KAKO DO VIŠE MESA I MLIJEKA

FARMA OD 700 KRAVA

NEVESINJAC MILORAD PIKULA, ČOVJEK KOJI I LIJEŽE I USTAJE UJUTRU,  DOŠAO JE DO FORMULE KAKO POKRENUTI STOČARSKU PROIZVODNJU U HERCEGOVINI. FORMULA JE TRŽIŠNA ORIJENTACIJA+KREDIT+DANONOĆNI RAD. TRENUTNO, PIKULA IMA VIŠE KRAVA NEGO NEKE OPŠTINE U OKOLINI, I IMA NAMJERU DA NASTAVI DA SE RAZVIJA, I DA ŠIRI I BRENDIRA I PROIZVODNJU MLIJEKA I PROIZVODNjU MESA...

Iako se nije školovao za nikakav biznis, iako je po špkolskoj spremi život trebao da provede u administraciji, Milorad Pikula, danas većinski vlasnik nekada poznatog Planinskog dobra u Nevesinju, primjer je modernog poslovnog čovjeka koji, istovremeno, i uči i radi.

I u njegovom slučaju sve je počelo od malog...

- U Mostaru sam imao pržionicu kafe. Prva pržionica koja je otvorena u dolini Nertve bila je moja. Posao je išao dobro, ali onda dolazi rat i preko noći svega nestaje. Tada je opet, i u životu i u poslu, trebalo krenuti ispočetka.

Milorad je porijeklom iz nevesinjskih Slivalja. Povratak u Nevesinje izgledao mu je potpuno liogičan. Naravno, logično je bilo postaviti i pitanje šta raditi u ratnom Nevesinju? Da li računati samo na nečiju pomoć, misliti na socijalu, ili porodicu postaviti na čvršćenoge.

- Bilo je tako. Kad sam došao u Nevesinje, shvatio sam gdje se nalazim. Iako po struci nisam poljoprivrednik, iako sam u Mostaru radio u elektri-distribuciji, znao sam da sam u stočarskom kraju, i da to ovdje ima smisla raditi. Zato sam i počeo sa svinjama. Računao sam da to mora dati rezultat.

Od opreme, Milorad je imao samo kamiončić kojim je razvozio kafu.

- Sa tim kamiončićem počeo sam razvoziti prasad iz Vojvodine. Sve to u trenutku kad mi je jedina opsesija bila kako da prehranim familiju. Tako sam radio nekolike godine, dok nisu zatvorili granicu.

Kada je rampa spuštena, Milorad se okrenuo svinjogojskoj farmi u Lijevče polju, i nastavio da prevozi i prodaje prasad. Sticajem okolnosti, tih godina ukida se farma u Topoli, i Milorad donosi odluku da kupi 20 krmača.

- Eto tada ušao sam u potpuno nepoznatu proizvodnju. O svinjarstvu ništa nisam znao. Ipak, pošto mi je donosio dobit, zavolio sam taj posao. Tih godina malo sam tražio, malo čitao, malo pitao, malo angažovao stručnjake... I tako, malo po malo, moje svinje su dva puta dolazile na sajam u Banja Luci. I nerastovi i krmače. Osvajao sam prva mjesta. Godine 1996. već sam imao te nagrade. Dobio sam i nagradu i u Zenici gdje su birani najbolji privrednici.

Iako će ući u nove poslove, Milorad neće zapustiti posao sa svinjama. Danas prodaje kvalitetan priplodni materijal po RS. Prodaje ga i na Manjači, gdje je centar za razvoj sela. Naravno, to nisu one svinje s kojim je počeo. U međuvremenu, Milorad je putovao po svijetu, dosta toga vidio, pa donio odluku da iz Njemačke uveze svinje sa pedigreom. Te svinje, kako kaže, ovamo su izvanredno primljene. Nema ama baš nikakvih problema sa plasmanom.

n Danas ima100  priplodnih krmača, volio bi da proširi posao, ali novi korak ne izgleda mu ni razuman, ni opravdan a ni potreban.

