Početna

VAJAR NIKOLA NINO PEROVIĆ

NISAM UNIŠTIO NI JEDNU MASLINU
 

- Ni jedna moja skulptura nije uništila maslinu, nisam je rezao, nisam sjekao.  Sve ovo što vidiš u ateljeo sakupljeno je poslije požara. Da to ja nisam uzeo, završilo bi negdje u šporetu. Sad te masline imaju drugi aživot. Sve one bile su po brojnim galerijama, neke su tamo i danas.

U Istočnoj Hercegovini malo je poznato da je vajar Nikola Nino Perović rodom iz Trebinja. Nina, naravno, pamte njegove drugarice i drugovi, pamte ga komšije u nekadašnjoj ulici Asima Zubčevića, pamte ga možda i nastavnici, i to bi vjerovatno bilo sve, jer, ni poslije Ninovih velikih izložbi u Crnoj Gori, Srbiji, Italiji i Sloveniji, govorilo se uglavnom o snazi njegovoog umjetničkog izraza, manje o biografiji, pogotovo ne o ratnim godinama o kojim Nino ni u svom ateljeu u Tivtu ne želi da govori. Svu svoju energiju, imam utisak, predao je maslini...

- Tačno je. Rodio sam se 1956. u Trebinju.  Tamo sam krenuo u osnovnu školu. Učiteljica mi je bila jedno predivno stvorenje... Bisera Viđen. Živio sam u Bregovima, otac mi je bio vojno lice.  To je bilo ono vrijeme kad smo se igrali na rijeci. Indijanski poglavica Vinetu bio je glavna fora. Poslije “Smrti velikog poglavice”, dakle, kad ubiše Vinetua, sedam dana nisam sebi došao.

Već u tim trebinjskim danima Nina je počela da interesuje skulptura...

- Da, prvo interesovanje za skulpturu javilo mi se u Trebinju, i to ne u školi, nego u mom susjedstvu. Posmatrao sam Raka Đuričkovića kako nešto radi u drvetu. On je bio kolega mog oca.  Danas, da je živ, imao bi 100 godina.Tada sam osjetio prvi žišku. Stalno sam išao kod Raka i gledao kako on to radi. To mi se učinilo interesantnim i važnim.

U Ninovoj jedanaest godini poro­dica je preselili u Mostar. Tako, Nino je u Mostaru odrastao i dočekao ratne godine. U međuvremenu život mu je bio buran i zanimljiv. Jedno vrijeme u Neumu je  imao atelje, međutim, skulptura nije bila njegov jedini umjetnički izraz...

- Bavio sam se i muzikom, autor sam jednog velikog LP-a (“Plave oči”), sjećate se grupe “Most” iz Mostara.  Paralelno, duže vremena, bavio sam se i muzikom i  vajarstvom.

U Mostaru, bio je u blizini i Milivoja Bokića...

- Sa njim sam imao malo kontakata,  mada o njemu smo dosta pričali. Ja sam pažljivo pratio ono što je radio dok je bio u Mostaru. Ali ja sam tada bio mlad, i više sam bio roker. A on već zreo, i  divan, veliki umjetnik. 

Kao i druge, i Nina je rat pootjerao preko granice. Njegovi brojni radovi pogubili su adrese. “Boga pitaj, gdje su danas”, Nino krati priču na tu temu, očito mu je neprijatna, ne želi o tome da govori...

- U Tivat sam došao 1990. godine. Trebalo je sačekati da se srede neke porodične stvari, tako da sam se tek prije desetak godina vratio skulpturi. I to u maslini, koja me odavno inspiriše. I danas radim u maslini, mada u početku nisam očekivao da ću joj toliko dugo ostati privržen. Po maslini sam, eto, postao na nekakav način i prepoznatljiv.

Za ono što je uradio u maslini Nino je dobio brojna priznanja. Zato, kaže, “ne mijenja tim kome ide dobro”. Uz to, često mu se učini kako je maslina sa svojom strukturom neiscrpna likovna tema.

Naravno, Nino je ranije radio i u drugim materijalima. Imao je i jednu čistu slikarsku fazu...

