Početna

Tri nove, sasvim jednostavne ekološke ideje

PREPUSTIMO TREBIŠNJICU - SAMI SEBI

Neki dan obradovala su me djeca na obalama Trebišnjice. Njih desetak polagano je dodalo obalom i sakupljalo smeće. Sakupljali su ga u jednu kesu. Nisu imali nikakav alat, ali nisam stekao utisak da rade nešto što im je teško. Usput su se smijali, zezali, gurkali. Posao, nema sumnje, shvatili su kao zabavu.

Vidio sam da su na neki način uniformisani. Pošto im zbog svojih godina nisam mogao prići, mahnuo sma im, pozdravio ih, ali oni za mene nisu imali vremena. Primjetio sam da imaju marame kakve su nekada nosili izviđači. Da li su to i ovog puta bili izviđači, ne znam, ali, bili ne bili, kapa dolje. Ima nade dok djecu nalazimo u takvim poslovima (dok uklanjaju smeće koje proizvode i po rijeci i po njenim obalama distribuiraju starije generacije).

Tog dana palo mi je na pamet kako do danas Trebinje ne zna šta da radi sa rijekom u sanitarnom smislu. Komunalno preduzeće o Trebišnjici ne brine. Njegov posao je onaj tvrdi dio grada. Često vidim članove ribarskog udruženja da kose travu, kupe smeće i sređuju obalu, ali za taj posao oni su nejaki (čudi me kako uspiju da urade i ono što vidimo, ribarske članarine nisu velike). Ponešto im, čujem, pomaže i HET, ali pomoć je pomoć. Sanitarna briga o Trebišnjici ne može da počiva na bilo kakvoj pomoći. Nije mogla nikad, pa ne može ni danas.

Ali, nešto je ipak moguće. Kao i obično, pokazaće se, nije problem u novcu, nego u idejama. Preko našeg „Glasa“ dajem tri prijedloga kako da se riješi problem čišćenja rijeke i održavanja njenih obala.

Prva ideja  - ekološka liga

Predlažem da Opština, kao što se to radi u raznim sportovima, poglavito u fudbalu, u gradu organizuje Ekološku Ligu. Jednu ligu bi činili građani kao pojedinci (kao-solisti) a drugu grupe građana (eko-ekipe).

Šta bi radili građani?

Jednostavno, došli bi na određeno mjesto kraj rijeke, gdje bi radio jedan  službenik Komuna­lnog, Opštine, HET-a ili neke druge zainteresovane (društveno odgovorne institucije) i izdao im kesu i alat (ukoliko je potreban). S tom kesom (alatom) građanin bi obišao obalu, napunio je smećem, vratio se na početnu poziciju,  ostavio smeće, vratio alat i upisao se u knjigu.  Svi građani koji bi na ovakav način učestvovali u Opštinskoj ekološkoj ligi kandidovali bi se za nagradu koja bi se svake godine dodjeljivala eko-šampionima u kategoriji pojedinaca. Ta nagrada bila bi novčana, ne bi bila simbolična, nego bi, na neki način u nju bio ukalkulisan rad recimo deset najboljih učesnika eko-lige.

Tako, najvrijedniji bi ovaj svoj građanski aktivizam mogli da shvate kao jedan oblik zaposlenja ili kao dopunsku djelatnost, odnosno kao šansu da svake godine, recimo pred  novu godinu, u džep stave, hiljadu-dvije maraka (ukoliko kalkulacija pokazuje da su zaista napravili toliko posla da njegova vrijednost može tako da se iskalkuliše).

Šta bi radile eko-ekipe?

Isto što i građani, samo što bi ekipe mogle da preuzimaju teže i ozbiljnije poslove, za koje bi same, ili uz pomoć opštine, nalazile sponzore. Na ovaj način mogle bi se otklanjati  one najmarkantnije, crne ekološke tačke, koje su previlik posao za pojedince.

