MOMO SREDANOVIĆ - SUŠICa je još jedan veliki rebus

pod Znakom upitnika i krsta

Kad speleolozi ne mogu dalje, na stijeni ostave znak upitnika i krsta. U Sušičkoj jami taj znak i danas upozorava i na ono što nije urađeno i na šanse koje ni do danas nisu iskorištene. Da li će uskoro stvari početi da se kreću suprotnim tokom - na obje obale?

Seriju tekstova o regionu rijeke Sušice završavam razgovorom sa Momom Sredanovićem iz Vučje. Momo ima dobar uvid u činjenice, a učestvovao je gotovo u svim bitnim događajima u posljednjih 20-30 godina u Lastvi, a posebno u regionu od Nudola do Ušća...

- Taj region je izuzetno složen – kaže Sredanović - složen je i geografski i hidrografski. Ta zona, koja je, kako mnogi zapažaju i pejzažno izuzetno atraktivna, počinje od Bojanja brda iznad Nudola i Grahova i pruža se do Ušća (Sušice u Lastvansko jezero). Geografski zahvata Sušicu i njene pritoke (Zaslapnica, Mirotišnica, Kunska rijeka, Jazina...). Sve u svemu, to je jedno posebno, hidrografski bogato, a ipak nedovoljno proučeno područje, koje se pruža uz hercegovačko-crnogorsku granicu.

Sušica na neki način i ljeti, a posebno zimi, sa svojim silovitim vodama, prosto «gospodari» tim ambijentom. Koliko je njena okolina speleološki istražena?

- Nema mnogo neistraženih objekata na širem prostoru, ostala je samo Sušička jama. Samo još ona treba da se istraži, iako smo ulazili u dužini od 100-200 metara. Došli smo do sifona i nije se moglo dalje. Najveća dubina je 9, širina 4-5 metara. U tom pravcu, tom jamom ide se u podnožje Bijele gore.

Ostaje, dakle, i dalje jako podebljana nepoznanica kako Sušica “ustaje” za vrijeme velikih kiša i kako tako brzo dobija veliku brzinu i snagu?! Brzo se puni, a naglo prazni?!

- Mnogi se to pitaju, ali, u cjelini, osnovno je to da ona iza sebe ima bjelogorski masiv sa dosta padavina. Kakvi su bazeni pod zemljom mi možemo samo da pretpostavimo. Narod je to kalkulisao u tzv. «čelima». Najviše bi bilo 15 «čela». «Čelo» je 12 sati.

Pošto ste speleolog, jeste li razmišljali kako da prođete kroz taj sifon, i, eventualno, otvorite novu stranicu u istraživanju Sušice?!

- Bilo je ideja. Vukli smo i neke konkretnije poteze, dogovarali se sa roniocima, ali objekat je težak i opasan. Mi smo razmišljali o raznim mogu­ćnostima kako da ljudski faktor nekako reguliše tok Sušice, tih je pokušaja bilo i ranije, ali, pokazalo se da Sušica ne podnosi ljudske intervencije.

Računali smo, ako bismo prošli taj sifon, da bismo došli do nekog razvođa odakle jedan dio vode teče u Sušicu a drugi prema Lastvi, prema izvoru Šanik, u kome se voda pojavljuje otprilike u isto vrijeme kao u Sušici.

Enigma je i Zaslapnica, koja, kako ste ranije napisali, odjednom «legne». Čuo sam komentar dvojice hidrologa iz Sarajeva, da je u pitanju sistem spojenih sudova. Kad se taj sistem napuni, voda poteče, ali, kad nivo pane, voda na izvoru stane, i nema je dok se čitav sistem pod zemljom opet ne napuni.

Da li se, bar na oko, u geografiji tog područja nešto mijenja?!

