Početna

 

Sa obnove hrama i školske zgrade u Strujićima

 

Piše - Žarko Janjić

 

SVETA VARVARA ČUVA NAS I U BRDU I U POLJU!

 

Otkad je crkva svete Varvare izgrađena sela iz strujićke vale: Strujiće, Do, Dodanoviće, Koteze i pripadajući im dio Popovog polja, nikad nije obio grad, nikad im nije uništio ljetinu ni u brdu ni u Popovom polju... Pričaju to ljudi dok obnavljaju ovaj neveliki hram, čije će osvećenje biti obavljeno potkraj idućeg mjeseca - u subotu, 29. maja...


U  onom vječnom kruženju prirode, uz blago strujanje sve prijatnijeg povjetarca kroz valu između brda Vranjaka i planine Bjelašnice, dovršava se novo buđenje ranog proljeća, dok dolje u Strujićima, kako nedjeljni dan odmiče, žagor postaje sve življi, a u njemu učestavaju i dječji glasovi... Otkud djeca, kad se odavno zna da u cijeloj vali, pridodavši joj Do, Koteze  i Dodanoviće,  žive samo dvije djevojčice - i obje idu u školu u susjedno Ljubinje?  Ostali su stigli s roditeljima iz Trebinja... Došli da i sami  malo pripomognu u akciji, što, ovako nedjeljama, traje već godinu i po - a u okviru koje se obnavlja nevelika Varina crkva (Crkva svete velikomučenice Varvare), školska zgrada uz nju, sa vrlo zanimljivom istorijom, uređuje se i čisti crkvište i groblje, oko koga je već vještim majstorskim rukama ozidan zid dug 300 metara sa dvije kapije. Sve se to nekako otima od lišaja, mahovine,  korova, povijuša, kupine,  drače i ine kržljave makije - pa pretvara u pravi, oku ugodan - park!

 

U njegovom centru, poput čudesne bijele ptice ili poput povelike sniježne grudve - snesene pravo odozgo s vrha Bjelašnice, gdje su snjegovi nevino čisti - bijelinom plijeni obnovljena kamena crkvica, s novim zvonom i zvonikom...
- Ona pripada stanovnicima Strujića, Koteza, Dola i Dodanovića.  Datira iz 15. vijeka, a prema nekim nalazima istraživača, koji su je detaljnije proučavali osamdesetih godina prošlog vijeka, još je starija, barem 150 godina - pošto je zaključeno da je, u stvari, zidana na temeljima ranije pravoslavne crkve, najvjerovatnije podizane krajem 13. vijeka - priča Novica (Nikole)  Šišić, predsjednik Odbora za obnovu crkve svete velikomučenice Varvare.

 

- Predanje kaže: od vremena kad je ovdje zasnovana crkvica, ni ovdje u selima strujićke vale,  ni dolje u Popovom polju - u Strujićkim lukama - nikad više  grad (tuča)  nije odnio ljetinu!
Drugo predanje  želi da objasni zbog čega strujićka crkvica nije veća. Navodno, u ona davna i davna vremena srednjega vijeka,  graditelji njeni dobiše ovlašćenje da je podignu za samo jedno čelo (dan i noć)! Oni se toga prihvatiše zimi, a zimi u vali pod Vranjakom i Bjelašnicom sunca ima samo dva sata dnevno, te stigoše da podignu samo ovakvo, neveliko, ali lijepo zdanje.   

 

Ovo je peti put da ga obnavljaju.
- Prvi put hram je obnovljen 1883, drugi put 1921, treći put 1939, četvrti put 1973... Onda su se u oktobru 2008. sastali ovdašnji domaćini i oni što porijeklo vuku odavde, a žive u Trebinju, Ljubinju i po Primorju (najčešće Dubrovniku i Hereg Novom), te dogovorili za petu i temeljitu akciju - objašnjava Novica, podsjećajući da su radovi krenuli  15. aprila 2009, uz blagoslov vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija, koji je bio i prvi donator... Uz predsjednika Šišića u Odboru su: Zoran (NeĐe) Rikalo, Čedo (Nikole) Vulić, Veljko (Lake) Rikalo, Ranko (Zdravka) Bogdanović, Lazo (Sime) Radić, Slobodan (Mira) Vulić i sveštenik ljubinjski Mladen Žulović - on je sekretar Odbora.

 

Od tad do ovih posljednjih aprilskih dana, mnogi su se u akciju uključili ili je novčano pomogli - i ti kojima je dobro poznato da se krsna slava Svete Varvare proslavlja 17. decembra, i oni koji su o tom tek nešto čuli... Sa raznih strana, od ovdašnjih pedesetak mještana iz već pominjanih sela, njihovih potomaka koji žive diljem zemnog šara do Australije, preko Sekretarijata za vjere Republike Srpske, do Zavoda za zaštitu spomenika kulture Republike Srpske iz Banja Luke - u skladu sa čijim su stručnim mišljenjem izvođeni ovi radovi.
Ne treba posebno ni naglašavati: ovaj kraški kraj odavno su obilježavale raznorodne migracije, pa ljudi iz ovih sela, sem u Trebinju, Qubinju, mjestima po hrvatskom i crnogorskom primorju, ima u Beogradu, Vrbasu, Sečnju, Jaši Tomiću, Kleku, Novoj i Staroj Gajdobri... po Wemačkoj, Kanadi, već rečenoj Australiji...