- Kada bih sa 100 izašao na 200 krmača, to bi već – kaže Milorad – tražilo drugačiju organizaciju, više radnika itd. A sada, kod mene, sav posao (i prašenje, i zaštitu i kastraciju, i prodaju) radi jedna žena. To kažu nema nigdje, ni u Evropi. Neću da govorim o tome koliko je ta žena vrijedna, ali sistem je dobro postavljen i to funkcioniše, tako da ne angažujemo nikoga sa strane. Ona radi svoj posao normalno, ne više od 10 sati dnevno. Nekada, naravno, i manje.

Posao sa svinjama bio je bitan i za Miloradovu porodicu...

- U tom poslu svi mi porodično stekli smo jednu viziju. Imam troje djece. Dvije kćerke studiraju (jedna elektrotehniku, druga farmaciju), a sin je treći razred veterinarske tehnike. Svi su u Banja Luci. Ipak, svi oni ovdje rade. Čim dođu u nekom su poslu. Oni su, uvjeren sam, shvatiti da se samo radom i ničim drugim nešto može postići.

n Milorad je osoben i u još jednom maniru. Hercegovački stočari klone se banaka. Na kredit uglavnom ne misle. Milorad je išao drugom logikom. U poslu sa svinjama stekao je povjerenje bankara. Naravno, povrjerernje je stekao odgovornim ponašanjem, namjenskim trošenjem novca, i pravovremenim servisiranjem obaveza.

U međuvremenu, kao što je poznato, javio se jedan poslovni čovjek iz Slovenije koji je kupio Planinsko dobro. Po Hercegovini je tada krenula priča da to Slovenac radi da bi napravio ergelu konja. Sa tim Slovencem Milorad je proveo dosta vremena u druženju i razgovoru.

- U jednom trenutku ponudio mi je da kupim sve od njega. On je prije pokušavao sa ovcama, ali nije išlo, pa sa kozama, ali ni to nije išlo. Pokušao je i sa gatačkim sivim govečetom, nešto je od toga ostalo i za novu farmu. Slovenac je registrovao i ergelu bosansko-brdskih konja. Imamo je i mi sada.

Od prethodnog vlasnika, dakle, Milorad 2008. godine kupuje akcije. Sa akcijama u njegovo većinsko vlasništvo prelaze objekti Planinskog dobra i sve drugo što je u privatizacionom bilansu (poslovna infrastruktura, voda, struja, dvadesetak krava, 27 konja....

Novcem banaka (Komercijalna i Invevesticiono-razvojna) Milorad uvozi bavarskog simentalca, i tako farma počinje da raste do današnjih blizu 700 grla.

- Prethodno, napravili smo biznis planove i studiju izvodljivosti. Nismo morali izmišljati toplu vodu. Sve je trebalo vratiti na sedamdesete godine, i poštovati logiku kojom je planinsko dobro tada projektovano. Mislim i na raspored objekata, i na sve ostalo. Ne sviđa mi se kad neko danas kaže šta su to «oni» radili. Sve to se, evo i sada vidim, radilo i studiozno, i dobro, i pametno. Rat je to sve poremetio, međutim, sve prethodne postavke bile su odlične.

n Na papiru Milorad je imao odgovor na pitanje šta je to što će u narednih 20 godina biti finansijski opravdano. Sa takvom aplikacijom, pojavio se u Komercijalnoj i Investiciono-razvojnoj banci. Od banaka, ukupno, novo planinsko dobro povuklo je 3.5 miliona KM.

- Ako uzmete namjenska sredstva – kaže danas Milorad - morate ih namjenski utrošiti. Ako ih ne trošite namjenski, nemate budućnosti. Međutim, kod nas ima neki problem pa se često ne uradi sve kako je dogovoreno. Jedan takav kredit zahtjeva čitavog čovjeka i sve njegovo vrijeme, sva njegova 24 sata. 

Pomenutim kreditom, oformljeno je stado od 320 muznih krava,  plus odgoj, plus mesni tip. Milorad kaže da ide prema tom «mesnom tipu», jer njegova firma gospodari velikim površinama (1444 hektara) .

U stajama je u ovom trenutku 570 grla bez teladi (krave i junice). Od toga, 320 je muznih krava. Šezdesetak krava je u zasušenju, a 200 junica je gravidno. Jedan dio junica ide na tržište, a jednim dijelom se «remontuje» osnovno stado.

