MARIAN
VENCEL - ŽENA KOJA JE SVIJETU POKAZALA STEĆKE
NA MAGARCU – HERCEGOVINOM
Nakon
izložbe posvećene Marian Vencel u Istorijskom muzeju BiH (Sarajevo) u
štampi se javilo niz tekstova o njenom radu u BiH. U najkraćem, njen
značaj za Hercegovinu izuzetno je veliki. Za bilo kakav rad o stećcima
danas, radovi Marian Vencel su nezaobilazna, zlata vrijedna literatura i
prvorazredni izvor.
Naime, istražujući stećke, Marian je bila izuzetno dosljedna, detaljna, akribična do nivoa koga je danas teško shvatiti. U prvi mah djeluje kao da nije prepustila ništa i da nije okončala posao dok nije došla do posljednjeg stećka koji je ušao u zonu njene pažnje.
Uz poznate radove Šefika Bešlagića, njeni radovi o stećcima smatraju se fundamentalnim, i, što je posebno zanimljivo, i danas izazivaju najmanje sporenja.
U BiH Marian se pojavila kao mlada slikarka i istoričarka umjetnosti sa širokim dijapazonom interesovanja. Gdje god je dolazila, zbog svoje jednostavnosti i nekonvencionalnosti, izazivala je simpatije i posebnu pažnju.
U BiH prvi put je došla krajem pedesetih godina prošlog vijeka da bi narednih decenija dolazila redovno, nastavljajući svoja istraživanja.
Hroničari su svjedočili da je Marian otkriće stećaka a kasnije i ukrašenog metalnog posuđa toliko fasciniralo da je odlučila da se posveti njihovom temeljitom istraživanju.
Oni koji su pisali o njoj posljednjih dana, sa manje ili više uspjeha, ističu kako “ova Amerikanka nastanjena u Britaniji tada vjerovatno nije ni slutila da će do kraja svog života ostati vezana za Bosnu i Hercegovinu, koja će postati njena treća domovina”.
Srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima u BiH Marian se bavila i u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1965. godine. Znatno kasnije, napisaće studiju Bosanski stil na stećcima i metalu (1965) Nekoliko mjeseci pred smrt, iako teško bolesna, Marian je napisala oporuku kojom je svoje bilješke, skice, fotografije, negative, slike, rukopise, korespodenciju, lične predmete i nekoliko hiljada knjiga o istoriji umjetnosti i istoriji Bosne i Hercegovine, uglavnom ostavila Istorijskom muzeju u Sarajevu.
Marian je preminula 2002. godine, a njena zaostavština je godinu dana kasnije stigla u Bosnu. Tek ovog ljeta znatiželjni mogu da je vide na pomenutoj izložbi... Elma Hašimbegović, autorica izložbe, kaže da je Marian bila izuzetna žena i njen rad je akademskim krugovima itekako dobro poznat.“Ono što mi želimo jeste izaći u širu javnost sa informacijom o njoj, reći običnim ljudima kakva je vrijedna, plemenita i predana žena nekad ovdje dolazila i radila. Iako Amerikanka nastanjena u Britaniji, ona je toliko bila posvećena proučavanju i očuvanju bh. kulturnog naslijeđa da i danas svakome od nas može biti primjer! Po njoj treba nazvati ulicu, trg, o njoj treba govoriti, odati joj počast i zahvaliti se barem malo za sve ono što je ona za Bosnu i Hercegovinu činila svih ovih godina...”
Kako Marian može da se shvati danas...
“I za današnje uslove je angažman Marian Vencel nepojmljiv. Toliko je terena obišla, toliko stećaka fotografisala, nacrtala, zabilježila... To su hiljade i hiljade opisanih i nacrtanih stećaka. Djelić te atmosfere terenskog rada sam iskusila i sama kad sam istraživala za svoj magistarski rad. Obišla sam dvadesetak nekropola za koje sam (zahvaljujući radu Marian Vencel i Šefika Bešlagića) već znala da sadrže stećke sa motivom ljiljana. I u 21. vijeku je to bila avantura... Danas je bilo teško jer su nekropole zarasle, utonule u zemlju, oštećene i raznesene, neke su na miniranim terenima... I sama sam se sretala sa raznim sujevjerjima koja ljudi vezuju za stećke, sa raznim odnosima prema ovim spomenicima, od toga da ih poštuju i čuvaju, do toga da ih koriste kao građevinski materijal.
