ANETA SPAIĆ - STUDIJ PRAVA ZAVRŠEN SA PROSJEČNOM OCJENOM
10
porodica me najlakŠe rastuŽi i najbrŽe uČini sretnom
Praunuka
Joviše Spaića, samoukog graditelja sa Zubaca koji je izgradio sistem za
navodnjavanje u Zaslapu, završila studij prava sa prosječnom ocjenom 10, učila u
Italiji, Japanu,
SAD, Holandiji, živi i radi (na Pravnom fakultetu) u Podgorici. Spremna je da i
dalje uči i putuje, jer, kako kaže, duži boravak na jednom mjestu, čak ako ste
i u Njujorku, vodi stagnaciji...
Kako nakon teksta objavljenog u GLASU doživljavate vašeg pradjeda Jovišu, samoukog graditelja koji je napravio natapni sistem u selu Zaslap?
- Iako sam od svoje porodice već imala saznanja o mom pradjedu Joviši, objektivni sud javnosti i nepristrasnog novinara svakako da produbljuje sliku, i pojačava utisak. Moram reći da mi je zaista drago da postoje tako lijepa sjećanja na njega i da ljudi baštine njegovu odvažnost i hrabrost. Upornost, disciplina, vjera u sebe i svoj rad su karakteristike koje prepoznajem u sebi.
Šta vam se desilo u životu, pa ste srednju školu završili u Italiji? Kakve impresije nosite iz Trsta?
- Upravo ste me ovim pitanjem podsjetili na pomalo čudnu činjenicu, još uvijek sasvim neusvojenu, da se ove godine slavi godišnjica moje mature i da ću se u junu u Italiji sresti sa meni veoma dragim ljudima, od kojih neke nijesam vidjela upravo deset godina.
A kako sam došla do Italije? Kao trogodišnji republički prvak iz fizike i najbolji učenik srednje škole «Stojan Cerović» iz Nikšića, dobila sam stipendiju Vlade Italije da treći i četvrti razred, dakle, dvije poslednje godine srednje škole, završim na «United World College», u Duinu – Trieste, u Italiji.
Boravak u zajednici od 200 odabrane, talentovane djece iz cijelog svijeta za mene je, u tom trenutku, značio mnogo. Diploma internacionalnog bakaleureata, priznata od strane svih svjetskih obrazovnih sistema, je samo dio «dobijenog». Od podjednakog, ili čak većeg značaja su prijateljstva koja i do danas traju. U zajednici ljudi različitih provenijencija, navika, statusa, socijalno sazrijevanje, osamostaljivanje kao i kulturološko usmjeravanje su bili nužni. Dakle, iskustva iz Italije su dragocjena.
Diplomirali ste sa prosječnom ocjenom 10. Kako se postiže taj “svemirski prosjek”, kako ste studirali, kako učili, kakva je "tehnologija" jednog takvog uspjeha?
- Kao što ste nagovijestili i samim pitanjem, ovakav prosjek ocjena, obzirom da definitivno nije proizvod moje genijalnosti, podrazumijeva određenu «tehnologiju». Moja tehnologija je, prije svega, supsumirala veliku radnu disciplinu i posvećenost, a onda i izvjesna odricanja. Prosjek, praćen nagradama kao što su: nagrade grada Podgorice „19. decembar“; studentske nagrade na svakoj godini studija; povelja Univerziteta Crne Gore za najboljeg diplomiranog studenta Univerziteta Crne Gore 2005. godine; Laureat CANU-a za podsticanje nauke i umjetnosti... predstavljaju rezultat minucioznog i studioznog pristupa svakom pojedinačnom zadatku, predmetu, obavezi. U osnovi svakog uspjeha je zapravo samo rad, istrajnost i disciplina.
Šta vas je privuklo međunarodnom i poslovnom pravu? Da li ste imali i drugih izazova?
- Na kraju četvrte godine sam dobila stipendiju japanske vlade da upišem i studiram magistarske studije u Japanu. Ponuđeni program Međunarodnog ekonomskog i poslovnog prava je bio veoma atraktivan i odražavao je moja interesovanja koja, iako nijesu bila sasvim definisana, manje su se odnosila na čisto pravne discipline i inklinirala su susretu ekonomije i prava.
Iznenadna ponuda japanskog univerziteta prosto nije ostavila prostora ni vremena za druge eventualne mogućnosti i izbore koji su kasnije mogli biti u igri.
Koliko ste vremena proveli u Japanu? Šta ste naučili studirajući, šta u svakodnevnom životu? Liče li nam Japanci u bilo čemu!? Koju biste njihovu osobinu voljeli da vidite kod naših ljudi, a koju našu kod njih?