Primjer za ovu vrstu posla su deponije oko grada koji ima na sve strane i kojih svi zajedno treba da se stidimo.

Druga ideja – obale školama / društvenim organizacijama

Ne znam zašto ova varijanta ne bi bila moguća. Radio sam u prosvjeti i znam koliko učenici mogu da urade, ako se dobro motivišu. Pogotovo oni stariji, u srednjim školama.

Osim toga, dakle, što predlažem da se ekologija kao predmet uvede u škole, predlažem da se recimo jedan dio obale prepusti na održavanje jednoj školi, drugi drugoj. Redovne časove ekologije, nastavnici bi izvodili u prirodi, kraj rijeke. Istovroemeno, kupili bi otpad, i djeci objašnjavali kako je on, zašto i gdje nastao, i šta je njegova dalja sudbina (naravno, ne samo njegova, nego i naša).

Izvođenje ovakve nastave lokalna zajednica bi plaćala tako što bi novac za posao koji se obavi na eko-časovima uplaćiva­la djeci za ekskurzije (to bi bilo dobro rješenje, jer ambiciozne ekskurzije, koje su uvedene poslije rata, veliki su teret za roditelje; da ne govorim kako ih doživljavaju i preživljavaju djeca čiji roditelji nemaju novca da ih plate; i da ne govorim o tome koja je uopšte obrazovno-odgojna vrijednost tih ekskurzija ako na njih ne idu sva djeca; predlažem nastavnicima da to ozbiljnije razmotre; ova krizna godina izuzetna im je prilika za to!?)

Još je nešto ovdje bitno?

Prilikom otklanjanja smeća i raznih vrsta industrijskog otpada, učenici bi, opet u okviru nastave, razgovarali sa ljudima iz najbližeg okruženja, dakle sa onima koji te deponije prave, i objašnja­vali im (makar ih i maltretirali) kakve su posljedice njihovog nemara, i kako, na primjer, jedna deponije, utiče na cijenu građevinskog zemljišta u okolinu, kako na cijenu stambenih objekata, a kako na plasman poljoprivrednih proizvoda iz jedne takve zone, da ne govorim o tome kako takvo ponašanje utiče na cijeli grad i na njegove ambicije da se promoviše kao turistički centar.

Rekoh u početku da onoj djeci što su sakupljala smeće nisam mogao prići. Nisam mogao jer su oni bili na samoj obali, a ja sam hodao asfaltom Luke Vukalovića. Između nas bilo je ono monstru­ozno željezo, ona ogromna u zeleno ofarbana cijev, koja je odavno van funkcije  (kao Trebinjac stidim se te gigantske željezne zmije, ne znam kako se drugi osjećaju).

Treća ideja - Eko biro

Nedavno, na televiziji sam vidio kako patrole mladih ljudi obilaze Zadar i svojim malim digitalnim aparatima slikaju sve što je ekološki problematično. To se nosi nekom u opštini, i vjerovatno izlaže negdje na otvorenom prostoru. Naravno, na te materijale reaguju i inspekcije.

Nešto takvo moglo bi da se organizuje i kod nas. Mladi ljudi imaju entuzijazma, to bi sa zadovoljstvom i bez velikih teškoća mogli da urade. Bitno je samo da se Eko-biro, dakle opet neka opštinska institucija (inspekcija ili neko drugi) odgovorno postavlja prema njihovom trudu i reaguje što brže.

Znam da je sve ovo moguće. Problem je samo možda naša uspavanost, naša indiferentnost, krajnje kritičan manir da prepuštamo stvari njihovom najgorem toku. Bez građanskog aktivizma nema napretka. Ako smo građanski mrtvi, političke partije ne moraju ništa da rade, odnosno, mogu da nam urade što god im pada na pamet.

Ako se građanski istreniramo na ovakvim prividno jednosta­vnim, malim stvarima, uskoro ćemo biti u stanju da se aktivnije postavimo i presudnije utičemo na rješavanje i onih najtežih životnihi pitanja, a ne da sve prepuštamo našim predstavnicima koji nas se sjete samo u doba izbora.