Na izložbi “Marian Vencel” izbliza izloženi su njeni lični predmeti, dio knjiga pisma, odlomci iz dnevnika, njene slike, umjetnički predmeti, brojne figurice, lutke i drugi zanimljivi predmeti koje je skupljala. Tu su i fotografije sa njenih putovanja Bosnom i Hercegovinom, crteži stećaka, ornamenata sa metala, dokumenti o ratnom stradanju kulturnih spomenika u BiH.
U Trebinje je Marian dolazila često. Bila je tu i kad su vršena obimna arheološka iskopavanja prije početka izgradnje sistema HET, a, kada je počela da proučava stećke, dolazila je češće. Ljudi koji su tada radili u Zavičajnom muzeju, sjećajući se tih godina, govore o Marianinoj predanosti poslu, o velikom entuzijazmu, o minucioznosti u radu, ali i o jednom velikom, fizičkom trudu da se obiđe sav teren i da se zabilježi ono što je najvažnije.
Pošto nije imala nikakvo prevozno sredstvo, Marian je u Trebinju imala svog vjernog prijatelja - jednog magarca koji ju je nosio i do najudaljenijih sela. U afirmaciji stećaka kao autohtonog i u velikoj mjeri originalnog (autentičnog) kulturnog fenomena, u njihovoj promociji širom svijeta, rad a i razne druge aktivnosti Marian Vencel su zlata vrijedni. Otud, ostaje pitanje, kako da joj se, bar formalno Hercegovina zahvali, jer baš ovdje, među nama, dok je istraživala stećke, provela je najviše vremena...
Te.O.
FRAGMENT
STEĆCI LIJEPE MARIAN
Arheologa, Amerikanku Marian Vencel, upoznao sam krajem ljeta 1964. godine. U to vrijeme grupa arheologa na čelu sa Amerikancem Vejnom Vojinom Vučinićem, radila je oko stećaka u dolini Trebišnjice. Na području Panika, Oraha i Miruše. Taj delikatni posao obavljali su da stećci ne bi ostali na dnu vještačke akumulacije - Bilećkog jezera.
Marian, koju su neki zvali „spasilac stećaka", rodila se u Pitsburgu (Pensilvanija - SAD), iste godine kada sam se i ja rodio. Bili smo vršnjaci. Prvi put sam se sa njom sastao u hotelu Leotar, gdje su istraživači odsjeli. O tom, jedinstvenom poduhvatu tada na jugoslovenskim prostorima, želio sam da objavim u mostarskoj “Slobodi”. Veću reportažu za zagrebačku Arenu.
Ekipa profesora Vučinića odabirala je steć-ke koje će prenijeti na lokaciju iznad Bilećkog jezera. Uveče su se vraćali u Leotar na spavanje. Jedno veče prišao sam Vojinu i Marian. Predstavio se. Kazao šta želim. Vučinić je dozvolio svojoj pomoćnici da obavi razgovor za novine.
Amerikanka je bila nježna, vitka, srednje visine. Prije bi se kazalo manekenka nego istraživač starina. Imala je baršunasto lice blijede boje. Velike plave oči, ispod cvikera širokih okvira. Njenoj pojavi davala je poseban šarm i ženstvenost uredno svijetlo kestenjasta kosa, sakupljena vješto u punđu. Bilo je pomalo čudno da nije izgubila bijelu put iako je najviše vremena provodila na otvorenom. Manje u laboratorijama i kabinetima. Gospođica je posebno privlačila blagim osmijehom. Na sagovornika je ostavljala poseban utisak kada bi izgovarala riječi na našem jeziku. Kako to čine stranci koji ga nisu potpuno savladali.
