Početna
 


 

NARODNA MeDICINA U HERCEGOVINI (9)

 

kako se Šta lijeČilo

 

Egzorcističke formule (Basme)

 

1. Bajanje od bradavica:

 

O Mjeseče! tako ti tvoje mladine,

 

evo ti moje male makazice,

 

odsijeci mi bradavice!

 

2. Bajanje od groznice:

 

Iziđe zelen zmaj na zelenu konju

 

iz zelena jezera.

 

U ruci mu krvavo koplje.

 

Sretila ga majka Bogorodica,

 

zamoli ga da svrati do N. N.

 

da išćera iz njega (ili nje)

 

nemilu nemilicu,

 

nesitu nesiticu!

 

3. Bajanje od poganice:

 

a) Prokleta boljetice,

 

nesretna poganice,

 

izlazi iz raba Božijeg!

 

Eto otud presvete matere Bogorodice

 

na vranu konju na zlatnu sedlu;

 

u rukama nosi bojno koplje,

 

đe te stigne, da te žigne,

 

đe počineš, da pogineš.

 

Hajde, prokleta poganice,

 

nebom te i zemljom kumim,

 

u morske dubine, nebeske visine,

 

đe pjevac ne pjeva,

 

đe krava ne riče,

 

đe ovca ne bleji,

 

đe koza ne beči,

 

đe pas ne laje,

 

đe dijete ne plače,

 

đe maša ne kuca,

 

i pratljača ne puca.

 

Hajde u kamen, u goru, u vodu,

 

ili na dušu nekrštenu!

 

b) "Pogana poganice! Balava balavice! Neoprana neopranice! Kojim  si putem došla onim se putem i vrati! Jer je, evo,    došla baka bajalica koja će te travom prebacit, riječima prebrojit i nožem         preporit i iglom zbost, a vatrom pregorit, pa će te bacit pod putinu u jednu gustu kupinu da te selo ižede. Pogana poganice, spremljena spremljenice! Ako te je spremila žena, ona te je namijenila          da te u vodi popije, pa da te u vjetru dobije, ja da te u putu sretne. Ona te je        svezala riđom dlakom od riđe ždrebice, pa te je s drugog nekog   namijenila i           na ovo jadno čeljade spremila. Bog te ubio, poganice! Hajde, pogana poganice sa tog jadnog čeljadeta! Tu ti više nije mjesto! Eno tebi tice vrapca, pa neka        te jami pod desni kriošce, nek te nosi nebu pod oblake, nek te vjetar raznese na sve četiri strane, pa da padneš u duboke jame i u mutne vode, jer je došla baka bajalica, u nje nema šale, ne da ti dalje! Bože ti pomozi, i sv. Kuzmane i Damjane, sv. Ilija i sv. Vasilije!" (Ovo se govori dok se baje nad travama, koje se ostave da prenoće kod bolesnika. Kad se odnesu da se stave pod kupinu, i to se proprati rečima: "Kupinice, po bogu sestrice! Skupi svu muku i boles' i poganu poganicu!")

 

4. Bajanje od strave:

 

O, sveti Ilija Gramovniče,

 

Uzmi sobom brata Panteliju,

 

I sestricu Ognjenu Mariju,

 

Gromom stravu pogodite,

 

I munjom je opržite.

 

5. Bajanje od uroka:

 

a) Sjedi urok na pragu,       

 

Uročica pod pragom.

 

U uroka dva oka:     

 

Jedno oko vodeno,

 

Drugo oko ognjeno.  

 

Pršte oko vodeno,    

 

Te pogosi ognjeno.   

 

Što     urok urek'o na pragu,          

 

to uročica urekla pod pragom;       

 

Što uročičca urekla pod pragom,    

 

To urok odreko na pragu.    

 

Ni na moru mosta,    

 

Ni na psu roga,        

 

Ni na žabi dlaka,      

 

Ni na N. uroka.

 

Ode urok od N.        

 

U visoke visine,       

 

U duboke dubine,     

 

Planine bezglaske     

 

I jame bezdanke.     

 

b) Urok sjedi na pragu,       

 

uročica pod pragom.

 

Urok skoči, uročicu    sprči,

 

bjež uročice u zelenu travu

 

a bolesnik na  noge!

 

c) U uroka devet oka,        

 

od devet osam,       

 

itd., itd., do:

 

od jedan nijedan!

