Tema broja/Glas Trebinja <998>  <31. juL > 2010.

INTERVJU – ZDRAVKO MRKONjA, hemičar, predsjednik Udruženja za zaštitu voda Istočne Hercegovine "VRELO"

Ne smijemo iZgubiti Staru trebiŠnjicU

Udruženje za zaštitu voda Istočne Hercegovine "VRELO", čiji ste predsjednik, svoj projekat  praćenja zdravlja rijeke koncentrisalo je na mlade? Kako mladi vide, kako osjećaju Trebišnjicu?

- Tačno, projekat je potpuno koncentrisan na mlade baš zbog tog diskontinuiteta u percepciji rijeke. Mladi ljudi, pa i oni koji već pripadaju srednjoj generaciji, nisu upamtili Trebišnjicu u njenom prirodnom stanju.

Oni u svojoj svijesti nemaju ni njene čari i njene izazove. Ne znaju ništa ni o njenom bogatstvu, o brojim mogućno­stima da se živi sa rijekom i uz rijeku. Neko je ponešto načuo od starijih, ali sve je to oskudno.

Djeci djeluje nevjerovatno kada im se kaže da su starije generacije najveći dio vremena od maja do septembra provodile na rijeci. Rijeka je danas hladna, korito nije isto, obale su se promijenile, na mnogim mjestima su degradirane, i djeca to teško mogu da shvate.

Imate li utisak da su se stariji potrudili da im u baštinu ostave bar to sjećanje na rijeku?

- Ne, nisu. Nema sumnje, ni stariji se nisu pretjerano umorili u pokušajima da na neki način Trebišnjicu očuvamo u svom pamćenju. Tako, imali smo je i još uvijek je imamo samo u albumima porodičnih fotografija, ali i to je u cjelini oskudno.

Govorimo o pamćenju. Izvan emocija, ima li to pamćenje nekog realnijeg smisla?

- Naravno da ima, i u tome je poenta. Da se to pamćenje bri­žljivo njeguje, čak i da se dokumentaciono mnogo šire utvrdi i prezentira, postoje bar tri osnovna razloga.

Prvi je u tome da se Trebišnjica, u duhu aktuelne evro-regulative, sačuva kao specifičan eko-sistem, drugi je u tome da, čuvajući rijeku i njene vrijednosti, utičemo na aktuelne projekte koji su vezani za samu rijeku ili za njene obale, dok je treći razlog poprilično futuristički ali je zato mnogo ozbiljniji i potpuno je nezaobilazan.

Naime, moramo pamtiti staru Trebišnjicu, moramo njenu sliku brižljivo čuvati i prosto nositi kroz vrijeme kako bi je neke nove generacije, ukoliko se ukaže šansa (ako dođemo do novih, jeftinijih ili praktičnijih energetskih izvora), mogle vratiti u nekadašnje - prirodno stanje.

Šta mladi, bar oni koji su prošli vaš kurs, nesporno znaju o rijeci?

- Mladi znaju ponešto teorijski, nešto sasvim aps­traktno. Većina zna da smo imali jedan veliki elektro-energetski projekat na našoj rijeci, da je taj projekat promijenio prirodno stanje, i to je uglavnom sve. Otud, mi smo se u ovom projektu fokusirali na one koji nešto više znaju (iako, moram reći, računamo i na one koji su ostali vezani za rijeku, mislim na sportske ribolovce, na kajakaše itd).

Zato, opredijelili smo se da akcenat stavimo na učenike osnovne škole, na one koji u osmom razredu osnovne škole uče ekologiju.

Izabrali smo dobre đake, one koji hoće, one koji su spremni da budu volonteri. Pomalo je problem u tome što gotovo niko među njima nema neki odnos prema rijeci, niti ga je imao ranije. Rijeke prosto nema u njihovim biografijama, i u njihovim prethodnim intere­sovanjima. Generalno, oni su i sami veoma malo vezani za rijeku, malo izlaze na rijeku, pa tako rijeku ne mogu da povežu sa bilo kakvim aktivnostima.

