MINJA BOJANIĆ / OVO MALO DUŠE

Iz ciklusa DASKA KOJA MI JE NEDOSTAJALA

Galerija Sue Ryder / Herceg Novi

STOTI ROĐENDAN - U ŠEZDESETOJ GODINI
 

“Kad saberem, 60 godina života, četrdeset godina novinarstva, to ti je 100 godina. U ovom nezahvalnom poslu čovjek zbilja proživi svašta... Večeras, vjeruj mi, dok se ova izložba otvara, osjećam da imam punih stotinu godina.”

U gužvi, na otvaranju izložbe, neko je nehotično oborio Minjin trodimenzionalni autoportret. Figura je pala, ali se nije slomila. A i da se slomila, Minja se ne bi nasekirao. To mu se moglo pročitati na licu. To, i neki signal da živi u svijetu u kome su sitnice davno prestale da budu važne.

 Drugi utisak sa otvaranja je velika gužva, mnogo pitomih lica, i miris mora koji nekako u tom tijesnom ambijentu može da se iskalkuliše.

Minja je izgledao cool, “kao ambasador ugledne evropske države, ako mu oduzmeš zelenu tankericu”, kako reče jedna dama pred vratima galerije. (Još jedan autentičan znak da je u životu prilično spretno obavio veliku rekapitulaciju). Iako, pretpostavljam, to teško može da dokaže štednom knjižicom.

- Najbolju konstataciju - šali se na svoj račun uz vino - izrekla je moja kćerka. Rekla je: «Moj otac svašta zna ali još ništa u životu nije iskoristio».

Ono “iskoristio”, naravno, shvatio sam kao “naplatio”. To da se, uz šuštanje novca, nije upleo i spustio prenisko, to mu je, kaže, jedna “mantra”. Zato je svoju sedmu samostalnu izložbu posvetio svojoj kćeri, još uvijek učenici Opće gimnazije u Splitu, koja se ovih dana sprema za maturski bal...

Ne znam koliko je Minja vezan za Hercegovinu. Pretpostavljam da je hiljade puta mislio da zbriše ili da se elegantno skloni. Katkad, možda, i da se nekom skine s nišana. Valjda je zato ispisao sve one silne reportaže o običnim ljudima, koje profesionalci pamte, a čitaoci ne zaboravljaju (iako im je danas sve manje do te naporne aktivnosti).

Ako je, računam, novinarstvo, i u njegovom slučaju, ponekad bilo otrov, slikarstvo je moglo da bude lijek ili rezervni položaj. Ne znam da li je kod Minje bio moguć obrnut odnos.

 - Jedno vrijeme - ne vajka se, samo želi da govori tačno - novinarstvo je preteglo. Preteglo zbog svakodnevne borbe za život...

Iz novinarstva je isticalo valjda više kakvog-takvog novca. Iz slikarstva, naslućujem, više radosti i dubljeg zadovoljstva, iako je pero (mašina!) uvijek bilo na njegovom stolu, a kist je trebalo potražiti (!?).

Tražeći, valjda se sjetio i daske koja mu nedostaje...

-  Svakome od nas u životu fali neka “daska”. Postoji jedna promotivna kampanja - “Herceg Novi – grad koji ti nedostaje”. U dosluhu s tom kampanjom, ja sam se uključio sa svojom “daskom” koja mi odavno nedostaje.
Na svojim slikama, bukvalno, veoma markantno, reljefno, čini mi se i metaforično, s nekim naročitim planom, Minja je koristio stara olovna i prastara drvena slova...

- Sticajem okolnosti,   bio sam  stečajni upravnik jedne štamparije ovdje. Tu se odjednom ukazalo brdo materijala, raznih slova i ostalog. Bog zna koliko je pametnih i glupih misli tim slovima oštampano. Pokušao sam da ih spasim, da nagovorim ljude da ih smjeste u muzej, ali nije uspjelo. Tako, umjesto u muzeju, slova su završila na mojim slikama.

Naravno, i na figurama kao što je onaj akt naniže (unesen u tekst Moma Mićunovića).

- Od olova je, eto, i riječ, ali od olova je i metak - kaže Minja.

Tako je u životu. Ali, na Minjinim radovima od olova je i bradavica i stidna dlačica...