 

 

ZavrŠno

 

razmatranje

 

Narodna shvatanja o zdravlju, o bolestima, o sredstvima i načinima lečenja kod današnjih stanovnika istočne Hercegovine izgrađivana su tokom vekova i od elemenata heterogenog porekla. Grupe elemenata iz raznih sistema shvatanja i sa raznih strana slile su se ovde u jedan sinkretizam, za koji je karakteristično da je interetnički. U njemu se mogu razlikovati ostaci nekolikih slojeva.

 

 

AnimistiČke predstave o svetu i čoveku provlače se i prenose vekovima. Te predstave doprle su do nas u vidu verovanja o mističnim uzrocima bolesti i načinima lečenja analognim njima. To su najpre verovanja da bolest može da nastane kao osveta ili kazna raznih demona, a kasnije - u hrišćansko doba - i svetaca, za prekršene tabue ili učinjene uvrede. U vezi s ovim animističkim predstavama o svetu je i prinošenje žrtava, kako u kućama tako i na kultnim mestima (npr. kod izvora), a kasnije i u hramovima. Jedan vid takve žrtve, vršene za napredak kuće i čeljadi, a po saopštenju M. S. Filipovića i za mrtve, jeste opasivanje crkava na dan crkvene slave.

 

U ovoj najstarijoj komponenti stopile su se animističke predstave balkanskih starosedelaca i doseljenih Slovena, kod kojih su postojale slične ili čak i iste predstave.

 

Slovenske, odnosno staroslo­ve­nske elemente, karakteriše verovanje u vile. Naime, mnoge teške bolesti, posebno nervne i oduzetost pojedinih delova tela, pripisivane su osveti vila zbog povrede mesta koja se smatraju njihovim, a koja - po verovanju - treba poštovati i izbegavati.

 

Takve su, npr., neke pećine i, naročito, mesta na kojima je trava polegla u krug, nazvana "vilino kolo". Osim toga, bezbroj pričanja o ljudima koji su nekim slučajem došli u vezu s vilama, pa prekršili tabu koji su im one postavile, završavaju se bole­šću, smrću ili bar oduzetošću nekog dela tela tih ljudi. Još jedno karakteristično verovanje u vezi s vilama je da se svako slabo, nenormalno ili rahitično rođeno dete smatralo vilinim detetom. Takvo dete se zove "podmeče", u vezi s verovanjem da su to vile podmetnule svoje dete, namesto zdravog deteta koje su uzele i odnele sa sobom.

 

 

AntiČki i vizantijsko-grčki uticaji doprli su i u narodnu medicinu. Inkubacija na kultnim mestima, odnosno kod hramova, koja se i danas praktikuje, može da se pripiše tom uticaju, jer je poznata stvar da su antički i vizantijski lekari preporuči­vali kao lek inkubaciju na kultnim mestima, koja su obično bili sveti gajevi i izvori. S obzirom na to da je ovo kraj s malo vode i izvora, i da se u letnjim mesecima voda u neki mestima donosi i s razdaljine od po nekoliko sati hoda, za nekoliko načina lečenja u kojima se preporučuje kupanje (npr. posle bajanja od žutice, ili kada se "paraju sijeri"), može da se pretpostavi da su preuzeti.

 

Elementi iz doba primanja hrišćanstva i njegove kasnije egzistencije su takođe prilično brojni. Neke medicinske radnje donelo je hrišćanstvo, a mnoge zatečene, koje nije moglo da iskoreni, pokušava da potisne supstitucijom. S hrišćanstvom su primljena i neka verovanja u vezi s bolešću i isceljenjima, nastala na osnovu hagiografske i apokrifne literature, kao i crkvenih propovedi sa primerima iz života svetaca. Na osnovu takvih verovanja nervno oboleli su se vodili, npr., u manastir Kosijerevo sv. Arsenu, koji je posle trogodišnjeg ležanja kao paralizovan umro, pa proglašen svecem zbog čuda koje se na njegovom grobu navodno dogodilo.

 

 

HriŠĆanstvo je potenciralo običaj čitanja molitava nad obolelim, lečenje svetačkim moćima, medaljama s likovima svetaca, osvećenom vodom, blago­slovljenom soli, itd. itd., a mnoge prethrišćanske radnje hristijanizovalo je substitucijom hrišćanskih elemenata. Tako se u šamanističke radnje, pune mistike (zabeležene i u ovoj oblasti), uvodi krst, a molitve i mistične reči koje se u tim prilikama izgovaraju upućuju se hnišćanskom bogu ili nekom svecu, i oni se mole da posreduju kod demona bolesti i da pomognu u izlečenju. Osim toga, u egzorcizmima se, namesto nekadašnjih demona, pojavljuju hrišćanski sveci, sa svojstvima demona koje su zamenili.