Kakav tretman imaju bikovi?

- Ozbiljan – kaže Milorad - jer bavimo se i proizvodnjom mesa. Naš osnovni cilj je proizvodnja mesa i mlijeka. Danas, proizvodimo 6.300 litara mlijeka dnevno. Sve to otpremamo za Bihać, u «Megle». Oni dolaze jednom u dva dana i odvoze naše mlijeko. Imamo veoma kvalitetno mlijeko. Neki kažu da smo najkvalitetniji u zemlji.

Ovakvi poslovni rezultati sami po sebi otvaraju nova vrata i upućuju na nove razvojne projekte

- Tačno. U drugoj fazi projekta je mesni program, mislim na preradu u kojoj bi se zaštitila 3-4 proizvoda, ne više. Nemam namjeru da idem u trku sa uvozničkim lobijima. To je megalomanija, u to se ne treba upuštati. Dakle, plan je proizvesti, preraditi, prodati...

Pitam ga postoji li i treća faza?

- Postoji, to je proizvodnja mlijeka, ali uz brendiranu preradu. Mislim na sir ili na neki drugi proizvod od mlijeka. Kad i to uradimo, računam da ćemo zapošljavati oko 150 radnika, i da će jedan ozbiljan proizvodni ciklus biti zaokružen.

Međutim, ni to nije sve...

- Nije, računamo i na onaj dio koji je nekad bio Agro-Hercegovina. To su kupili  Nijemci. Bavili su se proizvodnjom krompira i žitarica, ali nisu ništa napravili. Naš je cilj da i to vratimo na sedmadesete godine. Dakle, da otkupimo i vratimo u sistem. Tada, proizvodili bi stočnu hranu, pa bi mogli da idemo i na 2.000 grla. Tamo ima oko 800 hektara obradive zemlje. Od toga se 500 hektara navodnjava. Organske materije imamo dovoljno, imamo brda stajnjaka, tako da bi se ta zemlja brzo mogla vratiti u život i sa nje uzeti zelena masa koja je neophodna za stočarstvo.  Trenutno smo u pregovorima oko Agro-Hercegovine. Nadam se da ćemo sve to vratiti u prvobitno stanje.

Sve u svemu, kako se osjećate uveče, da li vam padaju na pamet kamate, krediti...

- Ja ne liježem uveče, nego ujutru. Svaku noć poslije dvanaest sati. A u pet i po ustajem.  Ne mislim o kreditima. Mi tačno znamo šta treba da radimo. Imamo plansku proizvodnju. Ove godine plan je 2 miliona prometa, a napravićemo sigurno 2,5.

Na kraju, pitam Milorada Pikulu da li mali proizvođači u Hercegovini treba da se boje njegove firme?

- Nikako, i nikad. Mi im samo možemo pomoći. I u svakom slučaju ćemo im pomoći. I u ovoj godini plasirali smo 150 teladi od 5 do 15 dana. To su pedigrarana telad, koja su genetski 100 posto kvalitetna. I u svemu drugom ostaćemo partneri. Moramo se udruživati, jer udruživanjem svi postajemo konkurentniji. 

N. MARIĆ

MLIJEKO MORA BITI EKSTRA KVALITETA

- U Hercegovini - tvrdi Pikula - može se dobro zaraditi. Hercegovina ima resurse, te resurse potrebno je što prije osposobiti,  upotrijebiti, međutim, ja nisam zadovoljan načinom razmišljanja naših ljudi. Problem je u tome što se niko ne odlučuje za proizvodnju, odnosno, malo je onih koji se opredijele da nešto rade i proizvode. Pogotovo je malo onih koji bi se vratili poljoprivredi.

Otkud ljudima ta rezerva, otkud taj oprez, ili malodušnost?

-  Nevesinje, na primjer, u zadnjih pedeset godina, a i prije, ima stalni odliv stanovništva. Oni koji imaju smisla za posao, oni koji imaju energije i volje, oni sele, idu da rade u drugim krajevima, na druim mjestima, u drugim državama. Ovdje bez takvih preduzetnika neće biti pomaka.

Trenutno, imamo li tržišta za ambiciozniju stočarsku proizvodnju?

