|
Humoreske
tri primjera o guski
I za narednu temu imam par primjera. Bez primjera stvar ne ide. Nekad mi kažu da lažem a nekad da izmišljam... ako primjera nema... U tom smislu prvi primjer u “Tri primjera o Guski”, kao i svi ostali, direktno se odnosi na strah od sagrešenja ili od grijeha uopšte. Sjećam se, davnih dana, dok je išla u večernju školu, došla Gusa kod nas na nekolika dana da ispolaže ispite (“a svi su kod nje padali ko domine”, rekao bi Guskin budući muž), sjela da ruča tačno preko puta mene, pronijela ispod onih debelih usta kašiku supe, nešto usrknula nešto raštrcala, i ponovila radnju. Vidim, “okreće” cijelu kuću očima. U slučaju neke druge, malo naivnijie porodične biljčice, rekao bih da je “zakolutala očima”. “Okreće”, kažem, kuću i ponavlja one poteze kojim je prije par sekundi, na isti način, smirila dvije kašike mamine (goveđe!) supe... - Šta je, Mile (majka nikad u njenom slučaju nije koristila nadimak “Gule” ili “Guska”). - Ništa, Markovice, nego... ova čorba nije osoljena. - Pa slanik je pred tobom, nije tu da u nj gledaš ko u zlatan krst. - Nije znam, ali ipak, ne daj mi se bože ogriješit, čovjeku svašta pada na pamet kad zine na neslano. Sjećam se, nije posolila, Pojela je supu “onaku kakva je bila”, a bila je slana, klela se majka kasnije (“jer ako iko u familji zna posolit, ja sam ta, što se soli tiče, imam mušku ruku, to se sa mnom rodilo”). U drugom primjeru naša Mile, tj. Guska, već je profesionalna gospođa (“njena misija”, govorio je stari, “bila je da se domogne grada i da se uda za bilo šta što bar subotom nosi “šimike” i za novu godinu priteže kravatu). Pošto je u tome uspjela, počela je da kod nas dolazi češće. Jednom prilikom, došla je “samo na kafu” i počela da priča na svoj način (“odjednom sa svima, kao da nas preslušava”). Kad se dobro obavijestila o svemu, zagledala se mom ocu u oči... - Što me gledaš, Milojka, nisam rogat!? - Bolje bi bilo da jesi, nego... - Nego šta, govori! - Nego što te, ne daj mi se bože ogriješit, spopala đetinja bolest. - Koja, “Gu-le”? - stari se jedva suzdržao da joj ne izgovori nadimak. - Pa i ćorav bi vidio... krzamak. Treći primjer o Guski i grijehu je odnedavno. Svi smo se iznenadili, kad je počela da hvali Radovana (“inače, ranije, dok se češće javljao sa Pala, klela ga je drvetom i kamenom”). - Pa, eto, sinoć sam gledala u dnevniku, iako je za moj ukus suvkast, isto - još ga ima. Promrdala je prstima kao da su joj se oduzeli pa nastavila. - Pa onda, mora se kazat, u njegovim godinama, od kila nema vajde. Tu je još jednom rastarabila prste, pogledala ih ko da su od zlata, i nastavila... - Pa, i frizura mu je ostala ista, a vazda mu je stajala ko kruna. - Samo mi je sumnjiv njegov glas. Ne daj mi se bože ogriješit, ali čini mi se da je opet propušio!? Ne znam šta je kazao stari. Ali sjećam se da je Gusku jedna jedina riječ mama kaže “strefila”, a moj brat “zgromila”. Naravno, samo za tu priliku. Guska je kao, mi svi znamo, jedna vrsta guštera. Obnovila bi se i vratila u prethodno stanje da je pogodiš atomskom bombom. Inače, za kraj da vam kažem... u našoj porodici ta gušterica nije jedina koja trpi tako intenzivan strah od sagrešenja ili od grijeha uopšte. Imamo mi i značajnije peradi od nje, ali ona za primjer na ovako malom prostoru nekako najbolje paše. A s njom je i najmanji rizik jer Guska nikad ne čita ni knjige ni novine, tako da, ako sam se o nju u ova tri primjera u nečem i ogriješio, znaće samo Onaj Gore, a on, da ne prašta, niti bi ovdje bilo onog ko je kader da štogod napiše, niti onog kome je do čitanja, makar im oba grijeha unaprijed bila oproštena...
