SAGA O PORODICI TASOVAC
tasovci na svim meridijanima
IAKO SE I GEOGRAFSKI I VJERSKI PORODICA TASOVAC DAVNO PODIJELILA, SJEĆANJE JE OSTALO, I LJUDI SE I DANAS SRDAČNO SUSREĆU...
 |
| Miloš Tasovac |
Na NEDAVNOM bratstveničkom skupu promovisana je monografija porodice Tasovac pod nazivom “Tasovci - pleme plemića” čiji je autor Miloš Tasovac, dugogodišnji grafičar u beogradskoj “Politici”. Valjda i otud, knjiga je kvalitetno štampana, i obiluje kvalitetnim fotografijama i mapama.
Rod Tasovac, kroz istoriju, počev od svog rodonačelnika Milka, javlja se u više prezimena (TASOVAC,TASOVČIĆ, TASOVIĆ, DOLISTOVIĆ, DINČIĆ, KUŽIN-BRBORA). Autor tvrdi da je ovaj rod jedan od najstarijih i najmoćnijih na našem području.
Rano, Tasovčići su počeli da se sele. U Splitu su promijenili prezime u Dudan, u Bastu kod Makarske u Ribarević, u Doljanima (Rama) u Bašić, neki u Slanom u Brbora, a odlaskom u Italiju, Španiju, Ameriku i širom svijeta skoro je nemoguće saznati šta je sa njima, kaže autor koji se pozabavio i etnogenozom Tasovaca, segmentirajući zaključke na temelju opštih činjenica.
Tako, on zaključuje da su Tasovci “romanizovani Iliri pa slovenizirani iliro-romani”.
Analizirajući svu građu koja mu je bila na raspolaganju, poprilično smjelo, aktuelizuje neke nove ideje u našoj istoriografiji i podvlači (svoju) crtu pod ona osnovna pitanja...
“Lično sam ubeđen da smo mi Tasovci potomci autohtonog naroda Srba koji su tu najmanje 4000 godina. Da nije tako, kako bi se mogla objasniti činjenica da su, već u XIV veku, bili uspešno organizovani na tako lepom mestu kao što su Tasovčići. Kako bi naselje dobilo ime da u njemu nisu dugo živeli Tasovci i da nisu bili moćna i dobro organizovana zajednica. Mauzolej bogumilskom knezu Tasovcu je dokaz da je pre sedam-osam vekova ovo bilo jedno od moćnijih, ili čak najmoćnije bratstvo u Zahumlju, tj. u dolini Neretve.”
Ne bez evidentnog zanosa, Miloš Tasovac rekonstruiše i neke usputne opcije...
“Ako se setimo moćne Narone u blizini i snage čamaca sa posadom do 40 ljudi sa kojim su Neretljani, pa valjda i Tasovci, isplovljavali na more i do Italije, onda se može pretpostaviti snaga i ugled bratstva. Moćna, dobro organizovana zajednica nije se ograničila na povoljnosti mesta boravka i brodarstvo, već se bavila trgovinom i imala uzgajališta stoke - katune u unutrašnjosti Hercegovine. Svojim radom, bogatstvom, moći, organizovanošću, hrabrošću i ugledom dobili su titulu plemića, što im je davalo određena prava i privilegije.”
U knjizi se, kao ilustracije, navode arhivski izvori u kojima se spominje, na primjer, Nedoje Tasovac iz Cernice kod Gacka (1349. god.) pa Pokrajac Tasovac iz Huma (1401. god.), i dalje: Vukosav Tasovac, Tasovac Bosnić, Vitko Tasovac, i niz drugih ljudi istog prezimena.
Autor napominje da je ktitor crkve Mala Gračanica u Gacku bio Milko Tasovac, ali istovremeno apostrofira paganske običaje, slobodoljubivost, međusobna slogu i rodovsku povezanost. U tom smislu, citiramo, Tasovci su bili slučaj za primjer.
Uz to, “mesto gde su živeli pružalo im je mogućnost za dobar život od poljoprivrede do stočarstva, brodarstva, ribolova, trgovine, a nije isključeno da nije bilo i gusarenja. U ovim poslovima trebalo je dosta individualne snage i umeća, što je davalo prostora za formiranje jakih slobodnih ličnosti, iako u čvrstoj i disciplinovanoj zajednici. Naizmeničan uticaj romanske i vizantijske kulture i veroispovesti davao je mogućnost izbora, a pojava bogumilstva-čistunstva u duhovnom i svetovnom životu zapljusnula ih je i oni su ga prihvatili”...
Autor registruje i razloge opštih geografskih pomjeranja ovog roda.
“Nadiranje Turaka od Neretve ka Trebinju, pogoršavalo je situaciju, te se svi nisu prebacili u primorje već su se sklonili u hercegovačka brda. Posle ovih događaja, život bratstva se odvija u tri glavne grupe i na tri odvojena mesta - ostrvu Korčula, luci Slano i Trebinjskim brdima. S obzirom da su plemićke porodice Tasovčić, Ohmučević i Čihorić bile rodbinski povezane, a imali su zajedničke ekonomske interese i katune u Popovom polju, i za vreme Turaka, to je ostalo njihovo interesno područje... Ipak, veze između suplemenika u primorju i u hecegovačkim brdima su slabile, te su u brdima ostali pravoslavci, a na moru prema okruženju postali katolici.