- Da, ali, bojim se da mi sve promjene ne možemo da uočimo. Ne znamo šta se sve desilo u podzemlju kada je punjeno Bilećko i Lastvansko jezero, međutim, ima promjena čiji smo bili svjedoci... Tu postoji i jedna pećina (Vranješ, izvor u vrhu pećine) u koju smo ulazili 1976. godine, ali ona je zatrpana tokom zemljo­tresa 1979. godine. Zemljotres, na svu sreću, nije “zatvorio” vodu, voda i dalje normalno teče, ali ne može mu se prići. 

Ranije, imali smo ideju da vodu iz Vranješa dovedemo do Lastve, koja, kako znate, iako je na vodama, i danas kuburi sa pitkom vodom. Imamo dosta dobrih i izdašnih izvora a još pričamo o vodosnabdijevanju?! Doduše, ljudi su uvijek bili sebični kad su vode u pitanju, iako, sve lijepo može da se dogovori. Uzmeš svoj dio vode, a onaj prelijev puštaš dalje, drugome.

Tako, Sušica ne mijenja samo geo­grafiju područja. Mijenja malo i ljude. Osim hidrologije, dakle, ima i svoju sociologiju.

Iznad Ušća na primjer toliko je vode, a još se priča o problemu vodosnabdijevanja?!

- To samo govori o tome koliko smo u jednom dugom vremenu pristupali površno svim ovim pitanjima. U Aranđelovu ljudi ne znaju šta će s vodom, a naniže samo problemi. I svugdje u Hercegovini gdje je tako, rezoni su jednostavni: troši koliko hoćeš, ali ono što ne možeš nikako potrošiti, pusti dalje. Tako bi više vode imali i Ušće i Lastva i sva sela na sličnim pozicijama. 

Da se podsjetimo ljudskih intervencija do danas. U ovom regionu upravljanje vodama započelo je u 19. vijeku, izgradnjom sistema za navodnjavanje u Nudolu?

- Da, a poslije, naši stari su (od 1929. do 1932. godine) gradili kanal za navo­dnjavanje sa izvora Šanik u Nudolu, mada, korišćenje voda seže i u ranija vremena, jer je, recimo, jedno vrijeme, samo na Zaslapnici bilo 17 mlinica.

Bilo ih je mnogo jer je Zaslap iza sebe imao ogromno područje Banjana koji su tu dogonili žito. Kako je ko mogao, poslije, i ostali su gradili kanale za navodnjavanje, ali sa izgradnjom voćarsko-vinogradarske zadruge 1945. godine, izgrađen je jedan pravi sistem za navodnjavanje sa Brkovića jaza (ispod Župe).

Tada, vodu je dobila desna obala Sušice, računajući Jazinu, i Ušće. Voda i danas teče tim kanalom do Carskih vinograda. Kad se govori o selu, troši se puno uzaludnih riječi. Gdje imate vodu za navodnjavanje i struju u kući, nema raseljavanja. Na tim činjenicama, mada sa vodom imamo problema, sav ovaj kraj nekako se drži, i nema oštrog iseljavanja kao na bezvodnim područjima u okolini.

Šezdesetih godina građene su “brane” na Sušici? Šta se, u cjelini, time postiglo?

- To nisu prave brane, mi ih zovemo «podzidama», inžinjeri «pragovima». Suština tog poteza bila je da se pijesak zadrži u Sušici, da ga voda ne nosi naniže u jezero. Znači, trebalo je bujične vode nekako usporiti, primiriti...

Da li je Sušica tim potezom dovedena u jednu neprirodnu situaciju?

- Jeste, ali Sušica se nije dala. Već prve godine srušila je ta dva «praga», jedan u Župi a jedan ispod Vučje, iznad kuće Čeda Bulajića.

Brane su tako padale, a jedna, ona iznad Vučje, još stoji, iako su joj temelji podlokani?

- Srećom, temelji su joj na stijenama, tako da još izdržava. Imamo obećanje da će Trebišnjica to sanirati. Bojimo se, ako i ta brane pane, da će nam odnijeti imanja, i onaj stari most po kome je Vučja poznata, ali mogao bi biti ugrožen i novi most, mada, on je dobro građen, možda bi to i preživjeo.   