- Mislim da nema vajara koji se nije mašio olovke. I u vajarstvu, sve počinje od crteža. Teško da ima nekog među vajarima ko nema smisla za crtanje, ali ipak uvijek me više interesovala treća dimenzija, dubina. Skulpturu sam uvijek osjećao kao sastavni dio mene. Uvijek sam znao da će doći trenutak kad ću se potpuno posvetiti skulpturi. I u mostarskom periodu, radio sam malo u kamenu, ali i tada me više privlačilo drvo. U Neumu, uvijek bih, nakon miniranja ostajalo jako interesantnih komada korijena i stabla. U početku, uzeo bih komad i napravio torzo ili nešto slično, ali kako godine prolaze, počinju vas interesovati neke malo ozbiljnije stvari. Više ne mislite o tome koliko će nešto svarno na nešto da liči, mislite više o kompoziciji, o njenom sadržaju, poruci.

Nino danas živi među maslinama. Pomno prati sve ono što se sa maslinom događa. Imam utisak da prema maslini ima i jedan poseban odnos poštovanja i odgovornosti...

- Apsolutno. Ni jedna moja skulptura nije uništila maslinu, nisam je rezao, nisam sjekao. Sve sam to sakupio poslije požara ili poslije velikog nevremena na Luštici ili na Vrmcu. I obično se zna čija je to maslina, znam i koliko je stara, to je najčešće 300-400 godina. Sve ovo što vidiš u ateljeo sakupljeno je poslije požara. Da to nisam uzeo, završilo bi negdje u šporetu. Sad te masline imaju drugi život. Sve one bile su po brojnim galerijama, neke su tamo i danas.

Dalje, pričamo o tom čudnom osjećaju kad se umjetnik svojim dlijetom dotiče nečega što je priroda u bukvalnom smislu “vajala” vijekovima. Nino zna da nam tu nedostaju riječi. Pokazuje kompozicije u kojima je priroda obavila “ono glavno”...

Veliki broj maslina Nino je spasio od truljenja, degradacije ili potpunog uništenja...

- Maslina strada na još jedan način. Ona gori u zemlji i taj oganj lagano izlazi vani. Gori, dakle, i kad je požar prividno ugašen.  Vatra nalazi svoje puteve pod zemljom kroz korijenje masline.

Taj oganj na nekim mjestima utulio se tek na Ninovim skulpturama. On nije ni pokušao da ga ukloni...

- Ja se inače trudimda ostavim što više prirodnog oblika, da što manje narušim kompoziciju koju je napravila priroda. Naravno, najteže je od onog što je ostalo napraviti neku priču...

Ipak, Ninova priča traje.

Ove godine izlaže na Ohridskom ljetu. Kad će, po prvi put,  izlagati u svom rodnom Trebinju - još je neizvjesno!?

N. MARIĆ

samostalne izložbe:

- Tivat 2004 - Muzej i galerija ljetnjikovca Buća

- Podgorica 2004 - Dvorac Petrovića

- Bar 2005 - Dvorac kralja Nikole

- Nikšić 2005 - Viluško ljeto

- Ljubljana (Slovenija) 2006 - Skalna dvorana

- Perugia (Italija) 2007 -Ipso Arts Gallery

- Budva 2008 - Queen of Montenegro

Nino je dobitnik priznanja za stvaralaštvo Vlade Republike Mađarske - Podgorica 2004., ima stalno izložbeno mjesto u galeriji

Artistic Design Group INC (Florida - USA).

Nosilac je titule počasnog člana Likovne Akademije Terni (Italia) - Perugia 2007.

svijet nevjerovatnih legendi

- Skulpture Nikole Perovića imaju šarm nedefinisanog - primjećuje prof. Paolo Cekini, docent istorije umjetnosti na Akademiji lijepih umjetnosti u Terniju- Peruđa  - skoro u potpunosti su sačinjene od ogoljene duše drveta koja stoji nasuprot robusnosti slojeva čvrstog materijala. One se odslikavaju na površini, skici­rajući, nagovještavajući forme i oblike ljudskih udova. Sačinjene su od zamršenih petlji ruku koje se međusobno stežu u zagrljaju, podignute nježno dodirujući vazduh, te ženskih tijela vješto isklesanih, koja se uzdižu poput plamenova sa maslinovog debla. Jezik kojim se Nikola Perović izražava je jezik skluptora impresioniste Jedna vrsta krika, poput žmaraca i jeze likova koji se manifestuju. Oni izlaze iz misteriozne i zagonetne dimenzije, skoro kao da sam vjetar i kiša koja neprestano pada na stvari daju oblik i postojanost formama, i kao da ih milostiva ruka prirode transformiše. Perović se služi postojanošću masline u realizaciji svojih skulptura: drvo je na najbolji način spašeno poslije vatrene stihije, spašeno humanom i osjećajnom prirodom umjetnika.