- Nastajao sam da sve to oplemenim, da ta silna slova spasim, da ih neko ne spali, ne pretopi, ili jednostavno da ih ne baci u smeće.

Minji nije do prejakih, osobito ne do patetičnih akcenata. Iako je novinar, ne voli direktne poruke...

- Za mene je sve umjetnost.  Kad ti neko na neki lijep način kaže “dobar dan” i to je umjetnost. Sav život je umjetnost.

Umjetnost je, u neku ruku, i njegovo dugo trajanje u ex-yu konstelacijama raznih vrsta.

- Na četiri decenije novinarstva neki dan me podsjetio Zijah Sokolović, sarajevski glumac, koji je moj ispisnik. Davno, 1969. ili 1970. radili smo jedan intervju za “Naše dane”... Tako, kad saberem, 60 godina života, četrdeset godina novinarstva, to ti je 100 godina. U ovom nezahvalnom poslu čovjek zbilja proživi svašta, iako, danas ne mogu reći da se osjećam ni umoran ni star, ali znam da mi se ipak nakupilo poprilično godina. Večeras, vjeruj mi, dok se ova izložba otvara, osjećam da imam punih stotinu godina.

U posljednje dvije decenije, Minji se svašta izdešavalo. O tome govori bez gorčine i, naizgled, superiorno...

- Da bi isplivao, da bi ti bar nos bio iznad vode, moraš biti optimist, moraš biti čovjek koji se bori, ne smiješ se opustiti. Koliko te god matica  vuče, koliko god neki virovi pokušavaju da te povuku na dno, da te potope, moraš da preplivaš neku Neretvu.

Tu tehniku Minja je uvježbao u Mostaru i nekako se domogao druge obale.

- Kao dijete, pokušao sam da preplivam Neretvu. Jedva sam doplivao do sredine i, premoren, zaustavio se na jednoj stijeni. Tu sam malo odmorio, opet skočio i jedva jedvice domogao se druge obale.

Naravno, poslije hirovite Neretve, javljale su se i druge “vode” u Minjinom životu.

Sve one, na neki zagonetan način, računam, vijugaju i kroz njegove najnovije slike. Neke od njih djeluju kao kafkijanski rebusi, neke kao zaumne humoreske, a neke, opet, kao knjige ili žive priče koje nije loše imati pri ruci kad se pakuješ na dug i neizvjestan put.

N. MARIĆ

Dragi moj Minja,

Hvala ti na ovim lijepim slikama, koje direktno u srce diraju. Ti si ono "malo duše" što je još ostalo na "brdovitom Balkanu". Raznježio si me i uljepšo si mi dan. Ne želim da mislim, hoću samo da osjećam i o tim osjećajima da ti napišem par riječi. Tvoje slike su... lijek za dušu oboljelu od iluzija. One su poput povratka u onaj najvrijedniji dio naših života, koje su tako bezdušno upropastili stoljetni ideolozi. Ideolozi koji su svojim doktrinama isisali iz naših tijela ono što se zove radost. Poput jaganjaca nježnih i čistih vjerujući da ćemo piti sa boljih izvora išli smo za njima sve do zvjerinjaka i do zemlje ratnih zločinaca i vidjevši da smo zalutali sada tražimo izlaz. Tvoje slike mirišu na ljubav najbližih... one su čiste i nevine i naslućuju teret nadolazećeg... sjetne su zbog saznanja o budućem. One su i utočište za sve koji znaju da je život u stvari ono što nam se dešava. Vremeplov su koji nas vraća ishodištu i mirisima djetinjstva i mladosti. One su dorečeno o nedorečenom i o nedovoljno objašnjenom. Priča su o našem rođenom bratu blizancu gospodinu magarcu i o nama samima. O teretu koji nas pritiska, o našim iščekivanjima... one su pjesma o nezaboravu svega što je lijepo... pjesma o bogatstvu siromaha. One su tvoj jedinstveni matični broj, koji svakom stavlja do znanja ko si i odakle dolaziš. Snaga su i oslonac u ovim pohlepnim vremenima bez duše.