U teorijskim izlaganjima u školi, ja sam im predstavio čitav sistem, dao sam im sve presjeke, pokazao kako šta funkcioniše. Oni sad imaju sliku te cjeline. Mnoge je iznenadila činjenica da smo nekada imali rijeku, najveću ponornicu u Evropi, dugu 90 km, a sada imamo dva jezera, i rijeku u gradskom toku (4,7 km) i betonsko korito dugo šezdesetak km. Mi smo se opredijeli da ispitamo tzv. “Pridvorački krak” dug 2,8 km. Ne samo da ga ispitamo, nego i da ga u konti­uitetu pratimo i posmatramo.

Zašto ste se opredijelili baš za Pridvorački krak?

- Zato što je uži i plići, i djeca mu mogu pristupiti bez velike opasnosti. Naravno, naše opredjeljenje za taj dio rijeke nije definitivno, naša je ambicija da posmatramo i bilježimo promjene na cijeloj rijeci. Naravno, uz malo veću logistiku. 

U cjelini, kad se rezimira, šta je karakteristično za odnos mladih prema Trebišnjici - znatiželja, odgovornost, neki nedefinisan aktivitet? Mislim na mlade koji su bili i koji će, nadam se, ostati u projektu «Vrela».

-  Teško mi je jednom riječju obuhvatiti sve. Kod djece motivacije se prepliću, ali, u cje­lini, mi smo radili sa onim koji su spremna da volontiraju, sa djecom koja traže nešto više, sa onim koji se ne zadovoljavaju samo onim što može da se nauči u školi.

To su, prosto, djeca koja imaju «žicu» za vannastavne aktivnosti. Njih 24 sada su baza za proširenje aktivnosti. Kod njih, da vam odgovorim direktnije, apsolutno dominira znatiželja, a, kako u projekat budemo ulazili dublje, mislim da će jačati i osjećaj odgovo­rnosti.

Oni već sad izvode zaključak da se rijekom treba raditi oprezno kao sa živim bićem i da je treba sačuvati za buduće generacije. Do sada, zato, u ovom projektu, sve se svodilo na tehniku, ali u nastavku će dominirati jedan humani aktivitet i jasniji stav prema svemu što je objektivan problem i njegovo realno rješenje.

Kako, inače, ocjenjujete odnos građana Trebinja prema onom što je ostalo od Trebišnjice? Stiče se utisak da je većina poprilično ravnodušna? Trebišnjica je nekad bila simbol grada, a danas mogi od nje prave ruglo?!

- Odgovor na ovo pitanje prosto je «deponovan» u našu namjeru da ovaj projekat pro­širimo i na starije uzraste. Kod većine građana Trebinja, mislim na one koji su odrasli na rijeci, dominira osjećaj da je sve izgubljeno i da se danas ne vrijedi potruditi oko bilo čega u vezi Trebišnjice.

Malo je onih koji će demantovati ekonomsku i opštu društvenu vrijednost hidroenergetskog projekta na Tre­bišnjici, ali dosta je onih koji su kritički raspoloženi prema onom što se dešavalo na rijeci a direktno ili indirektno vezano je za razne vrste kom­penzacija oko kojih su se dogo­vorile ugovorne strane (ele­ktriprivreda i država u najširem smislu).

Kad se stvari kreću u tako velikom potezu, u tako masivnim relacijama, onda je donekle i logičan osjećaj kod svakog pojedinca da sâm ne može «izgurati» bilo šta. Međutim, posljednjih godina, uz brojne nevladine i druge organizacije, budi se jedan novi građanski aktivizam, i zato svi ćemo morati više da razgovaramo.