- U Japanu sam provela godinu dana. Profesionalno usavršavanje iz oblasti međunarodnog poslovnog i ekonomskog prava, kao i odbrana magistarske teze iz oblasti „Foreign Investmenta“, predstavljaju samo dio stečenog, naučenog i viđenog. Posmatrajući iz ove perspektive, Italija i Japan imaju veoma slične, ako ne iste, uloge u kreiranju i kompletiranju mene, mog obrazovanja i moje socijalne svijesti. Iako u različitim periodima mog života i same veoma različite, kao zemlje i sistemi, obje su me učinile kvalitetnijom, kompletnijom, razumnijom i, konačno, bogatijom.
Japan je specifična zemlja sa veoma interesantnim ljudima i zajednicom. Disciplina, tačnost, marljivost, podređenost, poštovanje društvene hijerarhije, uvažavanja autoriteta, sankcije sramoćenja... samo su neki pojmovi kojima se može izraziti osobenost ovog zanimljivog, a, ipak, veoma zatvorenog društva. Više discipline kod nas, a slobode misli kod njih bi i naš i njihov svijet učinili boljim.
Ukratko, šta je osnova vašeg doktorata, šta ste dokazali/pokazali svojom doktorskom tezom?
- Doktorska disertacija ”Ostvarivanje uniformnosti u primjeni prava međunarodne prodaje robe” obrađuje opšta pitanja uniformnosti u regulisanju međunarodne prodaje robe, uniformnost u implementaciji usvojene međunarodne regulative, kao i jedno usko ali najčešće postavljano pitanje u međunarodnom poslovnom prometu - bitnu povredu ugovora o međunarodnoj prodaji robe. S obzirom da bitna povreda ugovora daje pravo na raskid ovog ugovora, to potencira značaj ove teme i daje joj prioritetan značaj u odnosu na mnoge druge teme u ovoj materiji. Značaj ovog rada ogleda se i u tome što je posvećen obradi i ispitivanju jedne teme kojoj u našem bližem regionalnom okruženju nije posvećena potrebna pažnja, uprkos činjenici da su privredni subjekti u ovom regionu sve više učesnici u međunarodnoj prodaji robe.
Ovom tezom se pristupilo kritičkom preispitivanju sedam postojećih pristupa u određivanju bitne povrede ugovora, uz smjelost da se ponudi novi kombinovani pristup, koji u sebe inkorporira dvostruki test: ispituje se da li povreda oštećenu ugovornu stranu “suštinski lišava” očekivanja u skladu sa ugovorom i da li je naknada štete dovoljno sredstvo obeštećenja. Argumentaciju za predloženi pristup sam našla u afirmaciji principa pacta sunt servanda (ugovore treba održati) i u Four Corners konvenciji, u rezultatima testiranja predloženog metoda na slučajeve u kojima se primjenom različitih pristupa dolazi do konfrontiranih rezultata, kao i u primarnim i sekundarnim efektima njegove primjene - koji u krajnjem rezultiraju ostvarivanjem većeg stepena pravne sigurnosti i uniformnosti.
Disertacija je objavljena na crnogorskom i na engleskom jeziku na prestižnom sajtu Pace LICG Lanj School, čime je izazvana pažnja domaće i međunarodne, stučne i poslovne javnosti, što će, nadam se, doprinijeti njenom potpunijem vrednovanju.
Koliko ste vremena proveli u drugim zemljama,u SAD i u Holandiji? Šta ste tamo učili, šta naučili, s kakvim se iskustvima vratili...
- Različite faze u mom obrazovnom procesu su podrazumijevale različite studijske boravke u inostranim obrazovnim institucijma. Čini mi se da, pored Italije i Japana, značajno mjesto pripada baš SAD i Holandiji.
Radi naučnog istraživanja, prikupljanja i iščitavanja domaće i inostrane pouzdane i kompetentne građe za pisanje doktorske disertacije, boravila sam na Washington and Lee University u Leksingotnu. U toku boravka na ovom univerzitetu obavila sam niz konsultacija sa ekspertima iz oblasti ugovornog prava, odražala prezentaciju radne verzije doktorske disertacije, koja je od strane sedam profesora ugovornog prava ocijenjena pozitivno.
Boravak u Hagu, na Haškoj Akademiji za Međunarodno privatno pravo je, takođe, imao velikog značaja u mom profesionalnom usavršavanju. Kontakti, predavanja i znanja stečeni u toku ovog produženog seminara su imali, i još uvijek imaju značajno mjesto u definisanju i unapređenju mog rada.
Kako vaše okruženje percipira osobe sa takvim naučnim referencama? Da li Vam ljudi vjeruju, uživate li povjerenje onih koji imaju manje znanja ali više vlasti? Kako prolazite sa birokratijom, kako sa ljudima koji nikad nisu bili skloni ni znanju ni učenju?
- Budući veoma mala zemlja, Crna Gora nikad neće biti rasterećena i oslobođena od sindroma “usluge prijatelju, kumu, rođaku ili komišiji”. Ovakva situacija često umije da zaboli, da vas ugrozi, uvrijedi i ponekad čak obeshrabri. Međutim, takođe, istina je da se Crna Gora, na svom putu ka evropskim standardima, sve više kreće u pravcu adekvatne valorizacije znanja, vještina i sposobnosti mladog kadra.