- Imamo. Znam na našem primjeru. Pošto imamo i dvije mesnice (u Gacku i u Nevesinju), kompetentno mogu da vam to kažem. Dio prodajemo, a dio kupujemo, jer nema ovaca. Problem je, naravno, što se niko ne bavi stvarnim ispitivanjem tržišta. Ali, ovako, prosto, gledajući naše okruženje, posebno ono turističko, šanse su više nego dobre. U Dubrovniku, Splitu, Mostaru, Međugorju ništa se ne proizvodi, niti tamo ima ikakvih preduslova za stočarsku proizvodnju. Sve je to tako blizu, a u ovom momentu ipak daleko, mada, mislim da će se i tržište Hrvatske vrlo brzo otvoriti. Kad se to desi, javiće se pitanje koliko mi tim novim zahtjevima možemo udovoljiti. Velike kuće traže i kvalitet i kvantitet. To praktično znači, ako imate usitnjenu poljoprivrednu proizvodnju, morate je okrupniti, osposobiti je da isporučuje veće kontingente roba. To znači da se u jedan sistem mora ubaciti više proizvođača, da bismo mogli biti konkurentni svi zajedno.

Naša prerada je daleko od optimalne?

- Da. Mi ovdje imamo dvije male mljekare, ali još se nije javio onaj ko će takve male proizvođače usmjeriti prema većim prerađivačima. Te velike firme dolaze i mi ih nikako ne možemo spriječiti. Moramo im se pridruživati, sarađivati ili smo gotovi. Doduše, može se osnovati i nešto što bi im moglo na neki način kontrirati, ali pitanje je imamo li novca za takve projekte, o znanju i ostalim stvarima da ne govorim.

Koliko u Nevesinju ima jakih stočara, onih koji su spremni ili bar imaju osnovne preduslove da idu u razvoj?

- Pa... desetak. Mislim na one koji imaju preko deset krava. Sa ozbiljnim pristupom, na porodičnom nivou, 20 krava je posao od koga se može dobro živjeti. Ne može se od toga čovjek obogatiti, ne može se napraviti brz novac, ali može se solidno živjeti. Ali, takvi, manji proizvođači prvo se moraju udružiti, moraju napraviti zatvorene sisteme muže, i moraju imati kvalitetno mlijeko. A to, kvalitetno mlijeko sigurno se može plasirati. Svim takvim mi smo spremni da pomognemo u plasmanu, ali mlijeko mora biti ekstra kvaliteta. Problem je što je tehnologija katastrofalno zaostala, mikro-biloški parametri su oštri, kod nas su čak oštriji nego u Evropi. Tako je propisano zakonom. Svi proizvođači traže to kvalitetno mlijeko. I premije države tako su postavljene.

Ljudi kao da nisu skloni udru­živanju?

- Tako je. I danas većina misli, kada se udruže, neko drugi profitira. To je specifična psihologija koja prati ovu djelatnost. Na kraju, kad je sve tako, kad se ništa ne mijenja, svi dođu u podjednako lošu situaciju, svi gube na velikom ali se nekako snalaze i pokrivaju na lokalnom tržištu. A proizvodnja koja se bazira na lokalno tržište, sama je po sebi ograničena i problematična.

DRŽAVA, BANKE, uvoznici

NA PITANjE kakav je odnos države prema ovakvom tipu stočarske proizvo­dnje, Pikula kaže...

- Iskreno, ne mogu biti nezadovo­ljan. Mi radimo novcem Investiciono-razvojne banke. Taj novac je povoljan. Sjećam se, svojevremeno, direktori IRB su govorili da se nađe neki projekst, da se uloži novac u Hercegovinu. Neko to gleda ovako, neko onako, ali što se mene tiče, Investiciono razvojna banka stavljena je u funkciju, i ona zaista može da pokrene proizvodnju. Novac koga smo dobili nama nije bio konop oko vrata.

Doduše, napravili smo dobre projekte, dobre biznis planove, sve je isko­ntrolisano, i banka nas je dobro ispratila. Kako Investiciona tako i Komercijalna. Imamo dobre odnose i sa Hipo bankom koja nas i danas prati. Međutim, kod nas je problem što nema banke koja bi pratila proizvodnju u smislu manjih kamata. Komercijalne banke za poljoprivredu su skupe. A Investiciono-razvojna banka je prihvatljiva.