I to ne samo sa institu­cijama. Moramo i mi građani da razgovaramo jedni sa drugima. Nekad, oni koji su živjeli uz obalu, bili su glavni čuvari rijeke. Danas, najviše smeća u rijeku bacaju oni koji žive na korak od rijeke?!  Kad vidite kako kesa s prozora leti u vodu, jasno vam je da tu ima posla i za one koji se bave eko-obrazovanjem, ali i za državne organe koji raspo­lažu adekvatnim sankcijama.

Da li je  stanje u kakvom se u ovom trenutku nalazi rijeka neizbježno?

- To je jako teško pitanje. Evidentno je da je naporima HET-a mnogo bolje nego u nekim ranijim godinama. Međutim, kada bih se ja pitao, a do pronalaska konačnog i cjelovitog rješenja, obustavio bih bilo kakvu gradnju ili bilo kakve intervencije na onom dijelu rijeke koji je u prirodnom toku, dakle, od brane Gorica do Begovog jaza.

Naravno, obuhvatajući i pridvorački krak. Mislim da niko nije dovoljno pametan niti ima znanja da bi sam donosio neka rješenja.

Trenutno, vidim da se pravi neko šetalište, i strepim da ćemo izgubiti još jedan dio prirodne obale. Makar se to rješenje sutra pokazalo i dobro, trebamo se dogovoriti oko cjeline, a ne rješavati rijeku po nekakvim prostornim fragmentima.

Znam da građanima trebaju šetališta, znam da je na brojnim mjestima pristup rijeci onemogućen, ali moramo imati sliku cjeline, moramo tačno znati šta želimo, ako hoćemo da grad zaista «izađe» na rijeku.

Da bi to imalo smisla, moramo maksimalno ispošto­vati prirodni ambijent, a da bi to obezbijedili, u minimumu, moramo napraviti jednu studiju na temu kako sačuvati kvalitet vode, kako sačuvati biodiverzitet, kako sačuvati prirodni ambijent i koje principe poštovati u pejzažnoj arhite­kturi rijeke i njenog korita.

Kad je u pitanju protok, odnosno prirodni režim vode, mnoge stvari su se možda promijenile nepovratno. Ali, došli smo i do jednog novog kvaliteta. Obuzdali smo zimske bujice, a stvorili uslove da više vode imamo ljeti u koritu, više nego nekada, kada se rijeka na mnogim mjestima mogla pregaziti. Ma  šta ko pričao, činjenica je da sada ljeti protiče više vode nego nekada. A da li je to dovoljno - pokazala bi studija.

I danas rijeka se može pregaziti, ako ste dobro obuveni?!

- Da, dakle, pitanje je koliko se koristimo tom mogućnošću da popravimo taj ljetni režim vode?

Svak o tome ima svoj stav. Neko misli da je dominantniji novac, koga dobijamo kroz energiju, a neko da je bitniji pejzaž i opšte zdravlje rijeke jer i te stvari, kroz turizam, donose novac.

I zbog toga kažem da o mnogim stvarima moramo razgovarati. Naravno, razgovarati na mnogim «linijama», uvodeći u razmatranja sve, i one koji zalijevaju svoje njive iz rijeke, i one koji proizvode struju u Trebinju, Dubrovniku i u Čapljini, ali i one koji kažu da im je prirodno korito u pomenutoj dužini zagarantovano i da svi na njega imamo pravo, pa koliko košta da košta.

Dalje, tu je mnogo drugih potpitanja, počev od čišćenja korita do činjenice da su mnogi građani  svoje objekte «unijeli» u korito. Odgovori na sve te upitnike postoje. Pitanje je samo u kom kapacitetu i u kom tempu možemo da ih uvedemo u život.

Vi ste rukovodilac laboratorije u HET-u i, izvjesno, možete da nam kažete - kad je u pitanju ekologija Trebišnjice, koji parametri variraju, koji su najkritičniji?

- Ti parametri, u fizičko-hemijskom smislu, znatnije ne variraju. Kad se poredimo sa drugima, naša voda je izuzetno dobrog kvaliteta. Kad bismo eliminisali otpadne vode koje dotiču u rijeku ili u jezera, mogli bismo biti još zadovoljniji. Znamo da još ima dosta objekata koji nisu prikopčani na kanalizaciju, znamo da mnoge septičke jame «puštaju», ali u svim tim slučajevima zakon je jasan.

