Tema broja/Glas Trebinja <996>  <29. maj > 2010.

STRUČNJACI UPOZORAVAJU - POPULACIONA POLITIKA PROMAŠILA CILJ
 

GUBIMO LI BITKU ZA NATALITET?
 

Crvena lampica upozorenja - da se točak bioškog izumiranja nacije ubrzano zakotrljao nizastranu - upaljena je bez prekida već punu deceniju i - sudeći prema efektima napora da se taj točak zaustavi - gori uglavnom uzalud. Ne može se ustvrditi da problematizovanje prijeteće depopulacije nije prisutno u javnom diskursu - prisutno je, rekli bismo, čak i do mjere da su sva ta medijska dreka i zastrašivanja crnim prognozama vremenom postali deprimirajuće dosadni, a - ne možemo se oteti utisku - na momente i kontraproduktivni.

Apeli nacionalnih stratega po pravilu ostaju bez odziva u narodu kojem je, sa debelim razlozima, otpor zadatom nacionalno-odgovornom ponašanju tvrdo betoniran talozima preživljenih ili naslijeđenih istorijskih iskustava.

Pogotovu u vremenu sa posljedicama jednog takvog iskustva, kada kolektivne rezignacije zbog zle istorijske sudbine bivaju izdašno podržane razlozima socijalne i ekono­mske naravi, i kada dugoročne nacionalne brige nemaju kod običnog čovjeka nikakvu šansu pored onih životnijih - svakodnevnih briga da se obezbijedi  hljeb i iole pristojan život.

A da je uistinu vrag odnio šalu najbolje svjedoči statistika. Republika Srpska još od 2002, osmu godinu uzastopno, bilježi negativan prirodni priraštaj, a ovakav nepovoljan trend kulminirao je 2007. godine, kada je zabilježena i rekordna recesija od -2,8 promila.

Pad stope nataliteta konstanta je već nekoliko decenija, ali je kotrljanje nizbrdo ovih cifara u godinama nakon posljednjeg rata zašlo u fazu u kojoj je demografski oporavak neizvjestan i uz mnogo radikalnije mjere podrške rađanju od postojećih  (godišnja prosječna vrijednost stope nataliteta u periodu 1996-2007. iznosi 8,4 promila). 

Već pomenuta 2007. godina bilježi i vjerovatno najnižu stopu nataliteta  u cijeloj istoriji ovih prostora - tek 7 promila. Za one koji se ne snalaze najbolje u apstrakciji demografskih cifara, korisno bi bilo navesti i neke uporedne podatke -  prema popisu iz 1954, natalitet u ondašnjoj BiH te godine iznosio je visokih 38,5 promila, a prema posljednjem popisu iz 1991. godine 15,4 promila.

U naučno-istraživačkoj stu­diji "Analiza demografske situacije i sprovođenja pronatalitetnih mjera i aktivnosti u RS" Savjeta za demografsku politiku RS (2008.) navodi se da su danas u Republici Srpskoj rađanja za više od 30% manja u odnosu na nivo potreban samo za smjenu generacija, odnosno da bi stopa ukupnog fertiliteta sa postojećih 1,5 djete po ženi dosegla potrebni nivo od 2,1 djeteta po ženi. U traganju za optimalnim paritetom brojnosti porodica, demografi Republike Srpske nalaze da bi u slučaju da 22% porodica ima jedno, a isti toliki procenat dvoje djece, trebalo čak 56% njih koje bi se odlučile da okončaju svoju reprodukciju sa troje djece.

S druge strane, konstatuje se da je danas treće dijete u Republici Srpskoj rijetka pojava, a četvrto veoma rijetka pojava (prema podacima za 2007. godinu tek 15% novorođenčadi u RS po redu je treće ili četvrto dijete u porodici).

I najposle, istraživanja ukazuju da troje djece više nije dovoljno za povećanje prirodnog priraštaja i da može da omogući tek održavanje postojećeg nepovoljnog nivoa.

Za one koji stvari vole da gledaju sa vedrije strane utješna može biti činjenica da je kontinuirani pad nataliteta globalna tendencija, kao i ona da su konačno i neki ovdašnji trendovi istovjetni onim na razvijenom Zapadu.

