Početna

reagovanja, ispravke, komentari

PARADOKSI DUBROVAČKIH BOŠKOVIĆA

Jedan pogrešan navod u poslje­dnjem broju Glasa isprovocirao me je da pokušam, ne toliko da ispravim tu grešku, koliko da ukažem na zaboravljeno porijeklo ugledne porodice koja je u drugoj polovini 19. vijeka odigrala veoma značajnu ulogu u razvoju srpskih vjerskih, obrazovnih i kulturnih institucija u Dubrovniku.

U veoma iscrpnom prikazu posljedšeg broja muzejskog zbornika Tribunia, prikazivač je, po svom ustaljenom dobrom običaju, uzdržavajući se od vlastitih sudova, više „davao riječ" autorima uvrštenih priloga navodeći kara­kteristične odlomke iz njihovih tekstova. U jednom od njih, heraldičar prof. dr Marko Atlagić opisuje porodični grb čuvenog naučnika Ruđera Boškovića, gdje je on previdio važnu činjenicu. Iako nisam istoričar, a još manje poznavalac heraldičke problematike, neka mi bude dopušteno da, na osnovu skromno raspoloživih podataka,    posumnjam u tvrdnje izložene u navedenom tekstu.

Boškovići - priča prva

Ni Atlagić, kao ni mnogi drugi autori koji su pisali o Ruđeru Boškoviću i njegovoj porodici, nije raščistio pitanje njihovog plemstva i grba, koje, po svoj prilici, nisu ni imali. Spominje se da su plemstvo dobili 1595, valjda kao Pokrajčići u Bosni ili prezimenjaci u trebinjskim Pokrajčićima (Ko li im ga tada dade - Turci?), na osnovu čega je Boškovićima, kao njihovim nasljednicima, dodijeljen grb 1718. godine. A te godine, Ruđer je bio sedmogodišnji dječak, čiji oduzeti i nepokretni otac „nije imao kovčege zlata" da podupre posrnulu Republiku sv. Vlaha kako bi ga primila u ekskluzivni klub svoje patricijske elite. Kao pučaninu, u svijetu već poznatom i priznatom naučniku Ruđeru (1711-1787) bio je otežan pristup visokim naučnim institucijama u Parizu i Londonu, pa je tražio od brata Boža (1696-178?) da ispita njihovo porijeklo ne bi li pronašao da pripadaju plemenitom rodu. Pominje se da su mu kupljene i dvije lažne diplome, u Čapljini i Mileševi, kako bi mu bilo omogućeno da u najpoznatijim onovremenim akademijama nauka izlaže svoje genijalne ideje. Ni poslije smrti tog gorostasa svjetske nauke, dubrovački patricijski krug nije mu praštao njegovo pučko porijeklo: Veliko vijeće je odbilo prijedlog da mu se u Kneževom dvoru postavi spomenik. Od šestorice braće Boškovića nijedan nije zasnivao porodicu, pa je njihova muška loza prekinuta i nije više bilo mogućnosti da uđu u aristokratski krug.

Dakle, tvrdnja o postojanju grba porodice Ruđera Boškovića na klimavim je nogama, pa otud i više verzija tog amblema koje joj se pripisuju.

Boškovići – priča druga

Prof. Atlagić je napravio grub previd kad je svrstao velikog dubrovačkog zadužbinara i nacionalnog pregaoca Boža Boškovića (1815-1879) u porodicu genijalnog naučnika, identifikujući ga, valjda, sa sto i dvadeset godina starijim Ruđerovim bratom Božom. Dok je Ruđerova porodica bila izrazito katolička (od devetoro braće i sestara četvoro je bilo zaređeno: dvojica su bili isusovci, jedan dominikanac i jedna dumna), dotle je Božo mlađi obilježio najveći uzlet pravoslavne komponente dubrovačkog srpstva. O njemu se mnogo zna,   njegove aktivnosti su sa divljenjem praćene u ondašnjem nacionalnom korpusu, a Đorđe Nikolajević je neposredno iza njegove smrti u Zadru objavio i monografiju o njemu. I savremena srpska istoriografija ne zapostavlja ogromne vjerske, kulturne i nacionalne tekovine ovog samoukog Dubrovčanina i njegove porodice, a o njihovom porijeklu samo se daju neke uopštene naznake. Pravi cilj ovog napisa upravo i jeste pokušaj da se s druge,  trebinjske strane određenije razmotri to porijeklo. No,  prvo da, u najkraćim crtama, sagledamo njihovu aktivnost.

