(us)putne bilješke
poljska crkvena pjesma u dživarskom manastiru
Dovesti grupu
turista u Trebinje s Jadranskoga mora već je srećom nešto sasvim obično i
normalno.
Međutim, zaputiti se npr. iz Poljske i reći da ćemo tamo posjetiti neko
Trebinje... e to je već druga stvar. Koliko li samo treba mašte i ubjeđivanja,
objašnjenja, pokazivanja na kartama itd...Ove godine srećom uspjele su mi obje
opcije. Za mene je to bio i ostao istinski doživljaj za koji se živi i mašta
odmah iza svake turističke sezone. Za sada mi to uspijeva...
Za Trebinje krećemo iz Vogošće 25. aprila, dalje preko Mostara i Stoca. Stećci u Radimlji kao i sami Stolac su atrakcija za priču. A Popovo polje, Trebišnjica, gaovica i drapićka krtola i događaji iz zadnjih pedesetak godina da i ne govorim. Pauza je u Marić Međinama na proširenju. Nekako se svi smjestismo pod golim nebom na tako uzanom i nesigurnome prostoru. Nevjesta Ljilja, bez najave, pripremila za cijeli “autobus” proje i nešto pite. Da ne piju rakiju na pusti želudac.
Vidi se koliko im paše Veljogorske vino i rakija. Neke žene iz grupe me pitaju za recept za proju te da li da skupe nesto sitniša da to plate. Mi smo uvijek sirotinju pomagali a ja od kukuruze pobjegao iz Raptiju pomislih u sebi...
Već ranije im sredih da posjete katoličku crkvu ali nam kiša ne dozvoli šetnju po gradu a iza Gračanice idemo u vinariju Anđelić. Bili su u pravome šoku kada su vidjeli sve to. Za njih je vino nešto sasvim drugo. Orilo se u vinariji od rodoljubivih pjesama. Znam i ja poneku. Malo ko misli kada i kako ćemo u Tivat na noćenje. Nije se ni čuditi.
Drugu grupu sam primio u Makarskoj po neviđenome nevremenu i tako sve do Tivata. Ova grupa isključivo želi da razgleda i obilazi gradove i predjela. I naravno ponovo smo 8. juna u Trebinju. Prvo u manastiru u Dživaru. Nedaleko od manastira se zustavismo da "dezinfekujemo" grlo. Onako pored puta "planu" rakija i ono meda što je bilo. A u WC poslah ih u vinograde, ko zna možda će bolje i da rodi...
Opet nas je isto kao i lani oduševila naša monahinja (ili možda Igumanija, neka mi bude oprošteno jer nisam ni pitao). Svojom prefinjenošću, kulturom i velikim znanjem. Slušali su je zapanjeni svim tim. A onda cijela grupa NjOJ U ČAST otpjeva joj pjesmu o Crnoj Madoni - ikoni najvećoj poljskoj svetinji iz grada Censtohove. Bio je to prizor za priču. Nije se to moglo desiti bez zajedničke slike. Za uspomenu!
A onda program kao i obično: Tvrdoš, šetnja po gradu, pravoslavna i katolička crkva, Stari Grad, Gračanica. “Bašta pod platanima” je na sve ostavila veliki dojam. I naravno bez vinarije Andjelić ništa.To je bilo pravo osvježenje po takvoj sparini, za njih pravi šok jer se tome nisu nadali niti to tako zamišljali.
A onda ono što je mene najviše interesovalo: Glavni gost prilazi meni i vidim da želi nešto da mi kaže."Bili smo sa tobom u Dubrovniku, Kotoru, Risnu, Perastu, Njegušima, Cetinju, Budvi, krstarili po bokokotorskome zalivu, bili sve do Ulcinja, vidjeli Skadar na Bojani, Tiranu, Lješ i Drač ali izlet u tvoje Trebinje je DALEKO najljepši.”
To su rekli svi koji su bili na izletu a da ih niko o tome nije ni pitao".Kuće vise priznanje za naš grad osim takvoga, ali uvijek to “ali”!
Zašto nema parkinga za autobuse sa tim prokletim WC-om, nema suvenira, gdje su prodavnice sa proizvodima naših vrijednih domaćina i domaćica, med, džemovi, sokovi, rukotvorine, vino i rakija... pa to ima u svakome turističkom gradu. Pitanja na pretek koje mi sami gosti postaviše. A tek kada su čuli za pećinu SV. Pavla!?
Pa oni, iako je sparina, i u poodmaklim godinama bi se tamo SVI uputili. Ako bude pameti pa se to napravi i obnovi Begova kuća, Trebinje će biti istinskii biser u zaleđu Jadrana.
Ali do bisera je još daleki put. To je istina, sve drugo je demagogija i politički marketing jer na stranicama interneta sve cvjeta... Svima je palo u oči da je kultura za volanom na jadnome nivou. Ali važno je meni da im se svidjelo Trebinje. O svemu ovome bi trebali povesti računa oni koji odlučuju po pitanju turizma u gradu. Koristim priliku da se zahvalim svima koji su nam oba puta uljepšali boravak u našeme gradu, posebno HVALA monahinjama u Dživaru i graničnoj službi na Zupcima.
Kada sam se sa grupom pozdravljao u Poljsko,j jedan me zamoli da mu, ako ikako mogu, pošaljem nekolike razglednice Trebinja jer u Trebinju nije to našao?!
Srećom razglednice su već na putu za Poljsku....
Vaso Bokun,
turistički vodič