Depopulacija padom priro­dnog priraštaja u Evropi poči­nje još od 70-ih godina prošlog vijeka, a i najrazvijenije zemlje - uprkos značajnim stimulativnim mjerama - danas jedva izbjegavaju reprodukitvi kolaps.

Vrijeme kada su velike porodične zajednice ujedno značile i povećane radne sposobnosti domaćinstva oda­vno jei kod nas prošlo. Djeca se više ne doživljavaju kao eko­nomski dobitak, već upravo suprotno. Još kada izostane društvena briga o reprodukciji, teza savremenih mislilaca -  da se u modernom društvima djeca rađaju isključivo zbog jedinstvenog osjećaja roditeljstva - danas se ostvaruje u punom smislu i prisutnija je nego ikada.

Ne ulazeći u složeni koloplet subverzivnih uticaja koji borbu sa globalnom recesijom nataliteta čine gotovo nemogućom, važno je ipak istaći da se na brdovitom Balkanu u obzir  uvijek, pa i u ovom slučaju, moraju uzeti i dodatne otežavajuće okolnosti. To posebno važi za "najbrdovitiji" dio brdovitog Balkana, pasivno kraško područje Hercegovine, gdje priča o depopulaciji ne ide bez razumijevanja specifičnog demografskog obilježja ovog kraja - kao izrazite zone emigracije. Negativan migracioni saldo ovo područje bilježi još od početaka 20. vijeka, takav trend neprekidno traje do njegovog kraja, a proteže se i u naredni. Iseljavanja porodica "trbuhom za kruhom" u Ameriku, kolonizacije nakon Prvog i Drugog svjetskog rata prema Kosovu, Slavoniji i Vojvodini, ali i migracije za vrijeme i nakon posljednjeg rata na kraju vijeka - samo su maso­vnije manifestovani oblici jedne te iste pojave koja traje unazad dokle i naše istorijsko sjećanje doseže. Kada se ukupnom migracionom zbiru pridodaju i velika stradanja stanovništva u svim ratovima 20. vijeka, više je nego izvjesno da je za biološki opstanak na ovim prostorima još i najmanji problem aktuelni negativan prirodni priraštaj.

Međutim, izvjesno je još nešto - odluka o rađanju i stva­ranju potomstva značajno je uslovljena  upravo opštim bezbjednosnim i socijalno-ekonomskim ambijentom, a strah od novih sukobljavanja i osjećanje besperspektivnosti nikad nisu bili stimulativni za porodicu da se odluči za brojnije potomstvo.

O tome nam priča i mr Mira Ćuk, direktor Centra za socijalni rad Trebinje i autor istraživanja demografskog stanja i efekata pronatalitetnih mjera na području istočnohercegovačkih opština, koje je rađeno prošle godine za potrebe kreiranja socijalne politike ove ustanove. 

. Svi ti društveni procesi koji su se dešavali u 20. vijeku značajno su uticali na smanjenje stanovništva na ovom području, ali, s druge strane, oni su generisali i jednu opštu nesigurnost koja ljude obeshrabruje i navodi da razmišljaju na način - ako je jedna generacija ovdje morala da preživi tri rata, zašto to sutra moraju i moja djeca. To su sve razlozi društvene prirode, koji objektivno postoje. U posljednje vrijeme javljaju se razlozi vezani za siroma­štvo, materijalnu i socijalnu nesigurnost, nedovoljne mehanizme države i nedostatak kvalitetne socijalne politike da obezbijedi sigurnost svakom građaninu. Zatim, i problemi današnje porodice, sa egzistencijom, održanjem i obavlja­njem porodičnih funkcija - sve to doprinosi da se roditelji danas teško odlučuju za brojnije potomstvo. Osim toga, kod nas Srba država nikada nije mnogo vodilo računa o nacionalnoj populacionoj politici. Ni naša crkva nije imala - kao što je imala katolička - svoje mjere da bi održala stanovništvo, a nije ni u svijesti ljudi ništa mijenjala. Bila je vrlo liberalna u odnosu prema abortusu, vanbračnim zajednicama ili drugim netradicionalnim pojavama u porodici, što je kod ljudi stvorilo svijest da o svom potomstvu sami slobodno odlučuju, u skladu sa svojim sposobnostima, željama i potrebama. Dakle, stvorio se jedan tradicionalni običajni kontekst u kome su ta pitanja prepuštena porodici i gdje nije bilo organizovane politike da se stanje mijenja, kao što je recimo slučaj u Skandinaviji, pojašnjava Ćuk.