Mladi Božo Bošković nije imao posebnog obrazovanja, trgovao je sa Hercegovcima na pijaci, zatim radio u tuđim trgovinama dok nije otvorio vlastitu radnju. Svojom uslužnošću i poslovnom umješnošću, kao i ponudom najkvalitetnije robe, brzo je privukao, kako prvu gradsku gospodu, tako i posade stranih brodova, koje su navraćale u grušku luku. Ženidbom Teodorom, kćerkom trgovca Tripka Putice, uz čiju je pomoć i u saradnji sa bratom Nikom, Božo proširio svoju djelatnost na grosističku prekomorsku trgovinu žitom.  Bio je duže vrijeme upravnik Dubrovačkog pomorskobrodarskog društva. Bavio se i politikom i biran je za člana opštinske uprave u vrijeme kad su je držali Srbi katolici zajedno sa pravoslavcima. Borio se da se u Dubrovačkoj gimnaziji uvede nastava pravoslavne vjeronauke i ukine zabrana ćirilice.

Dubrovački pravoslavci su za života Republike bili veoma diskriminisani, nisu im dozvoljavani nikakvi vjerski obredi, a i svoje mrtvace morali su ukopavati van državnog područja, najčešće u duškom manastiru. Tek pred sam kraj dubrovačke samostalnosti, pod snažnim ruskim pritiskom dozvoljena su im neka vjerska prava: 1790. osnovana je Srpska pravoslavna crkvena opština, njeni tutori su iste godine otkupili kuću  sa vrtom na Posatu i adaptirali je u kapelu i dozvoljeno im je da jedan sveštenik može obavljati pastirsku službu.   Četrdesetak godina kasnije, poslije dugog natezanja sa austrijskim vlastima, na Boninovu  je sagrađena  od grada još udaljenija crkva sa pravoslavnim ukopom.    To nije zadovoljavalo vjerske potrebe naraslog pravoslavnog građanstva, koje je vapilo za vlastitim hramom u starom  gradskom jezgru. Državne vlasti su 1839. g. dozvolile da se sagradi takva bogomolja, ali je nemoguće bilo obezbijediti potrebnu lokaciju, pa četvrt vijeka ništa nije preduzimano da se to i ostvari. A onda se Božo Bošković uhvatio ukoštac sa tim problemom, sa voljom, snagom i umješnošću koje su samo njemu bile svojstvene.

U rad Dubrovačke crkvene opštine uključio se prvo 1862. g. kao član Školskog odbora, a zatim je 1865. biran u Crkveno tutorstvo, kome je dugo predsjedavao ili bio njegov najagilniji član.  Svjestan katoličke netolerancije, krijući pravu namjeru, na svoje ime je 1865. g. kupio zgradu Starog teatra i nekoliko dana kasnije ustupio je po istoj cijeni Crkvenoj opštini. Obezbijeđene su sve dozvole za podizanje crkve i njeno produženje na slobodan gradski prostor, ali je  opštinski organ nadležan da odobri početak pripremljene gradnje opstruisao tu namjeru nedolaskom većine njegovih članova na tri zakazane sjednice. Međutim,  Boškoviću se iznenada ukazala nova prilika: uspio je 1867. da od barona Gundulića otkupi tri kuće sa vrtom i uz susjednu zgradu koji je njegov punac T. Putica ustupio Crkvenoj opštini, obezbijeđena  je  lokacija današnjeg hrama u tako zgusnutom starogradskom središtu sa dotad teško zamislivim  dimenzijama od 28,40 h 10,70 metara.

Pripreme za gradnju i gradnja crkve dugo su trajale  (rušenje starih zdanja, nabavka kvalitetnih građevinskih materijala, obezbjeđivanje novčanih sredstava) pri čemu su se stalno ukazivale nove teškoće – neočekivana voda u temeljima, naknadno podizanje crkvenog poda i sl. Tutorstvo sa Boškovićem na čelu savlađivalo je sve te prepreke: temelji su skromno osveštani 1771, a hram  svečano 1877. godine. Tom prilikom, večernja gozba sa muzikom i zabavom priređena je u velikoj kući braće Boškovića na Pilama.