Akademski ambijent u kome profesionalno funkcionišem već dugi niz godina je prilično oslobođen hijerarhijskih i drugih stega, tako da birokratsku vrstu ugrožavanja, na sreću, nijesam imala prilike da okusim.
Kako vam protiče svakodnevnica? Imate li neki hobi? Na čemu "gubite" vrijeme? Šta Vas u životu čini sretnom, šta vas najviše "podiže"?
- Kao što to obično i biva, priroda i karakter posla koji obavljamo najčešće odrede svakodnevnicu, društvo, kontakte, hobije pa i navike. Kako je posao koji obavljam rasterećen rokova, pritisaka, utvrđenih satnica, tako je i moja svakodnevnica veoma fleksibilna, rasterećujuća, bogata različitim sadržajima i komunikacijama sa kreativnim, produktivnim dijelom društva posvećenog pravim i istinskim vrijednostima, kojim se svi jednom vratimo.
Značajan dio mog zadovoljsta, ili (tačnije) sreće, nalazim u svojom porodici. Oni su bili i uvijek će biti suštinski dio mene, koji me najlakše rastuži a i najbrže učini sretnom.
Nekada sam na kraja dana voljela reći Carpe Diem, a danas i kada pomislim, uvijek se sjetim da je Carpe Diem (iskoristi dan) i Diem Perdidi (izgubio sam dan) samo privid; rezultanta dugo kumuliranog dobijenog i izgubljenog, dobrog i lošeg, predvidljivog i nepredvidljivog, i da se u svemu tome najmanje pitamo mi.
Kakvi su vam planovi? Ostajete li u Crnoj Gori? Da li vam se i dalje širom svijeta, kao do sada - vrata otvaraju!
- Izborom u akademsko zvanje docenta na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, na neki način sam prihvatila da svoj lični i profesionalni život vežem za Crnu Goru, odnosno Podgoricu. Sporadični i duži boravci izvan Crne Gore su svakako, u različitim fazama mog života, vodili ka mom sazrijevanju i usavršanju i oni su me značajno “oblikovali” i kreirali. Smatram da konstantni boravak na jednom mjestu, u Njujorku ili Podgorici, vodi stagnaciji, i da su putovanja i boravci u drugi sredinama oduvijek bili i biće conditio sine ljua non (nezaobilazan uslov) intelektualnog i kulturnog razvoja čovjeka.
N. MARIĆ
PROMOVISANA KNJIGA O ZNAMENITOM HERCEGOVCU JEVTU DEDIJERU
ČOVJEK KOJI JE ZADUŽIO HERCEGOVINU PADA U ZABORAV
U organizaciji udruženja “Hercegovac“ iz Trebinja i SPKD „Prosvjeta“ iz Bileće, u Muzeju Hercegovine u Trebinju je nedavno održana promocija knjige „Jefto Dedijer - život i djelo„, autora univerzitetskog profesora Milovana Pecelja.
Riječ je o monografiji o poznatom geografu, imenu koje je svojim djelom i ogromnom naučničkom energijom obilježilo svoje vrijeme i tako postalo izvor i temelj za istraživačke poduhvate brojnih generacija naučnika sve do danas. Prema riječima profesora Nikole Asanovića, predsjednika SPKD „Prosvjeta“ iz Bileće, knjiga je daleko više od prigodnog, jer je sjajno organizovana i komponovana studija o Jeftu Dedijeru, njegovim radovima, ali istovremeno i o vremenu i prilikama iz prelomnog perioda srpske istorije s kraja 19. i početka 20. vijeka kada je ovaj naučnik živio i radio.
„Autor svoju studiju sučeljava sa ličnošću i vremenom svog velikog prethodnika, počev od 1880. godine, znalački nanoseći podložnu boju za kolorit teza i činjenica koje će ređati u istoriji o hercegovačkom dječaku koji je sudbinski važnim susretom sa Jovanom Cvijićem, rodonačelnikom srpske geografije i njegovom velikom učitelju, zakoračio i u svijet nauke i u samu dušu svoga naroda„, rekao je profesor Obren Gnjato.
Autor knjige, profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Milovan Pecelj je istakao da je knjigu napiso da bi mladi ljudi iz ovih krajeva znali da su imali nešto drugačije, da Hercegovina nekada nije bila raseljena kao sada, o čemu je i Dedijer pisao, da su se ljudi iz ovih krajeva stalno raseljavali kao što su uradili i sami njegovi preci, kolonisti u Vojvodini. „Ovo je i moje i Jeftovo okamenjeno uzburkano more, sa mnoštvom kulturnog nasljeđa i burnom prošlošću koju je i Jefto i mi svi doživjeli„, kazao je autor.
On je dodao da bi bilo pravedno da se u Hercegovini organizuju i neki susreti poput Ćorovićevih ili Šantićevih susreta, da ulice i škole nose njegovo ime, jer je i on među onima koji su najviše zadužili Hercegovinu.... V.D.