 

 

U ovu oblast dopirali su uticaji s Istoka preko Vizantije, uglavnom putem manastira, i sa Zapada (uglavnom iz Italije) preko Dubrovnika i Trebinja. O uticajima sa Istoka u oblasti istočne Hercegovine možemo indirektno da zaključujemo. Naime, ovi uticaji su najočigledniji u prepisivanju i dopunjavanju terapijskih zbornika prevedenih s grčkog, koči su se pod imenom raznih "ljekaruša" širili u narod. Na žalost, u ovoj oblasti nisam naišla ni na jedan takav zbornik, jer je za vreme II svetskog rata ova oblast teško stradala. Međutim, ljudi su mi kazivali da ih je bilo u nekim manastirima i kod nekih popova (npr. priča se da je neke knjige iz kojih je čitao i po kojima je lečio bolesne imao pop Jovo Bratić iz gatačke Fojnice). U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da se u franjevačkom manastiru u Dubrovniku čuva "Qekaroslovje iliti nauzi za lječiti razlike nemochi pripisani iz sarbskieh kgnigha", kome je inače prvobitni izvor neki vizantijski spis.

 

 

Mnoge medicinske radnje, pa i termini, dokaz su živih veza sa Dubrovnikom i njegovog uticaja na zaleđe još od srednjeg veka. Kao primer da navedem da se za veoma omiljene u lečenju flastere u ovoj oblasti redovno čuje termin "cerot", koji je izveden od latinske reču cera - vosak i cereus  od voska, voštan, a vrlo retko "jakija", termin koji je više u upotrebi u Bosni, a koji je izveden od turske reči yÁki - melem.

 

Orijentalni uticaji na narodna verovanja i znanja u vezi sa zdravljem, bolešću i lečenjem obogatili su ionako obiman fond narodnih medcinskih verovanja i znanja. Prodiranjem Turaka u naše krajeve ovi uticaji se obnavljaju i postaju intenzivniji. (Prvi orijentalni uticaji došli su nam kroz kontakte starih Slovena s azijskim narodima.) Na starije slovensko verovanje u unapred određenu sudbinu pri rođenju nadovezuje se fatalizam koji se ogleda više u narodnom stvaralaštvu nego u životnoj praksi.

 

Nošenje raznih zapisa, amuleta, ikonica, likova svetaca i svetačkih moći, kojima se pripisivala kako preventivna tako i kurativna moć, dopunjuje se nošenjem islamskih hamajlija. S Dalekog istoka se ponovo, posre­dstvom orijentalnih uticaja, širi šamanizam. Sveštenici, koji su do tada bili nadležni za lečenje "opsednutih" isteri­vanjem đavola iz njih, dobijaju pomoć u hodžama za koje se verovalo da znaju da sakupe "dairu" i da đavolskog starešinu primoraju da kaže kako uzrok, tako i način lečenja bolesti koja je u pitanju. Sa Orijenta je došlo i brzo se proširilo na podlozi već postojećeg verovanja u dejstvo zlih očiju i verovanje u uroke, nabacivanje čini, tj. "sihira", a u vezi s tim i odhukivanje ili razlizivanje uroka, skidanje čini i druge slične šamanisti­čke radnje.

 

Preuzimanje i korišćenje pozitivnih tekovina iz narodne empirijske medicine u školskoj i obratno, očito je u nekim primerima. Npr., upotrebu cerota preporučuje u svojoj recepturi Amatus Luzitanac, čuveni dubrovački lekar iz 16. veka, samo, naravno, komplikovanije spra­vljenog od onog veoma uprošćenog koji narod i danas koristi. Osim toga, ovaj isti lekar kod kontuzije preporučuje uvijanje bolesnika u sveže odranu, još toplu jagnjeću kožu, što je i danas u narodu istočne Hercegovine prvi lek kod uboja, Kasnije je u narodnu medicinu ušla upotreba ventuza, odnosno roga umesto ventuze, u istu svrhu. Isto tako, neki recepti za spravljanje medikamenata potrebnih za lečenje težih oboljenja, do kojih narod iskustvom nije mogao doći, preuzeti su i prenošeni prepisivanjem.

 

Takve su, npr., u ovoj oblasti poznate "protove ape" (tablete za lečenje sifilisa), koje je spravljao i prodavao proto Petar Popović iz Gacka 80-ih godina 19. veka. U vreme kada je on bio poznat po tome u Gornjoj Hercegovini, slične je pravio i Jovan Krunić u Qubinju za Donju Hercegovinu.