Osim otpadnih voda iz Bileće, čime se još puni Bilećko jezero? Da li se gatačke vode koje su u kontaktu sa TE Gacko filtriraju u podzemlju na odgovarajućem nivou? Da li je kapacitet filtracije ugrožen, možemo li očekivati da jednom Trebišnjica na površinu iznese sve ono što se godinama taložilo?

- Teorijski, to se može desiti. Mi znamo da postoji potencijalna opasnost koja dolazi sa gatačkim vodama. Logično je da jednom može doći do zasićenja i da vode više neće moći da vrše autopurifikaciju (samočišćenje).

Za sada, ne primjećujemo da se taj trenutak približava, odnosno nemamo nikakvih indikacija da je autopurifikacijski kapacitet podzemnih voda opao. To znači da, za sada, gatačke vode nemaju nikakvog lošeg uticaja na Bilećko jezero. Najveći zagađivač Bilećkog jezera su otpadne vode grada Bileće. Imamo, u tom smislu «sreću» što dobar dio privrede ne radi. U Bileći će uskoro biti izgrađen kolektor voda i prečistač tako da će i taj problem biti otklo­njen.

Da li su naučno protumačene neobične pojave na jezeru, mislim na nekadašnje pomore ribe i na one laicima čudne događaje kad su vode mijenjale boju?
 

- Kad su u pitanju pomori ribe, nikada nesporno nije ustanovljeno šta se desilo. Bilo je dosta priča i pre­tpostavki, ali konačan odgovor nismo dobili. Ili je neko pustio neki otrov koji je protekao sa vodom, a mi ga nismo registrovali, ili je došlo do prenamnožavanja strugača, pa je onda naišla neka bolest itd.  (jer samo je ta vrsta stradala u pomenutom pomoru)?!  Iako će neki u Trebinju reći da znaju šta se desilo, ja taj odgovor nikad i nigdje nisam našao niti pročitao.

Dalje, kad su u pitanju drugi događaji, mogu reći da su u zadnje dvije-tri godine u jezeru prenamnožila jedna alga (Ceratium hirundinella) koja je, zanimljivo, znak čistih voda. A 1989. godine u jezeru je cvjetala Oscilatorija rubescens, cijanofita, crvena alga. Nekad se tako desi da se potrefe odgovarajući uslovi za njeno cvjetanje, slične stvari dešavaju se i u moru. Ni ova alga nije znak zagađenih voda, tako da to ne treba mnogo da nas uznemirava.

Da li pojava tih algi ugrožava pojedine riblje vrste u jezeru?
 

- Zavisno o kojoj je algi riječ. Neke alge luče razne toksine, međutim ovo što se kod nas desilo u posljednjih pet godina dva puta, bilo je potpuno bezopasno.

Šta je najproblematičnije od brane Grančarevo nizvodno?

- Osim otpadnih voda u Lastvi, nemamo ništa markantno, ali postoje rasuti zagađivači koje je teško definisati. Jer u tu grupu, na primjer, ide i svaki poljoprivrednik koji, na primjer, prska lozu nekim hemijskim sredstvom, i te supstance, poslije kiše, dotiču u jezero ili rijeku.

Šta je sa otpadnim vodama IAT?

-  Fabrika je u zadnje vri­jeme učinila dosta toga da taj problem riješi. Većina otpadnih voda sada utiče u kolektor odnosno u postrojenje za tretman otpadnih voda.

Ipak, često, na rijeci vidimo «masne fleke»?

- Da, ali to ne mora da bude iz IAT. Mi u gradu imamo masu nekakvih malih radionica. Ne znam gdje sve te njihove vode idu. Neko može da ispusti par kila rabljenog ulja, i da se cijela rijeka pretvori u fleku. To građani stavljaju na dušu IAT, ali to nije uvijek tako.

