nasilje nad prirodom

POSTAJEMO SVE ŽEŠĆI

Ako se ove i ovakve “crne tačke” iz prirode ne budu uklanjale, uskoro bi moglo da bude kasno. Problem će toliko narasti da nikada i nigdje nećemo moći da budemo sigurni.

U prošlom broju Glasa Trebinja sa radošću sam pročitao jednu vijest sa par fotografija o tome kako planinari čiste vrh Leotara. Doduše, u toj vijesti nema ni riječi o onima koji su se drznuli da na vrhu Leotara ostavljaju ili izvoze smeće.

Znam da su gore ekipe HET-a, bila je nekad i neka vojska, ali pretpostavljam da oni svoje smeće vraćaju u grad, i da ga “sahranjuju” na pravo mjestu.

Ako su oni u redu, ko nam se to tako ruga u lice? Ko ismijava kompletan komunalni sistem? Ko smiješnim čini sve naše napore da od Trebinja napravimo grad u kome se zna bar osnovni red? Kome je stalo da Trebinje promoviše u Grad Nekulture?!

Očekivao sam informacije nadležnih, očekivao odgovor na pitanje ko na vrhu Leotara pravi taj haos, ali, očito nadležne inspekcije gore nisu izlazile ili se krivac dobro krije.

Ja svake godine u proljeće obiđem sva brda oko grada. Počev od Petrine, preko Golog Brda, Gljive, Leotara, Kličanja... Ove godine, prije sezone bio sam i na Zubačkim Ublima i snimio ove fotografije.

Dakle, iako je loženje zabranjeno, iako znakovi postoje, loži se slobodno gdje god kome pane na pamet i niko nikog ne kažnjava.

Ovdje nisu u pitanju pote­ncijalne, nego direktne opasno­sti. Treba samo prošetati Ublima i pogledati koliko je borova a koliko bukava “zavijeno u crno”.

Mnogi borovi potpuno su uništeni a na stotine je onih  koji su ogorjeli, onih čija je sudbina neizvjesna.

Najviše ih je, naravno, uz ona nova kultna mjesta gdje dolaze izletnici.

Mnogi od njih pobrinu se da ugase vatru, međutim, kad je zemlja isušena, to je teško uraditi, nemoguće u kratkom vremenu, bez kontrole, jer tamo gdje se vatra loži pali se korijenje koje lagano (i nevidljivo) tinja, dok opet ne izbije na površinu i zapali travu.

Kakvo je stanje, pravo je čudo da Zubačka Ubla uopšte opstaju. To po svoj prilici treba zahvaliti mještanima. Onima koji tradicionalno izgone stoku na UBla, pa i vikendašima, koji nisu ravnodušni prema onom što se na Ublima događa.

Ništa nije bolje stanje ni oko Trebinja. Prošetajte samo Gučinom, krenite brdima okolo i na svakom koraku đete naći konzervu, praznu ili punu plastičnu bocu, o gumama i trulim auto-karoserijama da ne govorim.

Imam dovoljno vremena, i iz godine u godinu pratim šta se događa. Smeća je svakog proljeća sve više i više. Čak, na pojedinim mjestima blizu kuća, a naročito tamo gdje ima kakvih-takvih puteva ili proširenja. Na tim mjestima nastale su prave male, nigdje mapirane deponije, koje su prijetnja okolini.

Jedna jedina voca, u kojoj je ostalo malo vode, ili kondenzata po njenim plastičnim ili staklenim zidovima, može da upali suvu travu, jer se ponaša kao sočivo, i samo je pitanje trenutka kad će baciti žižu na kritično, upaljivo mjesto u svojoj blizini.

Svake godine, sa ljetom započinje i sezona požara. Mi uglavnom znamo kako se i zašto najveći požari javljaju, znamo i za namjerne paljevine, ali, ako se ove i ovakve “crne tačke” iz prirode ne budu uklanjale, uskoro bi moglo da bude kasno.

Problem će toliko narasti da nikada i nigdje nećemo moći da budemo sigurni.

Ovo posebno podvlačim zato što se ovakve crne tačke nalaze i sve dalje od puteva. Stvaraju ih neodgovorni izletnici koji se penju po okolnim brdima, i svoju ambalažu ostavljaju gdje ima padne na pamet.

Sve ugroženije je područje Orjena, koje je na crnogorskoj strani proglašeno nacionalnim parkom. Grupe izletnika zalaze sve dublje u planinu, tako da se i na vrhovima preko 1.600 metara već mogu nađi i konzerve i plastične boce (!?).

Da ne govorimo kakvo je stanje u bližim zonama, u gustim bukovim i borovim šumama.

Pojedina područja Orjena tako, a i na druge načine, pretvorena su u prava stra­tišta, gdje i na stotinu metara ne možete naći ni jedno zdravo, zeleno drvo.

Zanimljivo je da do sada okolne opštine o Orjenu ne razgovaraju. Tradicionalni skup na Ublima podvećen je ustancima? Nemam ništa protiv, ali zar uѕ taj skup, ili u nekoj drugoj prilici ne bi trebalo održati i kakav ekološki samit koji bi se pozabavio sudbinom ove izuzetno lijepe i zanimljive planine.

G. RATKOVIĆ