 

Odasvud je, ipak, stigla podrška akciji... Pa, iako su se, kažu, u Odboru dogovorili da ničije priloge i zalaganja posebno ne ističu, ne mogu, vele, da se već sada ne zahvale direktoru Sekretarijata za vjere RS Jovi Turanjaninu i Srpskom kolu iz Perta u Australiji.
- U Srpskom kolu je istaknuta aktivistkinja kćerka našeg zemljaka Veljka Rikala - Qeposava, udata Ružić. Ona i njen muž Zoran Ružić, porijeklom Nevesinjac, obezbijedili su nam najveću pomoć od naših iz inostranstva - veli član Odbora Zoran Rikalo. I odmah, iza toga, podsjeća da bi ponešto trebalo zabilježiti i o obnovi stare školske zgrade uz crkvu:

 

- Ovdje je bila prva pravoslavna škola na području Popovog polja, izgrađena 1904, proradila 1906. godine...Qudi je podigli dobrovoljnim radom. Izgrađena je na zemljištu koje je bilo poklon crkve... Škola je, kao takva, funkcionisala do 1941. Tri njena učitelja, Đoku Tilimbata, Obrena Jahuru i vjeroučitea Božidara Šarenca, ustaše su bacile u jamu Panduricu... Škola je poslije rata bila kao i sve druge škole, radila je do 1984. godine.  Posljednji učitelj u njoj bio je Drago (Nikole) Vulić. Povremeno je imala i po 80 učenika, u dvije smjene. U nju je išlo dosta đaka, što će kasnije postati doktori nauka, ljekari, profesori, inženjeri (recimo, u nju su išli,  dr Mirko Marić i njegov ljekar specijalista Pero Marić (oba danas pokojna),  profesori Vasilije i Neđo Boro... i mnogi drugi).

 

Škola je, evo sad, pokazuje Zoran Rikalo, prekrivena, obnovljena je učionica, služiće u narednom periodu za saborovanje... U sklopu ove škole bio je i Sokolski dom. I on  će, ako Bog da, biti obnovljen. To je jedini sokolski dom koji se pominje na prostorima bivšeg Sreza ljubinjskog i Popova polja. Zna se da su 1936. godine učesnici sokolskog sleta u Zagrebu bili sokolaši iz Strujića - Gojko Boro, Vlaho Čokljat i jedan Marić, evo mu se sad ne mogu sjetiti imena!

 

Još nešto, dodadoše članovi Odbora za obnovu hrama, hoće da se zapiše i zna: prilikom obnove crkve bilo je novčanih priloga od strane komšija katoličke vjeroispovijsti - Ćoraka i Čokljata!   
- Ranije smo - podsjeća naš sagovornik -  iz Trebinja, Ljubinja, s Primorja, zavisno gdje stanujemo, u ovaj kraj dolazili sporadično nekako onako - usput. Međutim, otkako smo započeli najveću obnovu crkve i kompleksa oko nje, vikendom se okupljamo u mnogo većem broju. Nedjeljom nas bude tridesetak, doće s nama gdjekad i još toliko djece. Evo, pogledajte: zamijenjen je kompletan krov na hramu i on je nanovo pokriven kamenim pločama, čitava fasada ručno je oštokovana očišćena od naslaga kreča i patine, isfugovana novim malterom, fuge su ispunjene, unutrašnjost crkve je obnovljena u smislu molersko - farbarskih radova, ikonostas  rekonstruisan, na crkvi, koja da i to kažem, pripada parohiji ljubinjskoj, postavili smo novo zvono... Doveli smo vodu, postavili javnu rasvjetu... I tako dalje... Sigurno vam tako na brzinu ne mogu ni nabrojati sve šta smo uradili na crkvi, na školi... Najstariji učesnik obnove je 80- godišnji Vasilije (Lazara) Vulić, Vasilije je napisao i brošuru o istoriji i obnovi crkve (ona će biti odštampana do dana osvećenja crkve), a najmlaći  učesnik obnove je četvorogodišnji Stojan Šišić  - hvale ga odreda stariji: donosio je, vele, vodu... dočekivao i čašćavao ljude  što bi svraćali da vide kako radovi napreduju!

 

Još nešto bih, nastavlja  Novica Šišić, htio da napomenem: akcija nam se zove "Obnovimo hram, obnovimo sebe", pa smo, radeći i drugujući, formirali i pjevačku grupu "Čuvari tradicije". U njoj su:  Nikola  Šišić, Dragan i Zdravko  Boro, Lazo Radić i moja malenkost. 
Osim što se radi, zapjeva se uz rad, veli Novica, i zahvaljuje se svima koji su se na bilo koji način u akciju uključili, koji su je na bilo koji način podržali. A, onda napominje ono što je za ovu priču jako važno:  Osvećenje crkve, po blagoslovu vladike Grigorija, biće obavljeno u subotu, 29. maja... I,  ovom prilikom pozivamo sve ljude dobre volje da svojim prisustvoim uveličaju našu zajedničku svečanost u Strujićima...