Lastva se, kažete, opire iseljavanju. Kako populaciono stoje stvari na području Sušice?

- Starosni prosjek stanovnika je visok. Ipak, malo je sasvim napuštenih kuća. Nudo ima oko 180 stanovnika, Zaslap 35, a naniže, cijela Lastva trebala bi da ima oko 1.000 stanovnika prema ranijem popisu. Što se tiče užeg regiona, Ušće je naselje koje se razvija (sad vjerovatno ima oko 50 domaćinstava), a sva druga sela uzvodno spadaju u tip onih sela koja nisu zabačena, nisu direktno ugrožena, blizu su puteva, i, iako im ne cvjetaju ruže, ne može se reći da su bez razvojne perspektive.

Ima li ljudi koji su spremni da rade volonterski, ljudi koji su spremni da se angažuju u projektima koji se nagovještavaju iz raznih izvora?

- Ima ljudi, ali nema onoliko koliko bismo mogli očekivati. Dobra je vijest, na primjer, da u Lastvi imamo jedno vatrogasno društvo koje okuplja mlađe ljude. U njih se čovjek uvijek može pouzdati. Stariji ljudi, pa i ljudi srednje generacije, poprilično su inertni. Vrijeme je teško, svak ima dosta vlastitih problema, pa mu ne padaju na pamet zajednički poslovi.

Dakle, kad idete u neke projekte, ipak imate problema i sa «humanim faktorom», kako se to danas kaže?

- Da, mada taj faktor nije kritičan, jer se uvijek nekako snađemo, ali, ipak, moramo priznati da postoji problem inertnosti, mada, kad se strpljivo sa ljudima razgovara, kad se na nekoj ideji ustraje, stvari mogu da se pokrenu, nije to toliko kritično. Mislim da su nam potrebni novi potezi i dobri primjeri. Da ljudi vide kako nešto «može» a ne kako «ne može».

Kad govorimo o prekograničnoj saradnji, šta sve to sad praktično znači?

- To da, kad govorimo o po­dručju Sušice, uvijek može da se nađe petnaestak ljudi koji su spremni da realizuju neke ideje i da urade nešto u opštu korist, ne štedeći ni sebe, ni svoje vrijeme, a katkad ni svoj džep.

Mnogi od onih s kojima smo razgovarali kažu da je Sušica negdje na Zapadu, imali bi ptičijeg mlijeka... turisti bi, citiramo ih, dolazili i ljeti i zimi, a kod nas ne radi ni motel u Jazini?

- Tako se govori, ljudi zaista tako misle, oni osjećaju i šanse i potencijale, ali još uvijek postoje kočnice na raznim nivoima, naravno, i u svima nama, ili bar u jednoj dobroj većini.

A što se motela tiče, prije nekih godinu dana dolazio je jedan biznismen iz Beograda. Nadugo smo i naširoko pričali, on je dovodio i svoju ekipu da sve to prostudira, jer on ima i hotel u Beogradu. Sve im se svidjelo, sve je u redu. Čak se u jednom trenutku za sve to zainteresovao i košarkaš Danilović, ali, opet, u jednom trenutku, sve je stalo?

Zašto?

- Ne znam, nemam nikakvu povratnu informaciju. Nadamo se da će ti isti ljudi doći i ove godine. Onakav motel, sa onakvom baštom na samoj rijeci, teško da još nekog neće zainteresovati jer objekat je između rijeke i puta.

U gradu se govorilo da postoje i neki imovionsko-pravni problemi?!

- Postoji tu jedan dio ze­mljišta koji se vodi na Šeho­vićima. Formalno je vlasništvo ljudi koji su otišli 1921. godine u Tursku. Prethodno, valjda, oni su prodali to imanje, ali nikad nije “prevedeno”.