Mi imamo fekalnu i oborinsku kanalizaciju. Oborinska kanalizacija, na primjer, ulijeva se na lijevoj obali kod Starog mosta. Sve ono što se ispusti na asfalt ili bilo gdje drugo ulijeva se u rijeku, a, ponavljam i male količine ulja mogu da naprave veliki problem.

Eto, kad neko promijeni ulje u kolima, i ispusti ga na pločnik ili negdje u slobodan prostor, čitava Trebišnjica može da se «zamasti». Samo tri litra su dovoljna da Trebišnjica kroz Trebinje bude sva u masnim mrljama.

U vašim dosadašnjim analizama, da li ste otkrili prisustvo izuzetno opasnih materija u rijeci. Mislim na teške metale i sl...

- Ne, ja nisam dolazio do takvih analiza. Imao sam neke analize od ranije, analize koje je radio Zavod za javnu higijenu, prije nego što je formirana laboratorija HET-a. Najopasnija materija koju su oni našli bila je lindan. To je jedan pesticid, organohlorno  jedinjenje koje se koristilo za prskanje vune u Australiji a ta se vuna prala i koristila u Bileći. 

Neizbježno je i pitanje vezano za sistem čišćenja i održavanje korita u gradskoj zoni? Brod koji diže veliku buku, a prati ga metalna cijev o kojoj nema nikakvog traga u pravnim aktima u kojima se nekadašnji HET obavezao da će voditi računa o riječnom pejzažu, po opštoj ocjeni građana, nije donio nikakvu promjenu. Šta vam se čini, da li ga ljudi u HET-u smatraju adekvatnim i dovoljno efikasnim rješenjem? 

- Moje lično mišljenje  je da je to rješenje necjelovito i nesvrsishodno. Neko možda misli i drugačije, ali ja iznosim svoj lični stav.

Sistem je glomazan, nije primjeren ovakvom tlu, i usisava u sebe neselektivno, sve. On, logično, ne može da razlikuje jajašce, ikru, od pijeska i ostalog.

Kad je u pitanja život rijeke, kad je u pitanju biodiverzitet, a posebno podvodna flora, ta mašina ne može da uspostavi balans niti da riješi problem.

Da li je, ipak, to najbolje rješenje među svim lošim rješenjima, trebalo bi da kažu stručnjaci (biolozi, hemičari, hidrolozi, građevinci, pejza­žni arhitekti itd). I ovo pitanje govori, ako želite sačuvati prirodni tok na tom malom dijelu, koliko svaki potez treba proučiti i istestirati prije nego što se primijeni, posebno kad su u pitanju mehaničke sprave i tehnički grubi sistemi.  

Nije li malo čudno i nelogično da HET prati, posmatra pa katkad i proučava događaje vezane za promjene na vodama. Iako to uvijek tako ne mora da bude, ispada da HET, u javnom interesu, kontroliše samog sebe?

- Zakon o vodama na snagu je stupio davno. Formirane su agencije za vode, i HET više ne treba da radi monitoring. Praktično, danas, kad se stvari pojednostave, HET to radi dobrovoljno.

Dakle, činjenica da je HET osnovao i opremio laboratoriju, jeste nešto sa čime može da se pohvali, jer i na taj način ide u susret interesima i regije i svake lokalne zajednice posebno.

Agencije za vodu svake godine treba da raspisuju tender. Ko pobijedi, taj će da radi monitoring. A plaćaće ga Agencija za vode iz svojih sredstava.

Dakle, i laboratorija bi mogla da izađe na tržište?

- Da, ali po mom ličnom mišljenju trebali bi da bu­demno istraživačka laboratorija. Na taj način, doći ćemo do niza kvalitetnijih saznanja korisnih i HET-u i građanima, a bićemo u prilici da oba­vljamo kontinuirana i mnogo validnija mjerenja nego neko ko je daleko od naših voda.

