Podsjecanja

Početna

NIKŠIĆ / OSTROG

ZDRAVLJE, NAPREDAK, RADOST

Ostrog Kako su naglasili brojni izvještači – rijeka pravoslavnih vjernika slila se 12. maja u Nikšić i u manastir Ostrog. Pred manastirom zatekli smo brojne hodočasnike, koji su tu, na otvorenom, proveli noć. Stigli su iz Crne Gore i Hercegovine, iz Srbije i Bosne, sa Kosova, iz brojnih evrpskih država...

Novak Simić (1936) predvodio je grupu koja se iz Kalinovika zaputila pod Ostrog.

- Ja sam predsjednik crkvenog odbora u Kalinoviku, predsjednik sam 40 godina. Imam osmoro djece, svako je završilo fakultet. Proveo sam život radeći seljačke poslove, ali i na pilani, pa sam zaradio i penziju. Prvi put pod Ostrog sam došao 1962. godine. Otac mi je bio veliki vjernik, i on me tome naučio. Došao sam tada vozom, sjećam se da je karta bila jeftina, da me nije mnogo koštalo. Dole smo se, na stanici, svi izuli, i krenuli prema manastiru bosi. Naravno, tada ovdje nije bilo nikakvog asfalta. Poslije, nastavio sam da dolazim. Do danas, pod Ostrogom sam bio petnaestak puta. Inače, mi u Ulogu imamo crkvu Sv. Vasilija, ona danas isto slavi.

Tridesettrogodišnji Goran Đerđić došao je iz Lebana. Noć je proveo u vreći za spavanje posmatrajući svijezde iznad manastira...

- Stigao sam juče ujutru avionom iz Niša, sleteo u Podgoricu, i došao autobusom ovamo. Sinoć sam spavao pred manastirom, spavaću i večeras. Dve noći ostaću ovde, iako je hladno. Bilo je puno sveta, šatori levo i desno sve dole do krivine. Sutra idem kući, imam povratni let za Niš. Inače, ovo mi je sedmi put da dolazim. Ovdje se lepo odmorim, pobegnem od obaveza, od okoline. Kući se vratim odmoran i osvežen.

Po starom običaju, u gornjem manastiru služena je Sveta arhijerejska liturgija kojom je načalstvovao Mitropolit libertvilsko-čikaški Hristofor. Sa njim su još služili Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i episkopi kemerovsko-novokuznjecki Aristarh (gost iz Rusije), novogračaničko-srednjezapadnoamerički Longin i dioklijski Jovan, uz sasluženje sveštenstva i naroda.

Mitropolit Hristofor (Kovačević) je rođen u Americi, ali je porijeklom iz Crne Gore (njegovi roditelji su sa Grahova i Vilusa). Inače, kako je rekao, srpski jezik je naučio u Bogosloviji...

- Naši u Americi Srbiju i Crnu Goru zovu stari kraj. I danas me evo među vama, hodočastim isto kao vi. Božjom voljom, bar još jednom dok sam živ, na dan Svetoga Vasilija, da služim službu i da ovdje budem prisutan na ovaj veliki dan. Blagodaran sam Gospodu i Mitropolitu Amfilohiju koji me je pozvao da danas budem sa vama. Neka božji blagoslov bude na vama, na vašoj djeci i omladini, da osjetitete blaženstva o kojima govori Sveto Jevanđelje i ono što je propovijedao Sveti Vasilije srpskom pravoslavnom narodu“, rekao je Mitropolit Hristofor.

Pozdravljajući sveštenstvo i okupljeni narod, mitropolit Amfilohije je poželio da blagoslov Svetog Vasilija, njegova vjera, njegova nada, njegova ljubav, njegova sila od Hrista Boga dobijena “budu sa vama – da ih ponesete sa sobom u svojim srcima i umovima”.

U istoj besjedi Vladika Amfilohije je posebno ukazao na problem čedomorstva danas, a zatim je narodu prenio i svoju duhovnu poruku...

- Neka bi Gospod u nama ukrijepio vjeru Svetoga Vasilija, pravu pravoslavnu vjeru. Neka bi svima podario zdravlje, napredak, radost, mir Crnoj Gori, našem narodu srpskom pravoslavnom širom svijeta, svima pravoslavnima na pet kontinenata i svima ljudima dobre volje. Svima blagoslov, prosvećenje, milost i svaki nebeski dar...

Svenarodnom litijom, u kojoj su učestvovale hiljade vjernika (kako je javila Svetigora pres), Nikšić je i ove godine proslavio praznik svoga nebeskog zaštitnika, Svetog Čudotvorca Vasilija Ostroškog.

Litija se, predvođenima Visokopreosveštenim Arhiepiskopom cetinjskim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Gospodinom Amfilohijem i Gospodom Episkopima novogračaničko-srednjezapadnoameričkim Longinom, zahumsko-hercegovačkim Grigorijem, budimljansko-nikšićkim Joanikijem, australijsko-novozelandskim Irinejem i dioklijskim Jovanom, te sveštenstvom i monaštvom Crnogorsko-primorske Mitropolije i Budimljansko-nikšićke i Zahumsko-hercegovačke Eparhije, kretala glavnim gradskim ulicama, od nikšićkog sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog i nazad, povremeno se zaustavljavši zbog čitanja Jevanđelja i pomena, a narod je duž čitavog puta stajao na trotoarima, dok su oni koji su se zatekli u lokalima i prodavnicama ustajali u znak molitvenog poštovanja Ostroškom Svetitelju.