Kako sad sve to riješiti?! Država bi morala donijeti odgovarajuće zakone. Ima puno lokacija i po selima i u gradu, koje su praktično ničije (jer imaju puno neidentifikovanih suvla­snika). Zbog svega toga trebalo bi ubrzati proces donošenja novih zakona kako bi se ti potencijali pokrenuli.

Viđam vas na seminarima i forumima koje organizuju razni organi međunarodne zajednice u BiH. Znam da ste već realizovali neke projekte. Kakvo je u svemu tome vaše iskustvo?!

- Pozitivno. Podsjetiću samo na projekt “Zdrava zajednica”, vi ste o tome izvještavali. U pitanju je bila obnova škola. Interesantno, tada obavili smo anketu na temu koji je osnovni problem u Lastvi. Očekivali smo da će većina pomenuti vodosnabdijevanje, ali, ipak, za većinu glavni problem je bila škola.

Druge godine, opet smo dobili novac. Razmišljajući šta ćemo, kupili smo malo veću količinu cementa. Uglavnom smo mislili da popravimo rigole na putevima i kanale za navodnjavanje. Nismo potrošili sve...

Šta vas je omelo u tome?

- Ljudi se nisu mogli dogovoriti šta da se radi. I u tome je glavno iskustvo sa sredstvima međunarodne zaje­dnice.

Ako hoćeš da radiš, ako planski i pošteno pristupaš poslu, ako se držiš dogovora, nema problema sa novcem, može se do njega doći. Ne lako, ali može.

Koliko sve to i stranci vole da vide, koliko to izaziva pažnju govori i činjenica da jednom, kad smo se iskupili, kad smo napravili akciju, došla su dva snimatelja, jedan iz Engleske drugi iz Švicarske...

Je li to bila ona situacija kad su vas, čuli smo, neprijateljski dočekali vojnici na granici?

- Da, to je  bilo vrijeme kad smo morali preći dvije granice da bi došli u svoju kuću u svojoj državi. Kad su naši gosti došli, zamolio sam vojnike na karauli da budu malo uljudniji, a oni postadoše još stroži, dvojica zalegla u rovove sa strana i isturili puške u kola među­narodnog Crvenog krsta?! Jedan kontroliše, a drugi uperio pušku u vozača?! Tada, zbog tih prizora, izgubili smo nekih 25.000 maraka koje smo mogli uložiti u neke nove projekte.

Izmiještanje tog punkta, sjećam se, nije bilo nimalo jednostavno?

-  Nije. U stotinjak metara bila su dva «punkta». Svaki dan ista procedura preko obje granice.

Nekad mi nismo bili raspo­loženi, nekad carinik nije bio raspoložen, i tako vazda je bilo neke napetosti.

U jednom trenutku, pošaljemo pismo nadležnim u Crnoj Gori i pitamo ih može li to da se riješi. Oni kažu da može, ali ne mogu to finansirati?!

Tada, u najvećem dijelu pomo­gla nam  je Opština Trebinje. Eto, tako smo se organizovali i mimo ulaza u naše selo pomakli granični  punkt. Ovo sve pričam zato da vam dokažem da, kad smo složni, kad o nekom problemu svi mislim istom dušom ili na sličan način, uspjeh ne izostaje. To je prosto pravilo. 

Možete li napraviti još jedan korak prema Nikšiću. Mislim na regulaciju malogra­ničnog prometa kako je ovih dana urađeno na Debelom brijegu između Boke Kotorske i Dubrovnika? Kad biste vi počeli sa susjedima, možda bi  i obje države prihvatile ideju da se tako povežu i najbliži gradovi...

- To bi bilo normalno, to su evropske tekovine. Ipak, kako vam rekoh, sve to ide od slučaja do slučaja, stihijski. Mi smo samo upozorili da se odnosi na granici trebaju regulisati. Ono što mi uspjevamo, ipak ide zahvaljujuđi nekom razumijevanju i neposrednom kontaktu sa ljudima. Kad su bili radovi na mostu, kad smo radili oko kanala za navodnjavanje, uvijek je to bilo presudno.