Maslinovo drvo u svojim detaljima u određenoj mjeri već posjeduje nagovještaj formi ljudskih likova i tijela, međutim, umjetnik se nije ograničio na tome da st­rpljivo posluša oblike koje ono sugeriše, već naprotiv, zahvaljujući posjedovanju klasične kulture likovnog izraza, drvetu je u značajnoj mjeri podario plemenite antičke forme koje se nalaze u samim začecima ideja umjetnika zapadnih tradicija. Iz nepomične petlje njegove skulpture izlaze ženske figure koje se naizgled mole, koje imaju krivudava tijela i visoko uzdignute ruke, kao da žele dosegnuti nebo. Preovla­davaju dakle, scene mirno prepuštenih figura, koje su poput grana masline u toku vijekova upoznavale seosku samoću, ujede hladnoće i žestoke vjetrove koji su ih obarali. Perovićeve skulpture podsjećaju na svijet nevjerovatnih legendi kreiran jezikom snažnim poput oblika koji se uvrću zamrznuti u sjećanju koja drvo nosi, sjećanju žestokih rana i vatrene stihije.

TREBINJE ZAINTERESOVALO JAPANCE

Ovo je drugi put da sam u Trebinju i izuzetno sam zadovoljan posjetom ovom lijepom gradu. Prirodne ljepote i kulturno istorijske vrijednosti Trebinja njegovi su veliki turistički potencijali. Sve to, kao i gostoljubivost njegovih ljudi mogu biti primamljivi za turiste iz Japana, koji u velikom broju posjećuju ovaj dio Evrope, ali do sada nisu imali priliku da se upoznaju sa turističkom ponudom Trebinja i njegove regije“, rekao je u Trebinju Šigehiko Nišihama, predstavnik Agencije za promociju stranih ulaganja u BiH iz Japana.
Povod posjete BiH i Trebinju ovog poznatog japanskog novinara, koji radi za vodeće časopise, jeste prošlogodišnji seminar iz oblasti turizma u Sarajevu u organizaciji turističkih radnika iz Japana, na kome u učestvovali predstavnici turističkih organizacija i agencija iz BiH, kao i njegova nedavna prezentacija turističkih potencijala BiH i Srbije u Japanu.

Prema riječima Nišihame, njegova posjeta BiH i Trebinju u cilju je detaljnijeg upoznavanja sa radom turističkih organizacija na terenu, turističkim potencijalima ovih prostora, kao i sagledavanju mogućnosti i načina uspostavljanja saradnje i realizaciji projekata u oblasti turizma.

Ističući da Šigehiko Nišihama ima namjeru da dovede veći broj turista iz Japana u Trebinje, Amir Kazić, stručni savjetnik u Agenciji za unapređenje stranih investicija u BiH je dodao:
„Poznato je da dubrovačku rivijeru godišnje posjeti oko 100.000 turista iz Japana. Namjera nam je da tim turistima predstavimo Trebinje, a jedan broj dovedemo ovdje, jer, koliko smo vidjeli, Trebinje ima reznoliku i turistički interesantnu ponudu. S toga, gospodin Nišihama ima namjeru da, putem prikupljenih informacija na terenu, te brošura, prospekata i drugog reklamnog materijala, široj javnosti u Japanu predstavi turističku ponudu Trebinja i regije.“
Tokom boravka u Trebinju, Šigehiko Nišihama se sastao sa načelnikom Opštine dr Dobroslavom Ćukom, kojom prilikom se razgovaralo o mogućnostima uspostavljanja saradnje u oblasti turizma, te posjetio novootvorene prostorije Turističkog informativnog centra, gdje je na istu temu razgovarao sa Tatjanom Bulajić (Turistička organizacija opštine Trebinje). (njnjnj.trebinje.rs.ba)