- Ove godine proslavljamo 400 godina od rođenja Svetog Vasilija Ostroškog“ - podsjetio je Vladika Joanikije u arhipastirskoj besjedi - danas su bile svenarodne službe u Ostrogu, pored njegovih Svetih moštiju, u Popovom polju, mjestu njegovoga rođenja, kao i ovdje kod nas u Nikšiću i u cijeloj pravoslavnoj Vaseljeni. Jer, Sveti Vasilije je vaistinu vaseljenski čudotvorac i prosvetitelj... On je bio duhovni pastir našim precima dok je hodio po ovoj zemlji, a sada nas sve nadgleda i napasa duhovno, i blagosilja sa nebesa, jer mu je Gospod dao tu blagodat i slobodu da se moli za sve nas. I da njegove molitve budu kod Boga uslišene - rekao je Vladika Joanikije pozdravljajući prisutne.

Vladika Longin je kazao da se Sveti Vasilije slavi i u dalekoj Americi. Zahvaljujući Vladici Joanikiju što ga je pozvao da učestvuje „u ovoj svečanoj povorci-litiji, koja se rijetko viđa i na ovim prostorima i šire“, on je kazao da ove godine dvije crkve u Americi posvećene Ostroškom Čudotvorcu u julu mjesecu slave 100 godina od osvećenja, da se jedna nalazi u Kaliforniji a druga u Minesoti.

- Radostan sam što mogu da vam prenesem pozdrave naše braće i sestara iz daleke Amerike i Kanade. A mnogi su iz ovih krajeva. Svi su me pred polazak ovamo zamolili da prenesem njihovu ljubav, poštovanje i pozdrave Visokopreosveštenom Mitropolitu Amfilohiju, Vladikama Joanikiju i Jovanu, sveštenstvu i vjernom narodu koji se ovdje Bogu moli i nosi svoj životni krst i podvig... I mi tamo, iako živimo daleko od zemlje otaca naših, čuvamo vjeru pravoslavnu i ponosni smo na naše lijepo ime narodno. Čuvamo naše divne običaje i tradicije i činimo sve što možemo, uz božju pomoć, da se naša omladina ne otuđi, ne odrodi i totalno asimiluje. Naši preci kad su tamo dolazili, prvo su podizali crkve da bi ih one čuvale. Vjera ih je nosila, a oni su nosili vjeru u svojim srcima - rekao je Vladika Longin.

e.g.t.

TREBINJE / MRKONJIĆI

mrkoNJiĆi postaju svetiliŠte

Deset godina nakon što je izgrađena Hercegovačka Gračanica, u Trebinju su se ponovile, po mnogima, gotovo biblijske slike kolone hodočasnika koji su za Vasilijev dan hrlili u Mrkonjiće sa svih strana Republike Srpske, pa i Evrope i svijeta...

Mrkonjici Već u ranim jutarnjim časovima su popunjeni svi predviđeni parkinzi i mrkonjićke ledine i zaravni, tako da su kolone automobila bile parkirane uz cijelu dužinu puta od Mrkonjića do Tulja, a bilo bi ih i mnogo više da od ranoga jutra do popodnevnih časova autobusi nisu saobraćali na relaciji Trebinje – Mrkonjići, vozeći sve one koji nisu imali prevoz.

Ostroški i Tvrdoški čudotvorac je, kažu, još jednom napravio čudo, sabravši trojicu vladika i veliki broj ostalog sveštenstva i monaštva, zajedno sa hiljadama vjernika iz BiH, Srbije, Crne Gore i ostalih evropskih i zemalja svijeta, koji su u Mrkonjiće došli na praznik Svetog Vasilije Ostroškog i Tvrdoškog Čudotvorca da obilježe četiri stotine godina od rođenja ovoga sveca.

Ispred crkve posvećene ovom svetitelju, sagrađene u hladu viševjekovne košćele, na temeljima svečeve rodne kuće, episkop Zahumsko hercegovački i primorski Grigorije, vladika Atanasije i episkop Australijsko – novozelandski Irinej, uz sasluženje sveštenstva i monaštva, služili su Svetu arhijerejsku liturgiju kakva se, kažu stari Trebinjci i Mrkonjićani, ne pamti u Popovu polju.

Starina Stevo Mićanović koji je preživio i golgotu Jasenovca, iako sa blizu devedeset godina, zaplakao je u Mrkonjićima, od radosti i bogobojažljivosti, sa srcem u kome je tada stala cijela Hercegovina, a nemali je broj Hercegovaca toga dana zaplakao.

I episkop Zahumsko hercegovački i primorski Grigorije je u svojoj besjedi istakao istu radost kao i njegovi vjernici, gledajući ih, kako reče, sabrane u ove blage vaskršnje dane.

„Iako je malo Srba iz Trebinja i okoline koji danas nisu ovdje, nema Srbina koji ne voli Svetog Vasilija i koji može da ga ne voli, nema pravoslavnog vjernika koji ne svjedoči tu ljubav prema ovome svecu i Bogu, pa čak i ovo drvo ovdje svjedoči o toj ljubavi, snazi i vječnosti, dajući nam do znanja da i mi trebamo da se spletemo jedan oko drugog kao ove njegove grane“, rekao je u svojoj besjedi vladika Grigorije, ispod krošnje drevne košćele koja je, po predanju, nikla kada se rodio Sveti Vasilije.

