim eksperata, tim ljudi od povjerenja koji mogu da im pojednostave stvari i uklone te “predpristupne probleme”...

- To je neizbježno. Ali, i država bi o takvim ljudima trebala malo više da vodi računa, da ih podstiče, da im uprosti procedure. Ili - zašto im ne bi besplatno dali državno zemljište i infrastrukturu, ako već donose svjež novac, novac koji nije stvoren ovdje. To su najelementarniji uslovi od kojih sve počinje. Svi ti ljudi su i emocionalno spremni za ulaganje. Oni vrlo dobro znaju da su im ovdje u cjelini manje obaveze, da bi mogli ostvariti veliki profit, ali, eto, postoje i te kočnice, iako u zadnjih 4-5 godina, meni se čini, znatno je više ljudi koji se interesuju da ovdje nešto investiraju.

Te činjenice, tog novog, većeg interesa moraju biti svjesni svi koji su ostali i žele da svoj posao otpočnu ili nastave u Trebinju. Moramo, notorno je poznato, malo jasnije razaznati i šire predstaviti svoje resurse. Zato, niko se ne može cijelog života samo “vaditi” i krivicu prenositi na drugog ...

- Zato i kažem da čovjek u životu treba da pokuša sve. Ne smije biti ravnodušan. Ne smije ostati u dilemi sa onim vječnim pitanjem ili opravdanjem «možda sam mogao”, “a možda i nisam». Treba pokušati. Ja računam da ću uspjeti u onom što namjeravam. Neko kaže da je to vrlina, neko da je mana, ali ja imam tu tvrdoglavost koja je, pokazuje se, više nego potrebna. Kad nešto zacrtam, idem do kraja. Bio pozitivan ili negativan rezultat, želim sebi da kažem da sam pokušao i da sam išao do kraja, da se nisam štedio. Tako, i neuspjeh je na neki način uspjeh. Neka škola...   

N. MARIĆ

PLANETARNI KAFIĆ

U okviru svog profila na Facebooku-u, Dražen je napravio posebnu i danas veoma posjećenu grupu “Trebinje u slikama nekada i sad” .

U Trebinju danas mnogo je kafana, ali ova Draženova grupa može da se zamisli kao planetarni kafić.

- Donekle je tako. Ja sjedim kući, pijem kafu, a tamo sjede drugi, isto tako piju kafu i razgovaraju. Kum mi sjedi u SAD u nekoj kafeteriji, on mene gleda ja njega gledam, sve je zaista kao u kafiću....