Iako umorna od prethodnog dana, Marian je u dijalogu bila veoma komunikativna. Otvorena. Spremna da dosta toga kaže o akciji koju poduzimaju. Za stolom, u razgovoru, ja sam najviše gledao u njene oči. Manje na zapisano ispred sebe. Kada je to primijetila spustila je pogled na moju bilježnicu. Kao da mi želi skrenuti pažnju na ono što je zapisano. Istakla je da je u Trebinje doveo šef ekipe, profesor Vučinić. Njegov otac Špiro 1900-te godine, otisnuo se iz Oraha u daleku Ameriku. Vejn se rodio trinaest godina kasnije. Iako je završila prestižni Kolumbija univerzitet u Njujorku i Institut umjetnosti u Londonu, kako je rekla, od Vejna je dosta naučila.
Vučinić je bio visok, korpulentan, veće okrugle glave, sa rijetkom prosijedom kosom. Izrazito crven u licu. Odavao je čovjeka od autoriteta. Posebno među svojim saradnicima. Primijetio sam da profesor ima veliki uticaj na Marian. Da joj se taj, tada u zrelim godinama čovjek, čak i udvara. Ona ga se pomalo bojala. Kako mi je jednom nagovijestila, Vejn prati svaki njen pokret i izvan lokacije na kojoj su radili (možda se time samo branila od obožavaoca?).
Ljubiša Anđelić, STEĆCI LIJEPE MARIAN, Trebinje 2010.
U MUZEJU HERCEGOVINE PREDSTAVLJEN ATLAS STEĆAKA BIH
KULTURNO BLAGO KOJE PROPADA
U sklopu manifestacije “Trebinjske ljetne svečanosti“ u Muzeju Hercegovine u Trebinju je otvorena izložba Atlas stećaka, na kojoj je predstavljen dio geografskih karata BiH sa ucrtanim stećcima i nekropolama. Prema riječima prof. dr Miloša Miškovića, jednog od autora izložbe i vođe tima koji je uradio geografske karate, u pitanju je posao koji je započet još osamdesetih godina, a koji je poslije rata nastavljen, kako bi se stvorila osnova da se svo ovo kulutrno blago stavi pod zaštitu UNESKO-a.
“Osnov ove izložbe je knjiga “Stećci” autora Šefika Bešlagića, jer je u njoj dat topografski razmještaj oko 3.000 nekropola sa oko 66.500 nadgrobnih spomenika, što predstavlja pravu enciklopediju u kojoj su tretirani stećci zastupljeni u šest kategorija”, istakao je profesor Mišković.
On objašnjava da je zadatak njegovog tima bio nadgradnja u smislu da se ovo djelo prevede na kartografski jezik i to na način atlasa, jer je u pitanju obimna i bogata građa, za koju je završeno 140 karata. Ovo je, kaže Mišković, tek početak rada na obimnoj zaštiti stećaka za koju se mora zauzeti cjelokupna društvena zajednica, jer je evidentno njihovo propadanje, pa je na mnogim nekropolama gdje su se ranije mogli pročitati i natpisi na nadgrobnim spomenicima to sada nemoguće.
“Iako u mape nismo unosili pojedinosti o građi pojedinih stećaka i nekropola, odnosno, njihove minerološke komponente, ipak se zna da je najprije potrebno spriječiti njihovu oksidaciju, napadanje lišaja, mahovine, različiti termički procesi i slično, a što se treba što hitnije sprečavati”, kaže Mišković.
On ističe da je sa svake nekropole potrebno uzeti jedan dio tkiva kako bi se utvrdilo čime se oni uopšte smiju tretirati, a onda poduzimati zahtjevniji poduhvati.
Ono što se, međutim, može uraditi sada jeste otklanjanje bilja i različitih korova sa stećaka, ukloniti šiblje u koje sve češće obrastaju i uopšte otkriti ih javnost, kako bi bili i fizički lakše dostupni, a ovaj atlas i ova izložba koja je prva ove vrste u Republici Srpskoj, kako kaže profesor Mišković, predstavljaju korak ka tome… V.D.
ISTORIJSKA PODSJEĆAWA - KLOBUK 2010.
OBNOVIĆEMO I STARI KLOBUK
Dragomir Drago Benderać, predsjednik "Udružežnja dobrovoljaca i ratnika, oslobodilačkih ratova, njihovih potomaka i poštovalaca Klobuk" naglasio je da je neophodno je da korigujemo međusobna politikanstva, tračarenja i sitnosopstveničke interese i razmirice u korist zajedništva i sloge koja nam stalno nedostaje.