Ističući da nema riječi kojima se može objasniti ljubav božija, ali, ako se neko može i porediti sa takvom ljubavlju, onda je to Sveti Vasilije, vladika Grigorije je dodao da, ako postoji vidljiva sila i svjedočanstvo da je Hristos vaskrsao i da je Bog pobijedio smrt, onda o tome opet svjedoči Sveti Vasilije i njegove svete mošti.

Crkva Svetog Vasilije, čija je gradnja započeta uoči proteklog rata, 1990. godine i prekinuta zbog ratnih zbivanja, dovršena je prije nekoliko godina zahvaljujući vladiki Atanasiju, koji je i ovom prilikom kao i u onim ratnim danima kada je došao na vladičanski tron u Hercegovinu, narod pozvao na sabornost.

On je, došavši sa Kosova i Metohije u Hercegovinu samo zbog ovog velikog dana, pozdravio napore mještana Mrkonjića da od ovog mjesta naprave svetilište, što ono zaista i jeste.

„Sveti Vasilije je učinio da ovaj narod ovde ostane i opstane, u raspećima i vaskrsenjima, u tuzi i radosti kakva je ova“, rekao je Vladika Atanasije.

U crkvi se, zahvaljujući njemu, ali i velikom trudu sestrinstva Petropavlovog manastira, na čelu sa igumanijom, sestrom Pavlom, koje zbog svoje skromnosti o tome malo pričaju, od 11. maja 1996. godine, kada su u Trebinje i ovaj hram iz Ostroga donošene mošti Svetog Vasilije, stalno drže liturgije, a svakog Vasilijev dana se okuplja sve više vjernika.

Kolika je ljubav i poštovanje Hercegovaca prema ovome svecu, čije ime se u ovim krajevima ne izgovara bez dodatka „slava mu i milost“, govore i hodočašća prema manastiru Ostrog, a jedno od njih je i pješačenje grupe mladića koji su se na ovaj podvig odlučili prije tri godine, a njihovo putovanje postaje već tradicionalno.

U pitanju je pet mladića koji svake godine, u gotovo neizmijenjenom sastavu, na ovo putovanje kreću devetog maja, da bi pod Ostrog došli dva dana kasnije, poklonili se svetim moštima i krenuli odmah nakon liturgije nazad, kako bi za Vasilijev dan bili u Trebinju.

Ovoga su devetog maja, pješke pod Ostrog išli Obren Vučurević, Đorđe Borković, Vasilije Bošković, Simo Bošković i Ljubo Milojević.

Oni su kao i dvije prethodne godine, uz zavjetnu ćutnju uz put, i ove godine prepješačili 125 kilometara, bez ikakvih problema, kako rekoše po povratku, nošeni snagom ljubavi božije.

Ove su godine na isti način manastir Ostrog pohodili i trebinjski biciklisti, jer je to, kako rekoše, njihov način da izraze poštovanje prema ovom svecu.

Kada se realizuju sve zamisli mještana Mrkonjića i njihovog crkvenog odbora, još više bi se povezale i ove dvije svetinje, Ostrog i Mrkonjići, a, prema inicijativi Eparhije Zahumsko – hercegovačke i primorske, u pravom se smislu realizovala i zamisao „Putevima Svetog Vasilije“, u kojoj bi se odredio hodočasnički put od manastira Zavala, gdje je svetac zamonašen, preko Tvrdoša i Mrkonjića, do Ostroga, slava im i milost.

Rade Bošković, predsjednik crkveno-opštinskog odbora u Mrkonjićima, kaže da su već urodili plodom napori mještana da se ovaj hram objedini u jedinstven kompleks sa seoskim grobljem, odnosno starom crkvom Svetog Nikole, gdje je Sveti Vasilije i kršten, a pored koga je grob svečeve majke Ane Jovanović.

Sa ovoga je mjesta u Mrkonjićima na Vasiljev dan i krenula litija brojnih vjernika, predvođena trojicom vladika, da bi se zaustavila pred Crkvom Svetog Vasilije u samom selu.

„Mrkonjići polako postaju centar vjerskog turizma i važna vjerska destinacija, na čemu još mnogo treba da se radi, ali, važno je da se i do sada dosta ostvarilo“, kaže Bošković.

On ističe da je rekonstruisana elektro mreža sa rasvjetom za crkvu, uređen je parking, a bratstvo Ćorovića iz Ljubinja sagradili su na ulazu u crkvu česmu.

„U planu je da se pored crkve u selu podigne konak, a u groblju, uz crkvu Svetog Nikole, odnosno, uz grob majke Svetog Vasilije, blaženoupokojene Ane, planira se sagraditi i kapela, što, uz trud mještana, možemo ostvariti i uz pomoć državnih organa i nadležnih institucija, a imamo najave i za pomoć dijaspore“, rekao je Rade Bošković.

Uz isticanje narodnog vjerovanja da, ako se želi pomoći bilo kome, a naročito darivati crkva, ne treba se time hvalisati, Bošković nije istakao nijednog darodavca crkve i svetilišta podignutog pored stare košćele, uz koju se, kako reče vladika Grigorije, sigurno veralo sveto dijete, rođeno ovdje 28. decembra 1610. godine kao Stojan Jovanović.

Na proslavu te značajne godišnjice, u Mrkonjićima su za Vasilijev dan, među nekoliko hiljada vjernika, ali i onih koji ne pripadaju vjeri pravoslavnoj, a imali su želju da prisustvuju ovom velikom događaju, došli i ministri u Vladi RS Radivoje Bratić i Slobodan Puhalac, ktitor Hercegovačke Gračanice Branko Tupanjac, predstavnici lokalne vlasti svih istočnohercegovačkih opština, predstavnici političkih partija RS, među kojima su bili i Mladen Bosić i Ognjen Tadić iz vrha SDS-a, proslavljeni košarkaški as Dejan Bodiroga i drugi.