Slike koje ti stvaraš su i naša probuđena sjećanja. One su zapravo krisovulja umjetnika, kojom se izričito zabranjuje da najljepši dijelovi naše prošlosti, naše intimne tajne i djetinjstvo u nama umru i kojom se izričito naređuje, da sve te nabrojane lijepe stvari, skupa sa svim mirisima koje pamtimo, od sada pa za vazda moraju biti besmrtne... jer one liječe dušu od teških bolesti, one daju snagu i krijepe tijelo.

Hvala ti zbog ove "zlatne bule", hvala zbog "carstva tvojega", koje nesebično dijeliš sa nama, tvojim podanicima žednim lijepoga i željnim činjenja da se mrak učini manje mračnim... Igraj Aska, igraj, samo ćeš tako preživjeti...
 

Tvoj drug Momo Mićunović

(iz kataloga za izložbu)

NOVE KNJIGE - “Mitropoliti Savatije i Stefan Ljubibratići i njihovo doba”, autor Goran Ž. Komar

HOD PUTEM RREDAKA

- Kada sam se odlučio na korak pripreme ovakve knjige, svakako pota-knut zanimanjem, najprije novske čitalačke publike i nestankom pretho-dne, koja je donijela priloge biogra­fijama vladika Ljubibratića - kaže sam autor u svojoj novoj knjizi - bio sam opterećen činjenicom, da i sada, daleko od vremena srpskih primorskih arhi­jereja, još uvijek, nastojimo na gradnji pravilne slike glavnoga hoda ove episkopije. A moje želje bi išle u drugome pravcu. Naime, jasno je da je dohvatljiva, faktografska istoriogra­fija, moćna u ispisivanju isključivo političke istorije, one reprezentativne, koja nastaje razgledavanjem isprava nastalih u kancelarijama, dakle, u ravni zvaničnosti, svakako dotjeranih vijesti, po prirodi škrtih, posve nemoćnih da slikaju život svagdanji, i samih aktera, a kamoli naroda.

Komar govori o spefifičnim teškoćama u pisanja narodne istorije u kontekstu događaja i događanja u crkvi.

- Iz množine isprava - zapaža autor - izbija fragmentovana slika bogatog običajno-vjerskog života i ja vjerujem da izučavanjem, ma kako detaljnim, hoda Srpske crkve na uobičajen način, stojimo uskraćeni za pogled u hod naroda, koji je, kao i danas, mogao, i nije morao, doticati institucijske efektive Crkve.

Komar uočava i još jednu drugu, mnogo težu posljedicu...

- Kada se od množine crkvenih istoričara, bezuslovno, u dinarskim oblastima, traži, kao podrazumjevajući (u vršnim djelovima srednjega vijeka i novome vijeku), samo živi pravovjerni obrazac vjerske prakse, tada se na margine istorije sklanja narod koji baštini drevni običajno - vjerski život koji ni u čemu ne ugrožava i ne korumpira obrazac Hristove spasonosne nauke. Samo, otpori i tromost dinarskog srpskog svijeta ugradnji u ustanovu, svakako državotvornu, ali nekada i državno - represivnu, ograđenog klasičnim izolatima krupnih orografskih vodo­djelnica i životno ugrožavanog trajnim djelovanjem državnih ekspozitura Rimokatoličke crkve, te prodorom i djelovanjem islama, ne bi smjeli dovesti do odricanja i nerazumjevanja za naobičnost u izrazu vjere...

- Odveć lako - zaključuje Komar - prepuštali smo značajne dijelove našega naroda tuđim interesima (Bosna, Hercegovina: narodno naslijeđe srednjeg vijeka; Primorje, Dubrovnik: ri-mokatolički Srbi). Za žaliti je da u naše vrijeme, još uvijek, osjećamo snažnu potrebu da ispisujemo radove koji govore o temeljnoj faktografiji pravoslavne Crkve u rajizloženijim predjelima njenoga djelovanja, izraslih, u kanonsko - organizacionom ustroju datim naj­znamenitijim Nemanjićem, čak i na stopi primorske zemlje odabrane njenim osnivačem Sv. Savom Srpskim. Množini Srba koji su svojom snagom i nepokolebljivim opredjeljenjem za hod po putu predaka, onima koji nisu bili kadri učiniti bogate darove svojim crkvama i manastirima, valja upravljati naše misli i zahvalnost.                R.