I. MEDAN

SVI SMO INVALIDI

Vidim da se na sve strane prave prilazi za invalide. Sve državne institucije moraju ih nekako izvesti sa asfalta, da bi ljudi u svojim kolicima mogli pristupiti državi za koju su mnogi od njih i dopali kolica. To je lijepo, mada pitanje je kad bi se mi sami toga sjetili da nam stranci to nisu naredili. Ali, hajde, i ako je tako, dobro je, međutim, pitam se šta će lokalna zajednica uraditi da ljudima u poznim godinama omogući pristup lijevoj obali Trebišnjice.

Da li će sad nekom pasti na pamet da napravi prelaze preko one gvozdene cjevčine koja je nama starijim oduzela pola rijeke!?

Ako se i sjete, hoće li i ti novi “mostovi” biti od željeza!?

HET FINANSIRA UREĐENJE RIJEČNIH OBALA I SPORTSKO REKREACIONIH TERENA

BOLJI UGOĐAJI U PREDSTOJEĆEM LJETU

Radnici preduzeća „Dineko“ iz Trebinja uređuju korito lijeve obale rijeke Trebišnjice, a cjelokupnu investiciju koja će koštati oko 600.000 maraka finansiraju „Hidroelektrane na Trebišnjici“.

U pitanju je dio obale rijeke od centra grada, odnosno, od Kamenog mosta do Arslanagića mosta, a cjelokupna trasa je dugačka oko jednog kilometra.

„Projektom koji je uradio Projektni biro HET-a biće urađena pješačka staza širine 1,80 metara, a između njih će se zasaditi gradsko zelenilo, čime će se stvoriti lijep ambijent za šetnje pored rijeke naročito u večernjim časovima“, objasnio je Tihomir Milutinović, rukovodilac Sektora investicione izgradnje u HET-u.

On je objasnio da će se pješačke staze raditi od špicanog kamena i kamenih ivičnjaka, dok će biciklistička staza biti urađena od betonskih ivičnjaka i asfalt betonom takozvani habajući sloj.

Osim ovoga, HET finansira i nastavak radova uređenja potoka Lušca koji se ulijeva u Trebišnjicu i koji će se raditi u ovoj godini, a tender je već raspisan, kao i uređenje Ćatovića kraka koji je prilikom poplava ove zime bio oštećen

Milutinović objašnjava da su se „Hidroelektrane na Trebišnjici“ odlučile za ove poduhvate najprije zbog gubitaka vode u ovom dijelu riječnog korita, ali i zbog uređenja same obale, šetališta i kompleksa sprtsko rekreativnih terena koji se nalaze u ovome području, jer je obaveza HET-a nakon izgradnje hidrosistema bila uređenje rijeke.

HET je, u tome smislu, zajedno sa Javnom ustanovom „Trebinjesport“ finansirao i izgradnju takozvanog „vodenog topa“ na bazenu u Bregovima, koji je nedavno pustio u rad načelnik opštine Dobroslav Ćuk, a vrijednost mu je oko 20.000 maraka.

„Ovaj projekat je veoma značajan za one kupače koji koriste Sportsko – rekreacioni centar Bregovi jer se njime reguliše nivo vode u bazenu, ali i sma čistoća i kvalitet vode, što doprinosi i boljem ukupnom kvalitetu života u našem gradu“, rekao je Ćuk.

Prema riječima Dragana Mrdića, direktora JU  „Trebinjesport“ koji gazduje ovim sportsko rekreativnim objektom, kapacitet takozvanog vodenog topa u Bregovima je deset metara vode u minuti, čime će se omogućiti podizanje nivoa vode u bazenu 60 centimetara za 48 sati, a što doprinosi boljim uslovima za plivanje, jer će se time smanjiti zamućenost taloga sa dna bazena...

V.D.