Zanimljivo je da se na Vasilijev dan, u crkvi Svetog Vasilije u Mrkonjićima, krstio i dječak Vasilije Kuštrov, koji je, po riječima Vladike Grigorija, toga dana možda bio i najbliži ovom svecu...

Vesna Duka

IMALI PA I DAVALI

Braća Milutin i Dragan Ćorović, iz ljubinjskog sela Kruševica, bili su finansijski nosioci akcije izgradnje česme u selu Mrkonjići, za koju su priloge dali i drugi bratstvenici Ćorovića, koliko je ko mogao. Sve su, kako nam reče Dragan, koji je sa suprugom Olgom na Vasilijev dan bio u Mrkonjićima, uradili iz dva razloga.

„Prvi je što mi nikada nismo odustali od bilo koje progresivne ideje koja potiče iz našeg zavičaja, pa se ni ovoga puta, kada su nam rođaci iz Hercegovine predložili gradnju, nismo kolebali, a drugi razlog je što je ovo svetilište naša neizbježna destinacija kada god dolazimo u Hercegovinu“, rekao nam je Dragan.

Zanimljivo je da ovo nije jedino dobro djelo ovog plemenitog Hercegovca, koji je cio protekli rat, osim što je pomagao svoju rodbinu, konstantno slao pomoć svome narodu.

Svoju rođendansku zabavu ratne 1993.godine u dalekoj Njemačkoj Dragan je pretvorio u dobrotvornu akciju, na kojoj su mu umjesto poklona njegovi prijatelji dali novčane priloge, za koje su Ćorovići tada trebinjskoj Opštoj bolnici kupili neophodne lijekove, u vrijednosti od oko 12.000 maraka, o čemu je tada pisao i „Glas Trebinja“.

Osim toga, Ćorovići su u ratu za potrebe Doma zdravlja u Ljubinju donirali sanitetsko vozilo, Eparhiji Zahumsko hercegovačkoj i primorskoj jednoga „džipa“, a tadašnjem je Hercegovačkom korpusu dodijeljen „golf 2“.

Drugim akcijama, naročito onim familijarnim, niko ni broja ne zna, ali se zna da ni nakon rata ne prestaju humane aktivnosti ove porodice, pa Dragan stipendira troje djece iz Višegrada, ratne siročadi bez oca, a o svojim djelima samo skromno dodaje – Imali smo, pa smo i davali...

„Ja sam čovjek koji je vernik i koji vjeruje i u Boga i u vrijednosti ljudske, zbog čega mi je izuzetna čast što sam danas ovdje, gdje se rodio svetac koga izuzetno poštujem“, istakao je pjevač Miljan Miljanić koji je nastupio u kulturno zabavnom programu u Mrkonjićima.

Kaže da su ga veselje i ponos Hercegovaca izuzetno dirnuli, naročito kada je zapjevao pjesmu posvećenu Svetom Vasiliji.

Isto mišljenje je imao i Rade Jorović koji je takođe pjevao u Mrkonjićima...

OBREDNE GOMILE - KLJUČ ZA DREVNU ISTORIJU SRPSKOGA NARODA

obaZrivije sa gomilama

Piše - Goran Ž. Komar

Tokom druge polovine 20. vijeka javile su se barem dvije obimnije studije posvećene grobnim gomilama na području Dinarskog sistema. Jednu je početkom sedamdesetih godina objavio hrvatski istraživač Ante Škobalj, a drugu, krajem iste decenije, naš Ljubo Sparavalo. Takođe, od velikog značaja je antropološka studija nevelikog obima Ž. Mikića objavljena 1985. godine, a koja govori o visokom stepenu anatomske osobenosti skeleta iz nekropola sa stećcima na području i opsegu Hercegovine.

Jasno je sasvim da se nekropole sa stećcima na dinarskom području, a njihovo najgušće posejanje leži u Hercegovini, vežu uz grobne (obredne) gomile. Takođe je primjećeno, a to je Lj. Sparavalo 1979. godine dokumentovano pokazao, da se najstarije crkve sagrađene u suhozidu, vežu uz ovakve gomile. Gospodin Sparavalo je istraživao područje trebinjske Šume. On je, takođe, pokazao da su sela u području Šume veoma stara, ukazavši na njihove rane pomene u fondovima Državnog Arhiva u Dubrovniku.

Međutim, kada bi ovakva istraživanja prenijeli na druge predjele koje od davnina nastanjuje srpski narod, uočili bi istovjetnu situaciju. Takav je slučaj sa Bokom Kotorskom. Godinama istražujem na području Gornje Boke. Dakle, hercegnovskog kraja koji je naseljen uglavnom hercegovačkim življem. Tamo gdje još uvijek leže nedirnuta groblja formirana kao nekropole stećaka, stoji prisustvo grobnih gomila koje istorijska i arheološka nauka pripisuje paleobalkanskim grupama (uglavnom Ilirima).

Ipak, studija Ante Škobalja ukazuje na rezultate arheoloških iskopavanja na dinarskom tlu, u Dalmaciji, gdje su se arheolozi usredsređivali na segmente grobnih gomila za koje se vjerovalo da su po svome postanku najstariji. Gdjekad, uočeni su ukopi u srednjem vijeku.