U toj kući su i inače odsjedali ugledni gosti, počev od episkopa, srbijanskih političara, austrijskih generala, pa do ruskog kneza Dolgorukova. A i knjaz Mihailo Obrenović je 1867. g. u Beogradu primio Boža Boškovića.

U toku Hercegovačkog ustanka 1875-1878. Božo je bio član Dubrovačkog odbora za pomoć ustanicima. Njegovim zalaganjem oslobođeni su iz zatočeništva u sjevernoj Africi braća Serafim i Jovo Perović i Leontije Radulović. U to vrijeme, i Odbor gospođa, u čijem radu je veoma aktivna bila Teodora – Tona Bošković, dosta je činio na prikupljanju pomoći izbjeglicama i ranjenicima.

Nedugo po izgradnji dubrovačkog Blagovještenjskog hrama i po završetku Hercegovačkog ustanka, na samom početku 1879. godine, umro je taj veliki nacionalni pregalac, zavještavši velika sredstva srpskim vaspitnim, kulturnim i humanitarnim ustanovama, od čega je formirana Zaklada Boža Boškovića. Uskoro je ta zadužbina osnovala  Srpsku žensku školu „Božo Bošković“, kojoj je testator i namijenio najviše novaca.

Božovu kulturno-umjetničku djelatnost su produžili supruga Tona, koja je bila u upravi Zadruge Srpkinja Dubrovnika, i brat Niko, kao predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Sloga“. U nadaleko poznatim   svetosavskim svečanostima učestvovali su, zajedno sa pravoslavcima, najviđeniji dubrovački intelektualci katolici srpskog opredjeljenja, smatrajući sv. Savu i svojim svecem i prosvjetiteljem.

Iz raspoložive literature (J. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika. – Beograd 1992; I. Arsić, Pravoslavna crkva u Dubrovniku. -  Trebinje/Beograd/Dubrovnik 2007) malo se šta može doznati o ishodištu znamenite porodice braće Boškovića: njihov otac Vasilj imao je u Dubrovniku krojačku radnju, porijeklom su bili iz Trebinja i u popisu srpskih porodica doseljenih početkom 18. vijeka navodi se da su neki Boškovići stigli u grad  sv. Vlaha oko 1813. godine.

Na trebinjskoj pak strani nema pisanih dokumenata, ali je još veoma živo predanje o ishodištu dubrovačkih Boškovića. Na osnovu tog kolektivnog zapamćenja, Obren Kozić je prije 110-ak godina zabilježio da su oni od Ukropina iz Trebinjske površi. Njihovi stariji bratstvenici dobro su upamtili rodonačelnika ogranka iz kojeg su potekli dubrovački Boškovići, koji je u dobroj mjeri obavijen mitskim oreolom. Bio je to Bogić Ukropina, za kojeg se priča da je pri rođenju bio težak 7-8 oka, da je bio majstor u nadlagivanju,  kako primjećuje  Vlajko Palavestra u studiji o Površi, objavljenoj prije četrdesetak godina (npr. rađale mu repe od četiri-pet oka, miševi mu progrizli raonik na koji je kapala mast i sl.). Ali ima i sigurnijih dokaza da je Bogić Ukropina u svoje doba bio istaknuta ličnost. Nekolika lokaliteta u Ljekovoj (Bogićev do i  Bogićevina) i u Baoninama (Bogićevo guvno) svjedoče i danas o nekadašnjem njihovom vlasniku, kao i dolina Koluđerica u Ljekovoj, koju je naslijedio Bogićev sin, duški kaluđer. Vjerovatno je to bio onaj Bogić iz Novog koji je, po dubrovačkom arhivskom izvoru, 1718. g. naslijedio pravo ubiranja travarine od ljekovskih harambaša Periše Vukova i Savina Simova. To se događalo u vrijeme tursko-mletačkih ratova, kad su Površ držali Mlečani, koji su pravo ubiranja naknade za ispašu od Župljana ustupali svojim istaknutim pristašama.  Drugi Bogićev sin je preselio u Herceg Novi i od njega potiču novske Kerepine. Vjerovatno  je Bogić  tada bio kod sina. Od trećeg Bogićevog sina potiču dubrovački Boškovići.