 

Za sve lekove koji se spravljaju od sredstava koja se kupuju u apoteci (živa, sumpor, modri kamen i dr.) sa sigurnošću se može reći da vode poreklo iz lekarskih recepata, čiji je original neko sačuvao pa koristio, ili da su iz kakve lekaruše, u koju su sveštenici upisivali i prepise lekarskih recepata i uputstva za lečenje češćih i težih bolesti kod svojih parohijana, odnosno župljana.

 

Na kraju, posle sumarnog pregleda svih komponenti koje ulaze u sklop narodnih tradicionalnih načina lečenja i elemenata (koji sačinjavaju ovu granu narodne kulture, onakvu kakva je bila u vremenu od kraja 19. veka pa do vremena naših ispitivanja, interesantno je pogledati kako se sve to reflektovalo u jednoj polietničkoj sredini, kakva je u istočnoj Hercegovini.

 

S obzirom na to da u ispitivanoj oblasti žive Srbi, Hrvati i Muslimani, moglo se očekivati da će pojedini elementi biti od različitog značaja u svakoj od ovih sredina. Međutim, ispitivanja su pokazala da je veći deo svega onoga što sačinjava narodnu medicinu stanovništva ove oblasti zajednički, a da izvesne razlike koje se pojavljuju u vidu nekih karakteristika i nisu tako bitne."

 

Zajednička su, npr., shvatanja o uzrocima bolesti, kako realnim ("nazima", nasleđe i sl.) tako i mističnim (osveta natprirodnih bića, kletva, čini i sl.). U vezi su s tim, i takođe su zajednička, većina preventivnih pa i kurativnih radnji. Kao primer navodim da se pored Srba i Hrvata i Muslimani pridržavaju mnogih verovanja da "se valja" odnosno "ne valja" raditi radi preventive na dane nekih hrišćanskih praznika (koje Muslimani drže po starom kalendaru).

 

Na Jeremijevdan (14. maja) ni Muslimanke neće ništa iglom da rade da bi se sačuvale od ujeda zmije preko godine, uoču Jurjeva (6. maja) i na sam dan takođe vrše mnoge radnje da bi se zaštitili od veštica i osigurali zdravlje, itd. itd. Zajedni­čki su takođe i realni i mistični načini lečenja, kao i sredstva za lečenje. Kod svih se, sasvin razumljivo, u lečenju jednako upotrebljavaju sredstva biljnog, životinjskog i mineralnog porekla, koja pruža sredina u kojoj žive.

 

I kod Srba, Hrvata i Muslimana leči se molitvama i bajanjem, prinose se žrtve, nose apotropejska sredstva. Ovde razlike postoje tek utoliko što Hrvati ne vrše mađijske radnje (iako ih koriste), i što kao apotropejska sredstva nose samo predmete koji su osvećeni (slike svetaca, moći, komadić blago­slovljenog hleba i sl.), a Srbi, pored takvih istih predmeta, i razne "tilsume", "mašale", za­pise i hamajlije kao i Muslimani, što se može objasniti intenzivnijim delovanjem kaltoličke crkve kod Hrvata na odstranjivanju svega što nije hrišćansko. Poznata kultna mesta u koja se odlazilo ili još uvek odlazi (npr. manastir sv. Vasilija Ostroškog) u nevolji radi zaveta ili lečenja takođe posećuju i Srbi i Muslimani (ređe i Hrvati), jer su interkonfesionalna.

 

Druga jedna karakteristika opet izdvaja Muslimane od Srba i Hrvata. Na osnovu sabrane građe o narodnim lekarima empi­ricima i empirijskim metodama lečenja, posebno o narodnoj hirurgji, pada u oči činjenica da kod Muslimana (bar po zabele­ženoj građi i literaturi o narodnoj medicini stanovništva ove oblasti) nema lekara empirika koji praktikuju u cilju lečenja hirurške zahvate.

 

Naime, vrlo često intervenišu kod povreda (ima ih nekoliko veoma čuvenih za name­štanje preloma i iščašenja), ali se na tome zaustavljaju. Resekcije i operativne zahvate ne primenjuju, za razliku od Srba i Hrvata, kod kojih se, npr., crni prišt proseca, flegmone prova­ljuju, meko tkivo sa živih rana odstranjuje, i koji su nekada vršili i trepanacije lobanje. U svim tim, a i drugim slučajevima gde bi se inače vršile hirurške intervencije, narodni lekari Muslimani radije intervenišu medikamentima.

 

Međutim, ovih nekoliko uočenih karakteristika koje izdvajaju jednu grupu od ostalih, a koje su posledica pripadnosti različitim konfesijama, neznatne su ipak prema većini karakteristika koje su zajedničke...