Jedno od temeljnih pitanja koje se otvara kada razmatramo ovaj problem, jeste pitanje sklonosti naših predaka da za mjesto ukopa odabiraju tuđa groblja, groblja koja pripadaju tuđem etničkom krugu. Odavna su, zaista, od vrhunskih istraživača primjećeni sporadični srednjevjekovni ukopi u grobne gomile koje se pripisuju Ilirima (Konjic, Sultići).

Objašenje za ovu pojavu dato je tako što se kazalo da su se Sloveni sahranjivali u grobne gomile jer su na određenim tačkama naprosto zatekli groblja, pa su tako, mehanički, naslijeđivali ''kultna mjesta'' njihovih prethodnika. Zaista, nalazim više razloga da o ovoj predpostavci kažem nekoliko riječi.

Najtvrdokorniji segment ukupnog predhrišćanskog običajno-vjerskog naslijeđa je svakako kult koji obuhvata pretke, zagrobno područje, groblje. Istraživanja velikana srpske nauke, etnologa Veselina Čajkanovića, ravnoga jednom Milutinu Milankoviću u drugoj jednoj oblasti, to sugestivno pokazuju. Imam niz ozbiljnih razloga za duboku sumnju u tezu o mehaničkom naslijeđivanju ''kultnog mjesta'' od strane starih Srba koji su između 7. i 13. vijeka živjeli na dinarskom tlu. Ovdje namjerno odabiram 13. vijek iz razloga što je to vrijeme u kojem gledamo na klasično doba stećaka.

Primjera radi, u selu Kameno kod Herceg Novog, ležala je, pa iskopima šljunka zbrisana, nekropola iz 10. vijeka, sa većim brojem grobova, a takvih nekropola iz duboke starine bilo je u Boki na više mjesta (s. Prijevor, Jakovina). Ima ih i danas sačuvanih.
Pogledajmo sada na jedan problem. Nema nikakave sumnje da je jedan dio porodica istočne Hercegovine stigao u Herceg – Novi krajem 17. vijeka u Morejskom ratu. Bile su to, nesumnjivo, pravoslavne srpske porodice. Ovdje su zatekle crkve, takođe pravoslavne, jer to svjedoči njihova starina i mletački katastri (1690 - 1704). Primjera radi, trebinjske i popovske porodice dolaze i u selo Kameno. Tu, u tom selu, nalaze crkvu Roždestvo Sv. Jovana Krstitelja sa stećcima. I te porodice, u nesumnjivom srpsko – srpskom istorijskom susretanju, izbjegavaju ukopavanje u groblje crkve Sv. Jovana. One grade groblje puno dalje, u središtu sela. Takav je slučaj i u Sutorini sa grobljem sa stećcima crkve Sv. Jovana, ili u selu Obalica u Kutima sa crkvom Sv. Georgija. Porodice u selu Obalica pri tom imaju groblje ''pod nogom'', kraj samoga sela.

Nisam siguran da su tokom protekla tri vijeka, ukopavajući se u groblju crkve Sv. Georgija, mogli ponijeti svoje pokojne bezbjedno od prevrtanja, tako je težak i nepristupačan put i predio podno njihova sela.
Dakle, u susretima Srba sa Srbima, zahvaljujući tvrdom rodovskom partikularizmu, tako i danas vidljivom kod našeg naroda, izbjegavana su u migracijama ukopavanja i u zatečena srpska pravoslavna groblja, a kamoli da bi se taj narod ukopavao u groblja drugog nekog etničkog kruga. Ja u to naprosto ne mogu povjerovati.

U Boki sam uočio da grobne gomile katkad dijela seoske atare. Između sela Žlijebi i Kameno, postoji niz gomila između Kamenske gomile i kompleksa gomila Đevojačke Grede (Petrova Glava i Gočunska gomila). One su položene u tačnom linijskom nizu. Na topografskoj mapi, lenjirom povlačeći crtu, vidi se da su ove grobne gomile poređane u pravoj liniji iako sve nemaju međusobnu optičku vidljivost.

Kada se, pak, ova crta produži na obje strane, tada se uočava da ona na gornjem kraju dotiče i pećinu Vranjaj, stanište iz doba neolita. I na području Luštice vidi se niz grobnih gomila koje dijele atare sela Mardari i Brguli. Na grobnoj gomili Petrova Glava uočava se i jedna gruba građevina za zidom zalomljenim u istočnom dijelu.

Moj najzanimljiviji sagovornik iz gornjebokeških sela, pokojni Blažo Dangubić iz sela Bunovići kod Herceg – Novog, govorio mi je o gomilama kao mjestima ukopa i tačno ukazao na tri majdana u kojima je vađen naročiti kamen koji je nošen i cjelivan, da bi se u Bunovićima, na više mjesta, načinile ove drevne građevine. Pokojni Rade Radović iz Kamenoga kazivao je da je Gočunska gomila sveto mjesto.

U selu Sešćepan 1993. godine, na mjestu negdašnje crkve Sv. Arhangel Mihailo, vezane za staro groblje, pronašli smo metalnu tablu ispisanu starom ćirilicom, čini je zapis razriješen tek nedavno. On nosi nesumnjivu hrišćansku poruku.

Ovim člankom samo želim ukazati na prisustvo kompleksa obredna gomila – nekropola stećaka – drevna crkva, koji čini temeljni dubokosrednjevjekovni supstrat najstarijeg istorijskog hrišćanskog trajanja srpskog naroda na dinarskom predjelu. Ovakvim, upravo ovakvim gomilama treba prići sa najvećom mogućom istraživačkom obazrivošću i oprezom, jer one su isključiva nit koja naš narod veže sa njegovim dubokim istorijskim razdobljima koja nisu osvijetljena.