Po svoj prilici, Bogić je bio iz Ljekove. To ime, inače rijetko u našem kraju, ne spominje se nigdje u rodoslovu Ukropina Baonjaka, a Baonine su i naseljene, vjerovatno, tek početkom 18. vijeka.

Gotovo stogodišnja vremenska razlika između pomena ljekovskog Bogića i navoda o vremenu doseljenja Boškovića u Dubrovnik pokazuje, ako su ti reperi pouzdani, da to nije bio treći Bogićev sin, nego neki od njegovih potomaka. U dubrovačkim arhivskim izvorima vjerovatno bi se našlo više starijih podataka kojim bi se upotpunilo saznanje o Boškovićima i potvrdile ili osporile iznesene postavke.

Neprihvatljivo je tumačenje današnjih bratstvenika da se iseljenik u Dubrovnik prezvao po Bogiću, jer da je to bio motiv preimenovanja, nazvao bi se Bogićevićem. Razlog zašto je taj preseljenik ili  njegov potomak promijenio prezime, lako je shvatiti. Nazivom ukropina, kako se navodi u Rječniku dubrovačkog govora M. Bojanića i R. Trivunac, označava se voda u kojoj se kuvao kupus, čijim je neprijatnim vonjem motivisana negativna metaforička konotacija te imenice. Možda su stoga i drugi iseljeni ogranci Ukropina najčešće mijenjali svoja prezimena: Begovići u Grblju u Boki,  Koraći u Biogradu, Maksimovići u Gomiljanima, Miškovići u Desin-Selu…

Zaboravljeno visoko porijeklo

I da ovaj napis završim jednim paradoksom. Da nije Boško Bošković mlađi  uvršten u Ruđerovu porodicu pukim previdom, pomenuti heraldičar bi imao pravo da njegove pretke svrsta u visoko srednjovjekovno plemstvo, čiji je grb takođe opisao u navedenom tekstu. Odnosno, da je Božo mlađi živio u Ruđerovo vrijeme, imao bi sve pretpostavke da obnovi svoju plemićku titulu – porijeklo, ugled i novac. Ali to ne bi nikako mogao ostvariti u vjerski isključivoj Dubrovačkoj republici, jer u njoj pravoslavci nisu mogli dobiti ni državljanstvo, ali bi to sigurno mogao u tolerantnijem  mletačkom Novom.

Prezime Ukropina, kako smo vidjeli, potiče od pogrdnog nadimka, kojim su ih, vjerovatno, počastile njihove komšije  Župljani, sa kojima su tijesno sarađivali, ali i žestoko sukobljavali.  Pod tim prezimenom često se u arhivskim izvorima pominju od posljednje decenije 17. vijeka, ali dobro pamte i staro rodovsko ime Kuđeljići ili Kuđeljice. Ranije su živjeli i knezovali u Slivnici, otkud su ih, početkom 17. vijeka ili nešto ranije,  potisli naprasiti crnogorski doseljenici Ilići. A to pređašnje prezime je, u stvari, ponarodnjeno ime starih slivničkih gospodara Kudelinovića, ogranka visokog trebinjskog vlasteoskog roda Ljubibratića. Očito, ne prepoznajući u rodovskom imenu arhaizirano, neslovensko lično ime njihovog rodonačelnika Kudelina, narod ga je, po svojoj logici, po narodnoj etimologiji, povezao sa sličnom riječi kuđelja. I slivnička crkva Klimenta posvećena je njihovom patronu sv. Klimentu, rimskom papi iz prvog vijeka, koga slave i njihovi srodnici Balordići-Ljubibratići iz Ljubova. O njihovom srodstvu govori i zajedničko predanje da su doselili iz Rima prije crkvenog raskola, kao i činjenica da se nisu međusobno uzimali do sredine 19. vijeka. Dok je kod Balordića tinjala svijest o visokom porijeklu, dotle su osirotjele protjerane Ukropine zaboravile svoje dalje korijene. Možda se odbljesak te svijesti nazire u prezimenu  Begovića, preseljenih početkom 17. vijeka u Grbalj, gdje su se istakli kao priložnici umjetnina mjesnoj crkvi, kako piše Savo Nakićenović. Nepoznato je da li je Boško Bošković bio svjestan svojih  dalekih korijena, ali su njegovi aristokratski geni  izronili iz tmine zaborava.

Savo PUJIĆ