Vi dobro kažete, odnosi još nisu regulisani. Nije normalno ni to što do svog sela moram preći bilo kakav granični “punkt”. Ako kući vozim vreću brašna na našoj granici moram otvarati gepekt. Kad se to dešava duže vremena, čovjeku nije nimalo prijatno. Malogranični promet bio bi odlično rješenje. Ne vidim nikakav problem da se to desi. Obje države stalno ističu da nemaju nikakvih uzajamnih konflikata niti sporenja. Kad je tako, mogli bi i na ovom primjeru da pokažu da su u stanju da idu korak dalje od stanja kakvo je danas. Ali, taj razgovor treba da ide s vrha, a ne iz Lastve, ili iz moje Vučje.

Danas, kao strateški pravci razvoja navode se turizam i ruralni razvoj. Područje o kome govorimo idealno je za ta oba razvojna projekta!?   Kojim metodom započeti, kako napraviti osjetniji pomak?

- Mislim da to treba činiti bez pretjerano velikih zaleta, onom poznatom tihom metodom - korak po korak. Ne očekivati neki veliki novac, ili neke velike poteze, nego uvijek raditi nešto, pa koliko to bilo da bilo, ali nikad ne stajati.

Je li to moguće, je li izvodljivo u ovom vremenu!? Koji bi mogao biti taj prvi «mali korak» sa vaše strane granice?

- Razmišljamo da onaj kanal što smo ga doveli iskoristimo za mlin. Problem starijih mlinova bio je i u tome što nije bilo dobrog pristupa vozilom. Mi bi to mogli obezbijediti. Čovjek bi, dakle, mogao kupiti kukuruz, i ovdje ga samljeti da ima za sebe kući. Znate kako je danas teško naći pravo kukuruzno ili ržano brašno?!

Ovo što bismo radili, dakle, dešavalo bi se na samoj granici, i nadam se da ćemo zaintere­sovati odgovarajuće fondove koji stimulišu čuvanje tradicio­nalnih vrijednosti, zatim proi­zvodnju zdrave hrane, i, na kraju – sve one koji stimulišu preko­graničnu saradnju samu po sebi.

Uz mlinicu, imali bi i jedan vinski podrum, koji bi mogao biti atraktivan na hercegovačkom putu vina. Tu imamo i poznatog pče­lara Radivoja Maksimovića koji bi ljude, pogotovo mlađe, mogao da zainteresuje i za pčelarstvo. Naravno, to bi mogao da bude punkt za razgovor i o ljekovitom bilju. Flora je ista sa obje strane granice, a mogućnosti za preradu ljekovitog bilja veliki su izazov i za nas u Trebinju i za naše susjede u Nikšiću.

Osim sredstava međunarodne zajednice, izgledan je i privatni kapital. Vi znate da su se javili neki ljudi sa idejom da ovdje prave fabriku vode?

- Čuo sam za to. Taj Rus dosta je pomogao Zaslapu. Lijepo su sredili kanal za navodnjavanje. Vidi se da čovjek dolazi sa dobrim namjerama. Mislim da ga je i narod lijepo prihvatio.

Dalje, čujem da Rusi imaju ideju da izgrade jedno naselje u Grahovu. Odgovara im geo-pozi­cija, klima... Grahovo je na 800 metara nadmorske visine a do mora je petnaestak minuta. Čuo sam da imaju i plan da naprave golf igralište. I to im je tamo podesno, jer mislim da nema mjesta na svijetu koje ima besplatnu vodu kao Grahovo.

Računamo, ako nešto od toga krene, ili ako sve krene, prekogranična saradnja sama po sebi biće intenzivnija. Zato je dobro da o tome mediji pišu, jer ipak informacija nikad nije previše, a za dolinu Zaslapnice i Sušice i dalje mnogi ne znaju.