Takođe, i ovom prilikom, ukazati na veliki značaj priloga Ljuba Sparavala koji je 1979. godine u naučnom časopisu ''Tribunija'' objavio svoj rad kojim je otvoreno jedno uglovno pitanje srpske starine. Grobnim gomilama sa stećcima i ostacima drevnih crkava treba prići najdetaljnijim istraživanjima koje bi krenule najviše ustanove nauke srpskog naroda.

OD BLATA DO ZLATA - Rajko Petrov Kijac i Vladimir Kirda Bolhorves (4)

klek u evropi

Početkom leta 1972. godine, nakon osvajanja titule jugoslovenskog prvaka u odbojci, prijavili smo se za takmičenje u Kupu evropskih šampiona. No iz Odbojkaškog saveza Jugoslavije naša prijava nije prosleđena u Evropsku federaciju. Generalni sekretar je mislio da su tu prijavu poslali drugovi iz Komisije za međunarodni sport, ovi su mislili da je prijavu poslao generalni sekretar... Naša posla!

Bili smo van sebe od jeda. Iz Odbojkaškog saveza stiglo je izvinjenje, ali ono nam ništa nije vredelo.

Naša sreća bila je u tome što u odbojkaškom Kupu evropskih šampiona nisu sve ekipe morale da igraju u prvom kolu. Klubovi sa visokim rejtingom mogli su, prema propozicijama, da startuju tek u drugom kolu. Medu takvima bio je i sofijski CSKA. I njega su, kao i njegovog moskovskog imenjaka, činili gotovo isključivo reprezentativci. Zlatanov, Karov, Simeo-nov, Trenev... strava igrači.

Zamolili smo naše sofijske prijatelje da, pošto su slobodni, odigraju s nama dve utakmice prvog kola. Bugari su se nećkali, ali su na kraju pristali, pod uslovom da u Zrenjanin dovedu i žensku ekipu, da ona igra protiv naših devojaka. Taj us lov smo mi sa zadovoljstvom prihvatili. Znali smo da pored Bugara nećemo proći u sledeće kolo Kupa šampiona, ali nam je bilo važno da u evropskom takmičenju, kao jugoslovenski prvaci, učestvujemo.

Da bih pojačao našu ekipu, ja sam, u dogovoru sa Lazom Grozdanovicem, doveo Miodraga Gvozdenonovića, čuvenog Skaleta, asa subotičkog "Spartaka", Bracu Jankovića iz zagrebačke "Mladosti" i Lasla Lukača iz sarajevske "Bosne". Njih trojica nikad ranije nisu bili naši igrači, pa, striktno gledano, ni ovog puta nisu smeli da igraju za nas. Ali ja sam Evropskoj federaciji poslao uredno (na brzinu) overene takmičarske legitimacije svih igrača koji će nastupiti. Sta oni tamo u belom svetu znaju ko ovde za koga igra.

Bugari su pristali da u novembru igraju s nama prevashodno zato da bismo im u Zrenja-ninu priredili "svadbu". Braća Grozdanović, Sava i Laza, i ja, obećali smo da ćemo ih ugostiti kako ih još niko nije ugostio.

Obećanje smo u potpunosti ispunili.Rukovodstvo Građevinskog kombinata ovog puta nije žalilo novac. Internacionalno sportsko druženje trajalo je u glavnom gradu srednjeg Banata tri dana, a sportska "svadba" u restoranu zrenjaninskog hotela "Vojvodina" trajala je dve noći.

U petak uveče, na prvom banketu, okupio se bio sav politički, poslovni i sportski krem Zrenjanina. Sto osamdeset zvanica. Orkestar čuvenog Babe, i njegova pevačica Jelena, nastojali su da prevaziđu sebe.

U jednoj njihovoj pauzi migom sam pozvao k sebi svog prijatelja Babu i naložio mu da sledeća numera bude "Čoček". Igra koja potiče iz vranjanskog kraja, koju umeju da igraju samo pravi znalci folklora, koja je bliska i nama Srbima i našoj braći Bugarima. Igra u kojoj žene mogu da pokažu šta umeju njihova gipka ramena, zanjihana bedra, njihove uzdrhtale dojke. Igra koju sam ja, kao nekadašnji folklorist, dobro poznavao. Želeo sam da vidim da lije dobro poznaje i koja mlada Bugarka.

Želja mi se ispunula. Kad je Babo sa svojim muzikantima zasvirao poluorijentalni "Čoček", prostor između orkestra i stolova sa gostima neko vreme je zvrjao prazan, a onda se na njemu obrela visoka, crnomanjasta, kao vila lepa "devetka" iz Sofije. I počela da veze nogama, da uvija ramenima, njiše bedrima, trese dojkama. Joooj!

Nisam dugo izdržao. Prišao sam joj i počeo da igram. Da oblećem oko nje, da se nadvi-jam nad nju, da arlaučem. Cela sala se zagledala u nas. Kad se igra završila, ja nisam znao jesam li u hotelskom restoranu ili na sedmom nebu.

Taj provod u hotelu "Vojvodina" pamtimo svi mi koji smo one noći uživali, a utakmicu "GIK Banat"-CSKA pamte, uveren sam, svih četiri hiljade Zrenjaninaca koji su sutradan uveče bili u "Medisonu".

U predigri su se sastale naše devojke i njihove rivalke iz Sofije. Bugarke su bile za tri klase bolje, pa su meč glatko dobile sa 3 : 0. Naše odbojkašice stekle su dragoceno iskustvo.