Odgovore na pitanja kako sačuvati onaj prirodni dio rijeke, kako poboljšati sta­ndarde u domenu biodive­rziteta, da ne idem dalje, ne može dati neko ko je dobio tender a time i pravo da obavlja monitoring voda, već onaj ko je tu stalno i koji voli i živi sa ovom rijekom.

Normalno, o poziciji koju će zauzimati laboratorija u budućnosti odlučiće rukovodstvo HET-a shodno interesima firme u cjelini.

Dalje, u posljednje vrijeme dosta se govori o tzv. integralnom upravljanju slivovima rijeka Neretve i Trebišnjice!?

- Da, imamo jedan projekat koga finansira Fond za globalnu prirodnu sredinu preko Svjetske banke. U taj projekat, hidroelektrane pozi­cioniraju se samo kao jedan, istina najveći, od korisnika voda.

Šta to znači, daću samo jedan primjer... kad projektujete nešto na Gornjim horizontima, morate voditi računa o svim posljedicama naniže, i to ne samo sa stanovišta energije, nego, dominantno, sa stanovišta vodosnabdijevanja, ekologije, poljoprivrede, turizma itd.

Ljudi koji su projektovali sistem HET-a sredinom prošlog vijeku, mislili su na sličan način. Kao cilj, postavili su multilateralne efekte u raznim oblastima, ne samo u energetici.

Sve to što je tada bio opšti cilj, Evropa danas hoće da obezbijedi posebnim zako­nima i jednom novom praksom. Pošto danas više nije dominantan cilj da se, uz što manje štete, proizvede što više struje, nego je cilj očuvati sve prirodne parametre rijeka Neretve i Trebišnjice u što boljem statusu, logično je da sada svi moramo da razgovaramo sa svima, da svi moramo imati razumija­vanja za sve, da moramo biti tolerantni, i da, konačno, o nekim stvarima moramo početi da mislimo drugačije. Što prije to shvatimo, biće nam lakše u čitavaoj seriji poslova koji neizbježno predstoje.

U tom duhu, da se vratim na onih naših 4,7 km prirodnog toka rijeke. Iz ugla nove regulative, nije samo bitno koliko je ta voda čista, nego i to da li je ta obala prirodna, koje biljne vrste na obali rastu, koje životinje su povremeno ili stalno na tom području, da ne govorim o podvodnoj flori i fauni. Dakle, u centru razmatranja je jedan eko-sistem, a ne bilo koji korisnik koji se na njega naslanja ili ga na neki drugi način koristi.

N. Marić

šta iz "VRELA" izvire

Ekološka scena Istočne Hercegovine nije prebogata. Naravno, razlog teško da može biti u činjenici da imamo manje ekoloških problema nego drugi, ili da su naši ekološki upitnici minorni.

U ekologiji, pokazuje iskustvo, svakom su svoji problemi najteži.

Udruženje za zaštitu voda Istočne Hercegovine "VRELO" osnovala je sredinom 2009. godine grupa ljubitelja prirode i rijeka na čelu sa Zdravkom Mrkonjom. Većina tih ljudi je  i profesionalno vezana za praćenje kvaliteta voda u ovom dijelu svijeta.

Među članovima udruženja uglavnom su hemičari, biolozi i građevinski inžinjeri. Tokom projekta rijeka udruženju se priključio veliki broj volontera-osnovaca.

Osnovna vizija članova je kako doći do rješenja kojim bi se zaštito preostali dio prirodnog toka rijeke Trebišnjice koji sada iznosi svega 6 km, kao i sve vode istočne Hercegovine.