J.P.P.
mufloni
Neki dan šetamo ja i Gojko ulicama Trebinja, dok će Gojko da me upita:
- Misliš li ti da je pametno ovo što su stavili željeznu ogradu oko sadnica drveća.
- Nisam siguran da će ih to zaštiti?
- Onaj koji ima namjeru da ih lomi, slomiće ih i sa ovom zaštitom ili bez nje, samo što se sada vidi...
- Iz znatiželje ne mogoh da sačekam da dovrši priču, nego upitah:
- Šta se vidi?
- Pa svaki će stranac viditi da ovdje žive neki divljaci koji lome sadnice drveća te im treba gvozdena zaštita za drveće, i zapitaće se gdje ja dođoh u kakvu divljinu na domak Evrope. A zar im nije bilo pametnije da slomljenu... zamijene novom a i mnogo jeftinije. A znaš li ti koliko ovo košta?
- Dok to on priča, razmišljam, nije škola kenjac, kao što kaže narod, a znam da Gojko ima pet diploma...
- Znaš li ti da se Alijagić obogatio praveći željeznu ogradu za muflone i od tih novaca kupio elektrode, a mi sad plaćamo grdne milione za te elektrode.
- Zar to toliko košta? To ispade na dobro, sada ćemo sa tim novcem moći da otplatimo dugove.
Jest da nije druge stvari.
- Uvijek ima druga stvar, prekidoh ga ja. Ko ćuti? Misliš li ti da je Andrić imao pravo kada je rekao da u ratu intelektualci zaćute...?
- Koji Andrić, upita Gojko, ja ne čujem dobro, odkako nas je ono veber zasuo kod Huma.
- Nisu to ovi Andrići sa Ljubomira, objašnjavam Ja.
- Koji jadni intelektualci, oni šute i u ratu i u miru. Prije se znalo koju si školu završio, kakvu imaš diplomu i kakvo znanje. Bila je srednja škola, pa viša i fakultet. Hajde ti meni reci : Šta je bečelor, šra je master a šta magister?
- Ne bi se Bog snašao, kažem ja, samo znam kada hoćeš da prodaš bofl robu onda promijeniš jedno slovo u naslovu firme, da te zakon ne može kačiti a da kupce obmaneš da se radi o dobroj robi. Isto kao i master i magister.
- To nam ujdurmu prave ovi Zapadnjaci. Taman, kao da potrbuške leže i izmišljaju kako će nas dezorjentisati. Ne mogu uvijek da nastupaju sa istom parolom, kao što je bila šargarepa i štap, pa su izmislili kost. Kost su bacili u intelektualni svijet, da se svađa i prepire ko je ko i koliko vrijedi, a oni će pokupiti maslo. A i ovi im naši obilato pomažu. Vidiš li da jednako vrijede i ove falcifikovane kao i one navodno prave diplome. Pričao mi je direktor škole u Nudolu da mu je dolazio jedan direktor iz Nikšića da polaže osmogodišnju školu, ono nabrzake. Veli imam ja diplomu fakulteta, ali nemam ovu od osnovne škole. Sad je neka revizija, pa moram da kompletiram diplome svih škola koje sam završio..
- Jake li revizije! I revizionisti su sa takvim diplomama.
- Pomenuo si muflone? Ja sam služio vojsku kod Tita na Brionima bio sam glavni telegrafista. Gledao sam filmove zajedno sa Titom u istoj sali.
- Ma, vjerujem ti Ja.
- I tamo sam vidio te muflone. Bilo ih je na tim ostrvima koliko hoćeš. E, odatle su oni prebačeni ovamo u naše lovište.
- To se zove podaništvo. I treba poštovati vladara i klanjati se do tala. A ovo što se ovi klanjaju sada, ne zmaš ko se kome klanja.
- Klanja se svako svakome, samo ako ima interesa.
- Kod Japanaca je to fino ustanovljeno: Manji naklon za manje važnog, veći za više važnog, dva naklona za damu i sve tako redom dok ne saviju kičmu.
- Ali oni to mogu, oni rade jogu, pa imaju i kičmu savitljivu.
- A kod nas, misliš, to naglo rade, pa zato ima dosta lumbalgija i išijalgija, ljekari ne mogu da osvoje...
- Mi se raspričali, a evo već dvanaest sati, vrijeme je da idemo na ručak.
Milenko Bukvić
|