Pitanje rađanja u Republici Srpskoj danas jeste predmet organizovane brige, a mjere stimulisanja reprodukcije ugrađene su, u manjoj ili većoj mjeri, u sve oblasti funkcionisanja sistema - od rada i radnih odnosa, zdravstva, dječije i socijalne zaštite, do obrazovanja i stanovanja. Drugo je pitanje - da li su one dovoljne i da li se u percepciji reproduktivnog dijela stanovništva, na koje su i umjerene, ove mjere tako i doživljavaju. Kada su u pitanju efekti postojećih pronatalitetnih mjera u Republici Srpskoj, navodi Mira Ćuk, mišljenje stručne javnosti je nepodijeljeno - mjere nisu ispunile očekivanja. To potvrđuje i pomenuto istraživanje trebinjskog Centra za socijalni rad.

- Po mišljenju ispitanika u istraživanju koje smo obavili na području istočnoherce­govačkih opština - a naši ispitanici su bili iz 62 porodice sa prinovom, što predstavlja 15% od ukupnog broja rođenja na ovom području za vrijeme trajanja istraživanja - može se zaključiti da mjere koje provodi država nisu te koje opredjeljuju roditelje na potomstvo. Po mišljenju ispitanika, pomoć koja se dobija kroz pronatalitetne mjere više je usmjerena na zaštitu od siromaštva, da bi lakše savladali rizik koji se desio rođenjem djeteta. Većina ih, dakle, doživljava kao socijalno-zaštitnu aktivnost kojom se pomaže porodici da zadovolji goruće potrebe, a ne kao mjere koje utiču na svijest roditelja kako bi razumjeli potrebu naroda i države za povećanjem stanovnika. Najveći broj ispitanika, njih 65%, izjasnio se da mjere uopšte ne utiču na donošenje odluke o rađanju djeteta, a time je njihova namjena dovedena u pitanje.

- Znači, one ne ostvaruju svoju svrhu. Sa ovim mišljenjem se ne slaže 13% ispitanika, koji smatraju da mjere za stimulisanje rađanja apsolutno utiču na odluku roditelja da imaju dijete, dok 22% smatra da one imaju uticaja, ali da je on vrlo mali i da se društvo u dogoročnoj i sistemskoj politici ne može oslanjati samo na njih. Kada su u pitanju treće i četvrto dijete, odluka o rođenju je donesena kao proizvod želje za djecom i ljubavlju koju osjećaju prema njima, a ne kao proizvod nacionalnog osjećanja, dobijene pomoći od države ili bilo kojeg drugog razloga - smatra 99% ispitanika. Inače, ljubav prema djeci i brojnoj porodici su najveći i najčešći razlozi za 78% ispitanika, kaže Ćuk.

Borba za veći natalitet teška je i neizvjesna, gdje ni dobro kreirana populaciona politika ni široko odriješena državna kesa ne garantuju uvijek potpun uspjeh, a to potvrđuju i primjeri Franscuske i Švedske, zemalja sa najkvalitetnijim pronatalitetnim programima u svijetu.

Uz dugotrajnu primjenu raznovrsnih stimulativnih mjera i akcija, podržanih izdašnim novčanim davanjim, Francuska je uspjela da obezbijedi demografski oporavak i da održi nivo rađanja iznad većine razvijenih evropskih zemalja, ali još uvijek nije dostigla stopu dovoljnu da osigura smjenu generacija. Skandinavski model indirektnih populacionih mjera u okviru "opšte politike blagostanja društva" u Švedskoj je obezbijedio pozitivne demografske trendove, ali prvenstveno zahvaljujući pozitivnom migracionom saldu („Analiza demografske situacije i sprovođenja pronatalitetnih mjera i aktivnosti u RS”).

Prepisivanje iskustava zemalja razvijenog Zapada u borbi za natalitet u dobroj mjeri nisu primjenjiva na naše prilike, barem u onom dijelu koji podrazumijeva izdašne buxetske stimulacije. S obzirom da se ne možemo pohvaliti  ni "opštim blagostanjem društva" ostaje nam da se barem pozabavimo načelnim principima i rješenjima provjerenih pronatalitetnih politika.