Djelatnosti Udruženja su slijedeće:

- uspostavljanje veza i saradnje nevladinih udruženja, tijela lokalne i područne uprave i samouprave, državnih institucija, pravnih osoba, aktivista i drugih subjekata sa svrhom postizanja ciljeva Udruženja,

- saradnja sa parnerima iz   Crne Gore i Hrvatske, a sve radi rješavanja prekograničnih problema,

- provođenje aktivnosti koje vode efikasnom upravljanju vodama (zaštita voda, zaštita od voda i korišćenje voda ),

- provođenje aktivnosti vezanih za upravljanje otpadom,

- edukacija članstva i javnosti o smjernicama održivog razvoja na području sliva rijeke Trebišnjice,

- planiranje, izrada i provođenje projekata na području sliva rijeke Trebišnjice vezanih za održivi razvoj, zaštitu prirode i čovjekove okoline, potrebu očuvanja pejsaža, posebnosti flore i faune te jedinstvenosti prirodnog okruženja,

- organizovanje javnih preda­vanja, radionica te stručnih seminara o održivom razvoju na području sliva rijeke Trebišnjice,

- unapređivanje rada među članovima na razvoju međuljudskih odnosa, saradnja sa sličnim udruženjima te višim insti­tucijama u zemlji i inostranstvu u cilju napretka Udruženja i članstva.

Projekat RIJEKA (praćenje zdravlja rijeke)vkojim se vrelo javlja u našem  javnom životu, realizovan je u periodu april-juni 2010....

- Prvi koraci su bili usmjereni - citiramo radni izvještaj VRELA - na odabir volontera osnovaca koji su uglavnom i realizovali projekat sa svojim nastavnicima i koordinatorom.

- Odlučili smo da to budu učenici osmog razreda koji u okviru predmeta biologija uče osnove ekologije. Dogovor je napravljen sa direktorima osnovnih škola gospodinom Miloradom Stevovi­ćem (Osnovna škola Jovan Jovanović Zmaj) i gospođom Spasenijom Zotović (Osnovna Škola Vuk Stefanović Karadžić ).

Uz punu podršku čelnih ljudi ovih škola angažovali smo kao saradnike profesore biologije: Vasa Bora  (Jovan Jovanović Zmaj), Zoricu Vulić (Vuk Stefanović Karadžić)  kao i Đorđa Dabića, hemičara  (HET).

Nakon toga, od velikog broja zainteresovanih učenika, izabrano je pod 12 iz svake škole, da bi se u aprilu održao trening u učionicama.

- Na treningu smo - (citiramo ivještaj) - obradili sve aspekte rada na terenu. Odlučili smo da osmatramo 1650 m dijela rijeke Trebišnjice poznatog kao Pridvorački krak. Učenici su izašli na rijeku, podijelili se u tri grupe, tako da je svaka grupa dobila dionicu od po 550 metara.

Učenici su tada počeli da uče kako da kritičnije, sa mnogo više znanja posmatraju rijeku i sve ono što se dešava u njoj i oko nje...

Naravno, u takvom radu, mnogo je mijena, mnogo raličitih događaja, i za one koji žele da primjene određeni metod naučne opservacije - mnogo je izazova.

Na osnovu onog što su prvim mjerenjima mogli zaključiti, na osnovu podataka do koji su došli, učenici su ovako izkaѕali svoj ekološki rezime...

- Iako nema velike razlike u kvalitetu same vode pri malim i velikim proticajima, ogromna je razlika u utisku koji ostavlja korito puno vode i korito gdje voda da gotovo ne teče. Poseban problem je što pri malim proticajima ostaje puno smeća u koritu. Zaključak je da bi trebalo regulisati stalni protok od minimum 2 m3/sec uz stalnu pažnju svih građana i odgovornih institucija da se smeće ne baca u rijeku.

U nastavku svog rada, učenici će teorijski biti osposobljeni i za druge aktivnosti. Naravno, i za nova mjerenja i nove, sasvim egzaktne analize postojećeg stanja.

Do kakvih će zaključaka doći, u ovom trenutku nije najvažnije.

Mnogo je važnije to što na ovaj način raksidaju sa ravnodušnošću prema rijeci koja je karakteristična i za starije generacije...

Šta su djeca praktično naučila u projektu koje je izvelo «Vrelo»?