Otud, autor zaključuje da su svi poznati pravoslavni Srbi Tasovci porijeklom iz Trebijova.
“Tasovci su”, takođe se podvlači, “čist tip Hercegovca, dinarskoga čoveka, koji je među kamenitim brdima živeo, sam se razvijao i sam sebi svoju kulturu stvarao”.
“... Ima kod njih u psihi neka vrsta povučenosti, skromnosti i nepoverljivosti, što je po mom nahođenju došlo od njihove izolovanosti, otkako žive u trebinjskim brdima. Oni polako idu, polako ali zrelo misle, polako govore, a sve je kod njih odmereno i kao sa nekom nategom - sa pričekom...”
Autor primjećuje da su Tasovci “okretni i živahni”, da su “velike šaldžije, i kada se šale dobro je, inače su naprasiti i zlopamtila, dovitljivi za trgovinu, dobro pričaju i političari su, sposobni za život uopšte”.
Kako se Tasovci ponašaju na strani?
“Kada napuste svoj kraj i dođu u novu sredinu, Tasovci su ljudi koji se umeju snaći, okretni i živahni, sposobni trgovci, dobri domaćini; njihova pojava i prirodna bistrina daje im nadmoć nad okolinom, te ih ova ceni i ističe nad ostalima; jednom rečju sposobni su za život.
Prema ovom autoru, Tasovci imaju još jednu interesantnu osobinu - da sa malo rada vrlo dobro žive. Uz to, kod Tasovaca nema razmetanja junaštvom i hvalisavosti, a imaju neke bolje težnje i neku vrstu otmenosti, uz oštar ponos i način ponašanja, koji ulivaju respekt.
Vjerni su prijatelji na koje se može u najtežim prilikama osloniti.
“Kada sam sa 18 godina otišao iz Trebijova za Beograd, do tada dalje od Ostroga i Dubrovnika nisam bio”, sjeća se Miloš Tasovac, “glavni savet roditelja beše: Sine moj, pazi se. U tuđem svijetu sa svakim fino, a ni sa kim iskreno. Ne budi jed, da otruješ svet, niti med, da te pojede svet".)
Miloš Tasovac je dao i fizički opis svog roda. Izvukao je osobine koje je mogao primijetiti jer je upoznao dosta Tasovaca u raznim krajevima.
Donio je i nešto statističkih podataka vezanih za srpski ogranak ove porodice, ali nema podataka o brojnosti porodice danas. Taj posao, Miloš Tasovac ostavio je svojim mlađim bratstvenicima, koji se danas nalaze i o ovim temama razgovaraju na Facebooku...
M.N.
miloš i njegoš sa korčule
Kad su Turci zauzeli Počitelj 1471. godine, dio Tasovčića se iselio u Dalmaciju. Na Korčuli se zovu Tasovci i 1948. godine, prilikom popisa stanovništva, popisane su 24 porodice (u Čari 10, Veloj Luci 4, Žrnovu 7 i gradu Korčuli 3).
Autor primjećuje da i ovi Tasovci znaju svoje korjene...
“Ovaj zaključak se nameće, posle razgovora sa sinovima Kuzme Tasovca, Milošem i Njegošem i njihovim bratom od strica Mladenom. Njegoš sa suprugom Lenkom i Miloš (supruga Barbarić Pavlenka poč.) bili su mi predusretljivi domaćini. Miloš je kompozitor i dirigent poznate klape „Vepa Luka", skroman,
oka zlata za oku klasa
O crkvi u Trebijovima istovjetne su priče starih stanovnika sela i zapis paroha...
„Crkva u selu Trebijovima... ozidana je „Bog sam zna kad"... a vele da ju je napravila samohrana djevojka iz neke čuvene i tada bogate porodice iz koje je bilo i sedam hodija pa svi pomrli u domu osim nje i to jednog dana od „kuge", pa ona, blagodareći Bogu za svoj spas, a moleći se za upokoj duša svojih srodnika, podiže ovu malu zadužbinu. Kako je čudnovato tad ostala u životu tako je čudnovato i završila svoje dane. Neke godine nastupi tako strašna nerodica daje ista davala „oku zlata za oku klasa", pa ga nije mogla dobiti, te je tako pored para skapala od gladi. Njezin je grob na sred crkve, pod jednom veoma dugačkom pločom i to od „dveri" pa do vrata crkvenih. Šta je sa novcem ove bogate djevojke bilo ne zna se; ali današnji starci pričaju: da je prije kratkog vremena neki majstor s mora, gradeći bunar (misli se na lokvu) kod crkve, našao u jednoj stijeni veliku srebrnu plosku koja je bila puna zlata, zato taj majstor „omrknu a ne osvanu". I zaista i sad se može vidjeti mjesto gdje je ležala i bila zazidana", prenosi staro predanje i dostupna zapažanja Miloš Tasovac.