I da naučimo da čekamo, jer za rezultate, dodaje Mira Ćuk, potrebno je prije svega vrijeme.

- Jako mnogo je potrebno uraditi i za siromašna društva to je teško izvodljivo. Ako se povedemo iskustvima skandinavskih zemalja, gdje je populaciona politika dala rezultate tek nakon čitavog niza godina provođenja, demografski rast usko je vezan za vaspitanje djece i izgradnju tog tradicionalog osjećanja prema državi i onome što ona reprezentuje. Tamo se od prvih godina života djeteta vodi sistematična i dugoročna politika u kojoj svi učestvuju. I u vrtiću se vodi računa da se ono osjeća Šveđaninom, da izgradi svijest da pripada toj državi i društvu koje proklamuje neke principe. Od najmanjeg uzrasta ono se uči da razvija nacionalni osjećaj, čime povećava svoju odgovornost za taj segment - održavanje stanovništva zemlje.

- Taj uticaj na svijest ljudi je dugotrajan psiho-socijalni proces koji se sistemski provodi. Drugi momenat je vezan za stvaranje uslova u društvu za odrastanje djece. To su mjere koje omogućavaju da majka može da rađa i može da izdržava djecu. Ne treba zaboraviti da je u zemljama Skandinavije prisutan visok stepen zaposlenosti žene. Dakle, postoje razvijeni mehanizmi podrške porodici - od toga da su djeca dok majka radi zbrinuta, da to ne košta mnogo porodicu, da im je na raspologanju i niz drugih usluga kao što su zdravstvena zaštita i visoka zdravstvena zaštita ako se pojave, na primjer, problemi u odrastanju i smetnje u razvoju djeteta, i slično.

- Još nešto, u zemljama koje su uspjele da zaustave negativan prorodni priraštaj provođenje populacione politike usmjereno je isključivo na djecu, jer su ona jedino važna - bez obzira, dakle, da li je dijete rođeno u braku ili nekoj vanbračnoj zajednici. Za sve ovo potrebna je značajna materijalna pretpostavka. Pronatalitetne mjere i kod nas mogu dati rezultate ako budemo imali sveobuhvatan nacionalni plan, koji će obuhvatiti sve segmente društva, i koji će se temeljiti na građenju kod ljudi svijesti o odgovornosti. Bez tako postavljenog dugoročnog koncepta neće biti ni uspjeha. Ovo danas je samo gašenje požara ili možda tek umirivanje naše savjesti da nešto ipak radimo. A kada se u obzir uzme finansijski efekat svih preduzetih mjera u Republici Srpskoj – vidjećete da se u tu svrhu ulaže priličan novac. A nije riješio problem, zaključuje Ćuk.

Rade SAVIĆ

MIRA ĆUK:

stimulacije

Pronatalitetna politika Republike Srpske sastoji se od niza stimulativnih mjera ugrađenih u skoro sve oblasti funcionisanja sistema i – bez obzira što su efekti tih mjera za sada uglavnom izostali  – njihovo servisiranje nije jeftino. 

- U oblasti rada i radnih odnosa – definisano je pravo roditelja na porodiljsko odsustvo koje traje za prvo i drugo dijete 12 mjeseci, a za blizance, treće i svako naredno dijete 18 mjeseci. Ovo pravo je u drugim zemljama značajno smanjeno - u Americi je taj period odsustva tek dva mjeseca, u nekim zemljama zapadne Evrope do četiri mjeseca. I u okruženju je taj period različito definisan – znam da u Federaciji BiH postoje kantoni gdje uopšte ne postoji naknada plate za vrijeme porodiljskog odsustva. Kod nas je, dakle, zadržana dosta slobodna, socijalistička politika kada je u pitanju pravo radnika na porodiljsko odsustvo. Tu su i druga prava iz radnog odnosa - pravo jednog od zaposlenih roditelja da radi sa polovinom radnog vremena u slučaju potrebe za pojačanom njegom djeteta, zatim i zabrana davanja otkaza porodilji dok je na porodiljskom odsustvu.