Glavna utakmica bila je, barem za Lazu Grozdanovića, mene i same igrače, neobična po tome što na njoj nije igrala polovina našeg tima. Polovina koja se zvala Miloš Grbić. On je ćelu utakmicu presedeo na klupi.

Mišo je tog dana, pre podne, kao nastavnik fiskulture u klečanskoj Osnovnoj školi, bio na radnoj akciji na njivi Zemljoradničke zadruge. Kombajn je vadio šećernu repu, a deca i nastavnici sakupljali su ono što bi iza mašine ostalo na repištu.

Možete zamisliti kakva su to vremena bila, kad je stub ekipe koja igra u Kupu evropskih šampiona istog dana sa svojim učenicima kao akcijaš išao na zadružnu njivu. Današnji vrhunski odbojkaši čuvaju ruke kao pijanisti.

Mišo je stao iznad povelike repe koja je virila iz zemlje, ali je raonik vadilice nije bio sasvim izdvojio iz njenog ležišta. Mišo je zavukao ruke u zemlju, pored repe, povukao i - otkinuo nokat na srednjem prstu.

Kad je Laza Grozdanović stigao u "Medison", mi ga belo gledamo. On pogledom preleti po nama, vidi da nema glavnog igrača.

"Šta je bilo? Da se nije Mišo povredio?"

Mi potvrdimo. Joj, majko mila!

Braca Janković je takođe bio povređen. Odazvao se mom pozivu, ali je došao sa povre-đenim gležnjem. Lacika Lukač je tek povremeno ulazio u igru.

Briljirao je samo Skale Gvozdenović. Kao i uvek. Taj je momak bio fenomenalan igrač. Ja sam u svom životu video bezbroj odbojkaša, ali nijedan se po atraktivnosti nije mogao me-riti sa Skaletom. U današnjim timovima jedan igrač, tehničar, diže, a petorica su spremna da smečuju. Tada su u njegovom "Spartaku" petorica igrača "radila" samo za njega. Bio je levak, odraz je imao fantastičan, a po temperamentu je bio i srčan i drčan.

CSKA nas je pobedio sa 3 : 1. Izgubiti s takvim rezultatom od ekipe koju su svrstavali među najbolje na svetu bilo je ravno maloj pobedi. Pamtim, na primer, da sam se za vreme utakmice bunio protiv pojedinih odluka sudija, a Dragoslav Sirotanović Sire, delegat iz Odbojkaškog saveza Jugoslavije, smirivao me je.

"Ćuti, Rajko, vidiš da se ne brukamo. Nećeš, valjda, pobedu protiv takve ekipe!"

"A što da ne", odgovorio sam.

Uvek sam bio ambiciozan više nego što treba. Takvi su, srećom, bili i moji igrači. To može da potvrdi i ovaj detalj:

U odbojci su se tada pojavile dve nove kombinacije koje su za nepripremljene protivnike bile ubitačne. I danas se praktikuju. Jedna se zove "bugar", a druga "rus". Već sami n

vi tih kombinacija govore ko ih je smislio. Kad se igra "bugar", smečer sa pozicije dva, sa desne strane, krene kao da će igrati penal iza glave. A dizač mu ne digne penal, nego loptu poluvisoko produži na kraj. Smečer, znajući to, promeni pravac kretanja i smečuje loptu bez bloka.

U prvom setu asovi CSKA poigravali su se s nama čas preko "rusa" čas preko "bugara". U pauzi između prvog i drugog seta Branko Vujović Majo upitao je trenera:

"Laki, možemo li mi da igramo tog 'bugara'?"

Laza ga je s čuđenjem pogledao.

"Dete, to se uči najmanje dva meseca, usavršava dve godine. A ti hoćeš tom kombinacijom da pobediš ekipu iz zemlje u kojoj je 'bugar' rođen!"

"Ja bih ipak pokušao", reče Majo bezazleno. "Ništa nećemo izgubiti, a možda ćemo dobiti makar jedan set."

Verovali vi meni ili ne, mi smo Bugare u drugom setu počeli tući njihovim "bugarom". I dobili smo taj set! U trećem setu Bugari su se razigrali, pa su ga dobili sa 15 : 7, a četvrti smo, nakon četrdeset minuta igre, nesrećno izgubili sa 15: .1.

"Šteta što 'bugara' nismo ranije uvežbali", rekao je nakon utakmice Majo, dok je četiri hiljade gledalaca u "Medisonu", zadovoljnih zbog izvanredne utakmice, pozdravljalo i nas i naše goste.

SPORtska strana "Banata", informativnog glasila Građevinkog kombinata, bila je krajem novembra gotovo u celosti posvećena tom događaju. Navodim samo jedan pasus iz teksta pod naslovom "Spektakl u Hali sportova"...

Odbojka koja je te večeri prikazana predstavlja najviši domet u ovoj atraktivnoj igri, kako su nedvosmisleno istakli poznati bugarski i jugoslovenski stručnjaci. U pojedinim momentima igrači oba tima su igrali fenomenalno. Koga u ovakvoj igri istaći: da li bravuroznog ka-pitena gostujuće ekipe Karova, neumoljive smečere Zlatanova, Simeonova ili Ivanova, izvanrednog tehničara Treneva, sve poznate bugarske i svetske asove u odbojkaškom sportu. Nikako ne treba zaboraviti atraktivnog i nadasve preciznog smečera Gvozdenovića i Branka Vujovića, kojem je ovo verovatno najbolja partija u karijeri. Svi ostali akteri pružili su maksimum i doveli gledaoce do delirijuma.

