CRNO NA BIJELOM - KRUNSKI DOKAZ NA ASFALTU

Avlija opasnog življenja

Koliko ćemo još čekati da na svoje ulice izađemo spokojni, i da ovim gradom prošetamo kao svojom avlijom?!?

Ovo je jedna mala priča o ljudima i zakonima. O ljudima koji proizvode zakone koje nemaju namjeru poštovati, i o zakonima, koji SU SAHRANjENI ISTOG TRENA KAD SU dotakli asfalt...

Prije par godina, kada je usvajan novi set Zakona ili nekih drugih udredbi o saobraćaju, na televiziji se pojavio neki policijski funkcioner, kazao da te nove mjere počinju da se primjenjuju odmah, a kada je voditelj emisije, pomalo u panici, upitao hoće li policija već sutra ošinuti po narodu, šef policije je rekao da neće, da će u početku biti tolerantniji, mekši, da će ljudima dati vremena da se snađu i naviknu.

Znači,  zakon se ne primjenjuje od trenutka kad se usvoji i obnaroduje, od trenutka kad se to OZAKONI nego od trenutka kada neka osoba procjeni da je kucnuo pravi čas i da je vrijeme igre prošlo.

Pogledajte fotografije na ovoj stranici. Snimljene su na pješačkom prelazu ispred Marketa na raskrsnici Ulice Hercega Stefana Kosače i Preobraženske.

Ovaj prelaz vjerovatno je najfrekventniji u gradu. Tu odjednom, na samom prelazu, imate po desetak pješaka i po dvoje-troje auta.

Tragovi kočenja i brzog startovanja dovoljno govore. Svaka štrafta isječena je ovim linijama

Kako se pješak osjeća na ovakvom mjestu svi dobro znamo. Nedavno, u novinama, da li baš u “Glasu”, neko je tražio podatak koliko je vozača u Trebinju, ili ne znam gdje drugo, kažnjeno zato što nije poštovalo ljude na pješačkom prelazu. Nije dobio odgovor, međutim, mi koji ovdje živimo znamo koliko se  “zebra” poštuje.

Prije par dana, predveče (još se nije ni smračilo) krenuo sam da pređem duplu traku na raskkrsnici između nekadašnje kasarne u Policama i nekadašnje željezničke stanice. Naravno, tu nema nikakvih semafora. Zakoračio sam na asfalt, na prvu bijelu liniju i sačekao da vidim šta đe se desiti. Iz pravca Trebinja, prema Dubrovniku, kretala se jedna kolona auta. Izbrojao sam ih tačno deset. Iako mi je noga bila na prelazu, iako sam, dakle, pokazivao nedvosmislenu namjeru da pređem na drugu stranu, niko mi nije zaustavio, niko od njih deset!?

Naravno, ponekada se dogodi da mi neko stane. Ne vodim statistiku, ali mislim, u Trebinju jedva da se dvadesetak posto vozača ponaša korektno prema pješaciima. I to ne samo na pješačkim prelazima.

Posebno su opasna mjesta gdje vozači velikom brzinom nailaze na pješačke prelaze, a nemaju namjeru da se prilagode gradskim pravilima, da obore brzinu na 40 na sat.

Vidijeli smo nedavno i tragične posljedice takve vožnje, ali ljudi koji kao “kamikaze” nasrću na prelaze vide se svaki dan, pogotovo iz pravca Dubrovnika.

Brzinom od 40 na sat, u pravilu, vozi se ako vozači, blicanjem, jedan drugom dojave da ih negdje u blizini čeka policija.

U tom smislu, remek-djelo haosa je raskrsnica u strogom gradskom centru, u “laktu” između kamenog mosta i ulice Vuka Mićunovića, koja vodi prema Gorici. Prvo, u tu raskrsnicu, kad je otvoreno “zeleno”, auta velikom brzinom “ulijeću” s mosta, a oni koji bi iz goričkog pravca desno, gledaju kako da se snađu.

O pješacima da ne govorim, svako ko pređe na drugu stranu morao bi biti kažnjen jer za vrijeme trajanja “zelenog” nikako, d aima krila, ne može preći ulicu. Ove novine na to su upozoravale, ali niko nije reagovao.

Mogao bih da pišem o onim silnicima koji nas redovno, blicanjem i sirenama razgone sa pješačkih prelaza, ali zadržaću se samo malo na onim koji slobodno, pogotovo noću voze mimo bilo kakvih pravila. Vidio sam jednom prizor kad se jedan takav nasilnik “istresao” na policajca, vidio sam i mnogo drugih stvari. Znam da postoje momci koji se nikog ne boje, momci za koje ne važe nikakvi propisi, momci od kojih u ovom gradu više ne može normalno da se diše, oni što pješačke prelaze šaraju, kao na slikama koje vam nudim. Znam da sa njima nije lako, ali posljednji događaji opominju - oni se moraju u tome spriječiti. Ko ne poštuje saobraćajne propise bar u gradu mora biti spreman da podnese malo težu kaznu.

Ljudi iz policije mogu imati odgovore, mogu nam sve objasniti, mogu pokazivati procente, mogu se kititi rezultatima. I neka se kite, možda i ne lažu, možda cifre potvrđuju ono što oni kažu, ali život štošta demantuje.

Gradske ulice ujutru su koliko-toliko sigurne. Sigurne su dak su svi “na kafi”, ali predveče, i u nešto kasnije sate, kad je neko na “ovom” neko na “onom”, kad za volanima sjede “našpricani” i “nadimljeni”, trebalo bi da počne “prva policijska smjena”, da sve što je u “plavom” izađe na ulice, kako se ne bi dogodilo da, kao preksinoć, raskrsnicom kod stare autobuske stanice profijuče neka grdosija tolikom brzinom da niko od ljudi koji su sjedili vani pod lipama nije mogao da pogodi ni model auta, kamoli da upamti registraciju.

Tragovi na crnim slikama opominju.

Koliko ćemo još čekati da na svoje ulice izađemo spokojni, i da ovim gradom prošetamo kao svojom avlijom?!?

Ljubiša BJELITIĆ