- Dalje, imamo premije za mlijeko. Za ekstra klasu su 22 feniga po litru, što u ovom trenutku nije loše. Malo kasne, ali novac ipak stiže. Ove godine imate jedan dio i za kapitalna ulaganja, ide se i do 40 posto, što je vrh u ovim stvarima. Mnogo je manje stimulansa i reda na tržištu, kao i u regulativi proizvodnje. Uvoz je praktično neograničen. Nedavno, čujem, uvezeni su i kenguri. To nije problem, ali je problem kad se uveze ispod cijene što domaću proizvodnju gura u nezavidan položaj.

Šta bi država u ovom trenutku trebala da uradi?

- Prvo da napravi analitiku, da sabere podatke, da se sve stavi na svoje mjesto. Mora se sve popisati, moramo vidjeti šta imamo i koliko nam čega treba. Trebamo znati za koju proizvodnju imamo interesa. Moramo to znati tačno. Kako tih podataka nema, kako analitika izostaje, radi se pomalo nekoordinirano, stihijski. Nešto sijete, a ne znate zahtjeve tržišta, ne znate šta ćete i kome ćete prodati. Mora­mo, na primjer, jasno znati koje su naše potrebe za mesom. Nama, naravno, nikakav problem nije slobodno tržište. Odogovorno tvrdim da, na primjer, ovdje, ni jedan njemački proizvođač nije u nikakvoj prednosti u odnosu na nas. Razlika je jedino u tome što oni imaju informacije, znaju šta danas treba tržištu, i šta će trebati sutra. Kažem, nije problem konkurencija, ali je problem kad dobijete fakturu za meso iz Makedonije koja je u nivou troškova prevoza. Na tu fakturu neko plaća PDV. A preveze se 25.000 kg. Ako on uredno plati porez državi, nikakav problem nije da se pojavi sa svojim mesom na našem tržištu.

U pitanju su, dakle, lažne količine?

Naravno, nema drugog odgovora. Kako uvesti 25.000 kila smrznutog mesa po cijeni od pola marke!? To neko ko obračunava PDV prihvata?! Ili neku drugu taksu?!  To je mimo svake logike, i toga nema nigdje na svijetu. Mnogi misle da su uvoznički lobiji u nivou sa državom, toliko su moćni.  

HRANA I ENERGIJA

- Danas, vi u Hercegovini - napominje Milorad Pikula - nemate gdje kupiti janje. Sad, recimo, da želite kupiti 300 jagnjadi, morate zaobići Hercegovinu, morate ih kupiti negdje drugo. U Hercegovini možete kupiti  maksimum 20, 30, možda 50. To je produkt  nakaradne politike u zadnjih šezdesetak godina. Odnos prema primarnoj proizvodnji je bio neadekvatan, odnosno nikakav. Ljudi su otišli, i danas ih je teško vratiti. Iako, danas je stočarska proizvodnja, posebno u vremenu koje dolazi, izuzetno opravdana, logična. Danas, u deficitu je i hrana i energija. A Hercegovina ima sve preduslove i za jedno i za drugo. Pitanje je sada samo ko i na koji način može da povuče te ključne poteze. Sve je to jednim dijelom stvar politike, a drugim stvar ljudskog htijenja. Mi smo naučili da lagodnije živimo, da mnogo ne rizikujemo.

 KAKO U NAREDNU GODINU?

- Naše su procjene – kaže Pikula - da će se tržište koliko-toliko stabi­lizovtai. Zato, ići ćemo na tov junadi. Mislimo da napravimo jedan reprodu­ktivni centar za junice. Sa njima idemo na tržište BiH, jer izdvajamo veliki novac za uvoz iz Evrope. Nema razloga da tolike pare odlaze iz ove zemlje. Osim tog centra, idemo i na tov bikova. Naš je cilj da u svakom trenutku imamo 1.000 uslovnih grla. Nećemo ići na veće farme, na veće cifre, jer tada se sve pomalo gubi iz kontrole. Kad imate preko 500 muznih životinja, potrebno je mnogo više angažmana, mnogi više zaposlenih...