Te noći, na drugom banketu, u restoranu zrenjaninskog hotela "Vojvodina" bilo je trista šezdeset zvanica. Babo, njegov orkestar i njegova pevačica Jelena opet su nastojali da preva-ziđu sebe.

Ovog puta je, međutim, sa mnom bila i moja Jelena. Ne pevačica, nego moja supruga Jelena. Sve bi bilo u redu - utoliko pre što ja svoju Jelenu ne bih dao ni za šta na svetu - da moji mlađani drugovi, Skale, Mišo, Beći, Majo i ostali, nisu naumili da mi nameste zvrčku.

Babo je sa orkestrom zasvirao "Čoček". Tu lepu ali složenu igru malo ko ume da igra, pa je prostor između orkestra i stolova i ovog puta, kao prethodne večeri, neko vreme zvrjao prazan.

Iza jednog od susednih stolova digla se Bugarka koja je na terenu nosila broj devet, a na prostoru za igru broj jedan, pa, njišući ramenima i uvijajući bedrima, prišla stolu za kojim smo sedeli Jelena, ja i dva člana uprave CSKA.

"Ke igramo, ako smeš", reče "devetka" kroz izazovan osmeh.

A što ne bih smeo! Ustao sam i pošao za crnomanjastom vilom prema prostoru ispred podijuma sa Babinim orkestrom. A tamo smo ponovili predstavu od sinoć. Cela sala digla se na noge i tapšala nam u ritmu igre. U magnovenju sam sa sedmog neba spustio pogled na publiku, i primetio svoju Jelenu kako stoji na stolici. I tapše, poput svih ostalih. Naizgled oduševljena mojim zanosom, mojim igranjem i arlaukanjem nad crnkom koja je, savijenih kolena i zabačenog gornjeg dela tela, tresla ramenima i dojkama.

Sve je bilo lepo dok Jelena i ja nismo stigli kući. Tek tada se moja životna drugarica kroz suze zapitala dokle će da trpi moje cirkuske predstave. Morao sam dugo da joj objašnjavam da je "Čoček" bio samo povod da se nakratko vratim u svoje predivne folklorne dane, a da je Bugarka u svemu tome bila sporedna. Nisam ja kriv što "Čoček" nije čisto muška, nego muško-ženska igra. Uostalom, sa "devetkom" ne bih mogao ništa da imam i da sam hteo, jer je ona već pripala šarmantnom Skaletu Gvozdenoviću.

Kad sam spomenuo Skaleta, moram epizodu o njemu do kraja da ispričam. Utoliko pre što se tu njegova sentimentalna veza sa "mojom" Bugarkom prepliće sa mojim zalaganjem, da Skale, igrač subotičkog "Spartaka", igra i u "GIK Banatu".

Te subote, kad smo igrali sa CSKA, mi smo, po rasporedu takmičenja u Prvoj ligi, bili obavezni da igramo baš sa "Spartakom".

Ta utakmica odložena je za utorak. Mi smo se sa Su-botičanima tačnije sa predsednikom kluba Tomislavom Toletom Karadžićem dogovorili da će pozajmljeni Skale u Zrenjanin doputovati u petak, odigrati s nama utakmicu protiv Bugara, i ovde ostati do utorka. Tu će sačekati svoju ekipu, pa će u njenom sastavu igrati protiv nas.

Od petka do utorka lepi i temperamentani Skale bio je izložen tako velikim emocional-no-fizičkim naporima (najpre sa "devetkom" iz Sofije, a potom s jednom od najlepših zrenja-ninskih devojaka), da u utorak uveče nije imao snage ni da prebaci loptu preko mreže, a kamoli da protivnika bombarduje svojim razornim smečevima. Njegov tim je tu utakmicu izgubio sa 3 : 0.

Rukovodstvo "Spartaka" naljutilo se na mene i moje kolege iz uprave kluba. Ja sam objašnjavao kako ne mogu Skaletu da budem dadilja, ali ništa nije pomoglo. Naši subotički prijatelji zabranili su Skaletu da s nama putuje u Sofiju, na revanš meč sa CSKA.

Tako smo narednog vikenda u Sofiji igrali pojačani Mišom Grbićem, koji je u međuvremenu zalečio srednji prst, ali bez Skaleta, koji bi nam i ovog puta mnogo značio.

Umesto Skaleta u Sofiji je vrlo dobro igrao naš drugi gost, Laslo Lukač, ali je najbolji bio, kao i mnogo puta ranije, Mišo Grbić. Kad je uzeo Zlatanova, njihovog najboljeg igrača, pod svoje... ma, oterao ga na klupu. U pet uzastopnih blokova je on Zlatanovu loptu vratio pod noge! Mišo je bio nenadmašan bloker.

Dobili smo prvi set, a u drugom smo poveli sa 13 : 8. Mi, seljaci iz Kleka, u prestonici Bugarske! Gde bi nam bio kraj da nas nije oštetio sudija iz Mađarske. I da je s nama bio Skale Gvozdenović. Jooj, Skale, Skale, "devetka" je tebi odnela snagu, a nama pobedu!

Bugari su nas, inače, lepo dočekali, smestili u hotel i nahranili, ali zrenjaninska "svadba" se u Sofiji nije ponovila. Mi to nismo ni očekivali od njih. Zahvalni smo im bili već zbog toga što su našim momcima i devojkama pružili priliku da se ogledaju u međunarodnoj areni.