N. MARIĆ  

APETITI BRZO PORASTU

Dakle, kad se sve svede, ljudi sami ne mogu mnogo, ali, prekoganični fondovi prilično su duboki, a biznismeni se sve češće javljaju.

- U tom okviru se kreću i naša razmišljanja. Zato često i idemo na seminare i razne skupove gdje su otvaraju razne finansijske linije. Nešto smo, kako rekoh, od toga koristili, ali još nismo zagrizli ono pravo. Mi smo napravili most, time se ponosimo, ali kad je u pitanju privreda, razvoj sve ide teže. Sad recimo tražimo lokaciju za mlin. Najbolja je na privatnom posjedu. A znate kako je kod nas... ako se pokaže neki interes, cijene nekretnina odmah lete u nebo, iako to nema veze sa realnošću. Tako je sugdje. Čim razgovor dođe do para, rastu apetiti i mnogi, čak i oni najbolji projekti odumiru. 

VUČJA I NA FACEBOOKU

Koristite li malo savremenije alate da se dogovorite oko razvoja sa partnerima preko granice?

- Na svu sreću – da.. Imamo i na Facebooku lokaciju «Vučja - prijatelji». Kad je već tako, ako smo prijatelji, ako se tako deklarišemo, a deklarišemo se tako i preko granice, onda – hajde da nešto odradimo. Vrlo mi je bitno da je sada sve otvoreno i da postoje velike šanse da se u projekte uključe i mlađi ljudi.

SUŠICU TREBA ČISTITI

Kad je Sušica u pitanju, kakav je njen vodoprivredni status? U kakvom je danas  stanju? Ne teče više u sasvim prirodnom režimu. Treba li Sušici u nečem pomoći?

- Sušica je specifična rijeka. Uz to, ljudi su izmijenili mnogo stvari u njenom prirodnom okruženju. Zato, nisam među onima koji misle da rijeku treba osta­viti na miru. Treba je čistiti, u to sam uvjeren. I to ne samo u gornjem toku, nego i naniže, pogotovo gdje je bio majdan pijeska. Tamo su ostale velike rupe, sad se tu svega nakupilo i sve je zaraslo.

Zato Sušica luta između tih vrba. Treba intervenisati na neka 3-4 km, ostalo ona sama «obavlja». HET nam je obećao dati «ult» da pročistimo korito u našem selu. Kako nam je ranije pala stara brana, ona je podigla nivo rijeke i tu se nagomilava pijesak. To su nam veliki problemi.

Dalje, na mnogim mjestima kupači ne mogu pristupiti vodi. Trebinje, ako želi da više koristi Sušicu, moralo bi da ba to stavi na dnevni red, da se vidi kako da svi od toga imamo koristi.

Treba izbjeći svaku impro­vizaciju. Za svaki pogrešan potez Sušica može da nas kazni.

Imam utisak da narod svojim znanjem, svojom intui­cijom, prosto nije dorastao Sušici?!

- Mi ne znamo dovoljno o njenom podzemlju. Obični ronioci ne mogu savladati taj sifon. Speleolozi kad ne mogu dalje, stave krst i upitnik. Ti znaci nekako se tiču cijele Sušice. Kad bismo nekako mogli doći na drugu stranu, stvari bi nam bile jasnije. Osim toga, ponekad su dolazili stručnjaci, nešto mjerili, ali nemam utisak da je iko ozbiljnije istražio Sušicu.

U novije vrijeme, Crna Gora je raspisala neki tender za mini elektranu na rijeci Zaslapnici. Koliko znam, niko se nije javio ili niko nije prihvaćen. Bilo je priče i o manjim protočnim elektranama na drugim mjestima. U jednom trenutku, tako je sa tim projektima, govori se da nešto ne može, da je nerentabilno, a onda se pokaže da nije baš tako. Danas, doduše, pojmovi su drugačije orijentisani. Ekologija je svetinja i prvi projektni filter u svemu.