U oblasti zdravstva - porodilje imaju punu zdravstvenu zaštitu u toku trajanja trudnoće, porođaja i materinstva, a to pravo imaju i predškolska djeca i omladina školskog uzrasta. U sistemu dječije zaštite mjere su naknada plate za vrijeme porodiljskog odsustva i naknada plate za rad sa skraćenim vremenom. Dakle, poslodavac samo finansira naknadu plate u prvom mjesecu odsustva, a za sve ostale mjesece naknadu refundira Javni fond za dječiju zaštitu. Slično je i u slučaju prava na rad sa pola radnog vremena. Zatim, tu je i materinski dodatak za nezaposlene majke do jedne godine starosti djeteta, s tim što je ovo pravo vezano za imovinsko stanje, odnosno siromaštvo, i ostvaruju ga porodice koje imaju prihode ispod određenog nivoa.

Zatim, postoji i pomoć za opremu novorođenčeta - sva djeca koja se rode u Republici Srpskoj imaju pravo na jednokratnu pomoć. Tu je i dodatak za djecu koji ima funkciju socijalne zaštite porodica koje su socijalno ugrožene, zatim i novčane nagrade za rođenje trećeg i četvrtog djeteta po odluci Vlade RS.

Akti koji definišu predškolsko vaspitanje i obrazovanje takođe indirekto ostvaruju pronatalitetnu funkciju - regresiranjem boravka djece u predškolskim ustanovama, gdje opštine za najveći broj djece praktično snose 80% troškova smještaja.

U sistemu socijalne zaštite mjere su različiti programi podrške siromašnim porodicama sa više djece - nabavka knjiga, školskog pribora, odjeće i obuće, ljetovanje djece, kupovina ogrijeva i hrane, i slično, ali i novčana pomoć samohranim roditeljima bez prihoda do jedne godine života djeteta.

U oblasti stanovanja mjere su izgradnje kuće porodicama sa četvoro i više djece, a bilo je i namjenskih stambenih kredita pod povoljnijim uslovima za mlađe bračne parove. U civilnom sektoru mjere su osnivanje i podrška radu udruženja sa četvoro i više djece. Ne smijemo zaboraviti i mjere lokalnih zajednica - tako u našoj opštini, pored svih ranije pomenutih prava, imamo odluku Skupštine opštine da se za rođenje trećeg djeteta obezbijedi naknada od 150 maraka, a za rođenje svakog narednog 200 KM. U nekim drugim opštinama ove mjere prate i znatno veći iznosi, a novcem se stimuliše i svako novo sklapanje braka. Uglavnom, u opštinama RS se od 0,2% do 2% buxeta izdvaja u svrhu pronatalitetnih mjera -, kaže Mira Ćuk.

Dr Branislav KoziĆ:

TREĆE DIJETE
 

Evidencija Ginekološko-akušerskog odjeljenja Opšte bolnice u Trebinju u kontinuitetu bilježi pad broja rađanja na godišnjem nivou, a koje se uglavnom manifestuje u pravilnim intervalima.

Prosjek od oko sedam stotina evidentiranih rađanja u predratnom periodu (1989. godine - 745 beba), smanjen je do broja između pet i šest stotina nakon 2000. godine (2003. godine - 552 bebe), a dalje i ispod pet stotina nakon 2004. godine (2008. godina - tek 446 beba). Prošla godina, na sreću, donekle odstupa od ovog recesivnog kontinuiteta (519 beba).

Evidencija za period od početka rata do 2000. godine nije relevantna za uporedna razmatranja - za to vrijeme na ovo odjeljenje dolazile su i porodilje iz Nevesinja. (Ovaj grad je u predratnoj organizaciji sistema zdravstvenih ustanova gravitirao Mostaru, a od 2000. ima svoje porodilište.)

Načelnik Ginekološko-akušerskog odjeljenja Opšte bolnice u Trebinju prim.dr Branislav Kozić kaže da je trend opadanja broja novorođenčadi na ovim prostorima počeo još 70-ih godina prošlog vijeka. 

- Najveći problemi danas su nedostatak prvog i trećeg djeteta. Drugo dijete u priličnoj mjeri prati prvo, ali nedostaje dovoljno prvorođenčadi, odnosno parova koji se odlučuju na brak i zasnivanje porodice. Još veći je problem sa trećim djetetom, jer se tek manji broj porodica odlučuje za troje djece, kaže dr Kozić.