- Sve to treba da uradimo u korist većih vrijednosti, boljeg morala i jače odgovornosti. Nemojte ni da pomislite da su ovdje na Klobuku, i na drugim mjestima gdje vječno počivaju, dobrovoljci ginuli zbog svojih ličnih interesa. Zasigurno ne! Zato poštujmo i cijenimo naše pretke. Odavno znamo da, ako se hoće, a ljudi se slože, po onoj staroj narodnoj, "i olovo plivatÄ može".
Nikada nije suvišno da se prisjetimo i podsjetimo knjige Doktora Arčibalda Rajsa od prije 80 godina koja nosi naslov "Čujte Srbi čuvajte se sebe", naglasio je Benderać.
On se zahvalio na ukazanom povjerenju i izboru za predsjednika "Udruženja dobrovoljaca i ratnika, oslobodilačkih ratova, njihovih potomaka i poštovalaca Klobuk" istakavši da ovaj izbor za njega predstavlja veliku čast, obavezu i odgovornost.
- Imamo ozbiljne planove i uvjeren sam da će biti ostvareni kroz institucije sistema ali i sistemska rješenja. U prvoj fazi bi uredili prostor oko Kapele i budućeg doma a rok je 30. jun 2011. godine. U drugoj fazi pristupilo bi se rekonstrukciji srednjovjekovnog grada Klobuka koji to zaslužuje. Mnogi Klobuk zovu "Srpskim termopilskim klancem", i uvjeren sam da ovaj spomenik u perspektivi može da bude više nego interesantna turistička destinacija. Planiramo i da naše Udruženje proširimo, da brže i snažnije preraste lokalne okvire i djeluje na regionalnom i republičkom nivou", rekao je Benderać.
Načelnik Odjelježnja za boračko invalidsku zaštitu u opštini Trebižnje, Rajko Ćapin rekao je da su borba za ideale slobode i odbrana vjekovnih ognjišta, svoje nejači i svojih najbližih, najčasniji i najuzvišeniji čin, ujedno i zavjet.
- To su ovi hrabri ljudi vrlo dobro znali. Nepokolebljivo i neustrašivo su ušli u nebrojene bitke sa brojnijim i tehnički opremljenijim neprijateljem kome ni to nije bilo dovoljno da ih porobi i uništi. Zato slobodarski duh koji provijava ovim prostorima kao luča osvjetljava horizonte slobode. I takva će sijati jasno i zauvijek - rekao je Ćapin.
U ime Udružežnja dobrovoljaca i ratnika, oslobodilačkih ratova, njihovih potomaka i poštovalaca Klobuk" govorio je Slobodan Benderać.
- U krvavoj borbi na Zastrmu, na položaju Kosmaš Klobuk, borili su se Crnogorci u dva bataljona i hercegovački dobrovoljci. Svi su bili pod komandom Ćura Petrovića. Kada je Toman Lakić, u decembru 1915. godine komandovao juriš na Zastrm počela je krvava borba. Ginuli su i padali kao snoplje na mjestu gdje "drug druga izdat ne mogaše". U toj borbi izginula su 162 borca. U Klobučkoj operaciji od 6. avgusta 1915. do 15. januar 1916. godine poginulo je zarobljeno, obješeno ili u logore odvedeno oko 600 žitelja ovog kraja. Mnoge omeđine i danas tužno svjedoče o tome. Za Kosmašem se nalazi omeđina Đikana Rutešića koja je ostala nedovršena a Đikan je završio na vješalima u Trebinju. Ne smijemo zaboraviti ni Stijačiće i Milanoviće čije su kuće ostale u Rokovom dolu a oni stradali u ratu, ropstvu ili na vješalima. Jednog sina Boža Benderaća, čije omeđine i danas stoje, objesili su u Trebinju. Drugog od 17 godina ubili su u zatvoru a on i žena su skončali u mađarskom logoru u šopronju. Kuća Vidaka Stijačića i danas odolijeva vremenu. Vidak je obješen a sin mu je poginuo na Zastrmu.Vidakov drugi sin, prota Mateja i vidakov unuk nastradali su u Gospiću gdje je prota službovao. Neka je svima slava i hvala za slobodu koju su izborili za svoj narod“ poručio je Slobodan Benderać.
r.mi.