To potvrđuje i evidencija iz 2008. godine, kada je u trebinjskom porodilištu na svijet došlo 489 novorođenčadi - od toga broja 216 su prvorođena djeca u porodici, 177 drugorođena, a tek njih 60 treća po redu prinova.

PETAR PAOVICA:

PUNA KUĆA DJECE

Od 2006. godine u Trebinju postoji Udruženje roditelja sa četvoro i više djece, koje - prema riječima Petra Paovice, predsjednika udruženja - danas broji oko 130 porodica.

Iako bi trebalo da ih okuplja zajednička sreća i neprocjenjivo bogatstvo, njih su okupile zajedničke brige - kako u vremenu opšte oskudice obezbijediti svom brojnom domaćinstvu život dostojan čovjeka.

Zato je prvi cilj ovog udruženja borba za primjereniji tretman društva prema višečlanim porodicama, prvenstveno za njihov bolji materijalni položaj, ali u programu rada ima mjesta i za aktivnosti na stimulisanju materinstva i promociji nataliteta.

Paovica kaže da je jedina istinska privilegija koju danas uživaju višečlane porodice u odnosu na one druge - upravo puna kuća djece, ali i da se od same te privilegije, iako nema cijenu, ne živi.

- Što se tiče onih drugih privilegija, koje obezbjeđuje društvo - o tome može da se kaže - i da postoje i da ne postoje. Davanja nisu dovoljna, čak bi rekao da su prilično i uskraćena. Pomenuo bih dječiji nadoplatak - mišljenje većine članova udruženja, ne samo našeg nego i drugih udruženja na nivou Republike Srpske, jeste da su prvorođena djeca, kao i sva djeca nakon četvrtog, diskriminisana po tom pitanju, jer nemaju pravo na ova davanja. Dječiji nadoplatak primaju samo drugo, treće i četvrto dijete, u iznosima koji se kreću od 40 do 100 maraka mjesečno, a i ova prava su uslovljena određenim socijalnim statusom porodice. Treba samo da vidite u kakvim ruinama od automobila članovi udruženja voze svoju djecu, samo da bi zadovoljili uslove za dječiji nadoplatak, kaže Paovica.

On dodaje da su udruženja roditelja sa četvoro i više djece iz Republike Srpske u saradnji sa Ministarstvom za porodicu, omladinu i sport posljednjih godina pred početak škole pokretali akcije dodjele besplatnih uxbenika za odlične osnovce. Zadovoljstvo je opet pomutio nedostatak jedinstvenog tretmana.

- Akcije su za pohvalu, ali opet se prave razlike među djecom – između onih koji su odlični i onih koji to nisu. Svi znamo da djeca nemaju iste sposobnosti da budu odlični u školi. S druge strane, nije se niko zapitao zašto neko dijete nije odlično, odnosno ima li ono i osnovne uslove za život i za učenje.

Paovica kaže da se sporadično desi još poneka akcija pomoći višečlanim porodicama - kao što je bila ona prošlogodišnja Opštine Trebinje u dodjeli školskog pribora za sve školarce iz porodica sa četvoro i više djece. Ipak, do sada najznačajniji potez je obezbjeđivanje krova nad glavom za pet stambeno nezbrinutih porodica sa petoro i više djece – za koje su na Dražin dolu izgrađene kuće u akciji Ministartva za porodicu, omladinu i sport RS i Opštine Trebinje.

Svakodnevne životne potrebe, međutim, zahtijevaju mnogo više. Paovica smatra da bi politika privilegovanog zapošljavanja članova porodica sa četvoro i više djece tek bila mjera koja bi obezbijedila bolji materijalni i socijalni položaj ovih porodica, a uz to bi predstavljala istinsku stimulaciju za sve one koji razmišljaju o brojnijem potomstvu.  

- Ovo je problematika koju treba sistemski rješavati. Usudio bih se da kažem da mi nećemo biti zemlja staraca u budućnosti, mislim da mi to već jesmo. Višečlane porodice zaslužuju veću pažnju države, jer sam ubijeđen da su one najzdraviji dio našeg društva. Kako će se ubuduće razvijati odnos društva prema ovim porodicama - ne znam. Ali zavisno od toga kakav taj odnos sutra bude - ja ću svojoj djeci znati da kažem - ostajte ovdje ili idite odavde.