NAROD JE ODOLIJEVAO
- Na ovom malom prostoru u posljednjih sedam vijekova bilo je, iako istorija nije zabilježila sve borbe, više bitaka nego igdje na svijetu. Na ovom malom prostoru sramota je bila ostati živ. Poseban značaj ove borbe imaju kada se zna da su mnogi zavojevači napadali na naš goloruki narod a on je odolijevao. Čak i nakon pada Crne gore, Crnogorci i Hercegovci su se borili protiv neprijatelja - rekao je Slavko Šanjević, predsjednik trebinjskog SUBNOR-a.
Na vijest o smrti
ILIJE PERIŠIĆA
Umro je u 84-toj godini života Ilija PERIŠIĆ, general-potpukovnik avijacije u penziji, nosilac «Partizanske spomenice 1941» i počasnog Zlatnog pilotskog znaka.
Rođen je u Dobromanima 2. avgusta 1926. godine, a preminuo u Beogradu, gdje je živio, 7. jula 2010. godine i sahranjen sledećeg dana u porodičnom krugu, takođe u Beogradu, bez ikakvih zvaničnih počasti, po njegovoj izričitoj želji.
Umro je jedan od najmlađih prvoboraca NOR-a Trebinjskog kraja, koji je dosledno i časno dao trajan doprinos četvorogodišnjoj borbi za pobjedu u NOR-u, 50-to godišnjoj izgradnji i odbrani SFRJ i odlučnom protivljenju razbijanja Jugoslavije u JU ratovima 90-tih godina.
Ilija je iza sebe ostavio uzoran životni put.
Rat 1941. započeo je prerano za Ilijine godine. U 15-toj godini prekinuo je školovanje u trebinjskoj gimnaziji i započeo borbu u ustaničkim snagama protiv okupatora i njegovih slugu, da bi je nastavio u jedinicama Hercegovačke divizije za oslobođenje Hercegovine i Sarajeva, do Trsta i Ljubljane, do konačnog oslobođenja zemlje, do pobjede i slobode. Na tom ratnom putu izrastao je u prekaljenog omladinskog rukovodioca, najpre u bataljonu, a potom u brigadi, u 18-toj godini života.
Na kaju rata, u slobodnoj zemlji, nastavio je službu u vojsci, u Jugoslavenskom ratnom vazduhoplovstvu. Radio je i školovao se kroz rad i uz rad. Tako je završio sve potrebne škole, uključujući Višu vazduhoplovnu akademiju i Fakultet politčkih nauka i obavljao brojne dužnosti od političkog komesara bataljona, puka i divizije do pomoćnika komandanta RV i PVO za političko-pravna pitanja. Duže vremena biran je u najviša rukovodstva SKJ u RV i JNA. Bio je delegat na više kongresa SKJ i član CK SKJ. Biran je i za predsjednika komiteta SK u RV i PVO, a u redovnu penziju otišao je u 60-toj godini života sa dužnosti predsjednika Statutarne komisije SKJ u JNA.
Najveći i najznačajniji doprinos Ilija je dao u NOR-u i RV, u domenu partijsko-politčke aktivnosti na izgradnji i jačanju moralno-politčkoj stanja u RV i PVO. Bio je, kako se govorilo, «srce i duša» za izgradnju moralno-politčkog profila kadrova, komandi i jedinica RV i PVO.
Uz sve poslove i obaveze u RV i JNA, nikada ilija nije zaboravljao na svoj trebinjski kraj.
Ostavio je Ilija iza sebe suprugu Rahelu i tri sina sa porodicama.
Naš Ilija je kroz borbu, rad i školovanje izrastao u sposobnog, cijenjenog i uglednog starješinu RV i JNA kova i vremena na ponos njegovoj porodici, rodnim Dobromanima, Trebinjskom kraju i Hercegovini, drugovima i prijateljima, Jugoslavenskom ratnom vazduhoplovstvu i Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Neka mu je vječna slava i hvala.
Beograd,
15. jul 2010. godine
Svetozar Oro
general-potpukovnik
JNA u penziji i
nosilac
«Partizanske spomenice 1941»
(tekst se objavljuje uz redakcijska skraćenja)