vode nikad bogatije ribljim vrstama

ZAŠTO JE POBJEGLA VODENA LISICA

Sveto Ilijić sa deverikama ulovljenim u Lastvi

Svjetlo dana ugledao je tzv. „Zeleni paket“. To je, kako čujemo, inovativni multimedijalni obrazovni komplet koji je pripremljen radi unapredjenja obrazovanja u oblasti zaštite prirodne okoline i održivog razvoja. Ovo je samo jedan od poteza koji su vezani za očuvanje biodiverziteta u BiH. Riječ je o programu koga podržavaju brojni fondovi EU.

Podsjećamo, očuvanje biodiverziteta ključni je termin i dominantna aktivnost u zaštiti životne sredine. Ovdje se, naravno, ne misli samo na ugrožene vrste, nego na sveukupnu prirodnu razno­vrsnost u njenim prirodnim biološkim ciklusima.

Podsjetimo, gubitak biološke raznolikosti i njenih komponenata globalno je pitanje. Ono je neraskidivo povezano sa gubitkom ekosistema, produktivnosti prirode i regulacionih procesa koji su nezamjenjivi za održivo korišćenje resursa i, konačno, za ljudsko bivstvovanje.

Sve je više dokaza da je biodiverzitet pod stalnim pritiskom i da je uslovljen klimatskim promjenama i pretjeranom eksploatacijom prirodnih resursa.

Dobra vijest je to što se ekološki parametri u svakom projektu danas stavljaju u prvi plan. Prosto, više ništa ne može proći ako nema adekvatne ekološke certifikate ili dozvole kojim se štite pojedini eko-sistemi.

Kad je u pitanju biodiverzitet, situacija u Hercegovini je veoma složena. Velike promjene nastale su u vodama, a zbog kraških specifičnosti, požara koji nas prate svake godine, ugrožene je i flora i fauna na cijelom području.

Mnogo je vrsta koje indiciraju ili nagovještavaju probleme. međutim, postoje i sasvim suprotni primjeri.

Naime, vode Istočne Hercegovine ranije nikad nisu bile ovako bogate raznim  ribljim vrstama. Svaki trebinjski sportski ribolovac  u stanju je da s nokta nabroji bar 25 riba u jezerima i u Trebišnjici.

Toliko vrsta nikad nismo imali, i, sve u svemu, sportski ribolov, bar potencijalno, nikad nije nudio koliko bi mogao da ponudi danas kad bi se regulisali neki odnosi vezani za održavanje i korišćenje ribljeg fonda u cjelini. Da ne pretjerujemo, ilustrujemo novim ribljim vrstama koje smo do juče mogli da vidimo samo u knjigama...

Prvo, podsjećam na jednu vrstu koju smo nekada imali u rijeci. Malo je Trebiinjaca koji se sjećaju lipljena. To je riba koja živi u vodama koje pogoduju pastrmci, dakle, u  brzim, čistim i hladnim potocima ili rije­kama. Za razliku od pastrmke, on ima neobično veliko leđno peraje i glavu, koja se sužava u zašiljeni špic sa malim jedva vidljivim ustima, zbog čega se i lovi sa manjim mušicama. Lipljen je brzi lovac na mušice koje padaju ili samo dodiruju u letu vodenu površinu.

Mnogi kažu da je lov na lipljena izuzetno atraktivan jer ova vrsta veoma brzo uzima mamac. Kada mušica dodirne vodu, kao munja izleti sa dna i zgrabi je.  Ali, za razliku od drugih riba, ljipljen nikad odmah ne proguta uhvaćenu mušicu, već je osjetljivim usnama i nepcima oproba, i onda, ako mu nije po ukusu, jednostavno je ispljune.

Ljipljen se slobodno može nazvati “lisicom” među ribama (zato baš čudi kako se loše snalazi u našim vodama, mnogi sportski ribolovci nikad ga nisu ni vidjeli, a drugi se pitaju zašto bježi, pa se opet vraća). Njemu sve smeta, i vaser kugla i iole deblji “najlon”, smeta mu i sjenka ribolovca ali i loše nabačena mušica.

Lipljen rjetko naraste preko kilogram i po. Najčešće je u društvu sa pastrmkom, ali često nešto nizvodnije. U jakim stru­jama ga ne treba tražiti (bar ne one krupnije), jer radije boravi u tihim i dubokim razlivima.

Lipljena najviše ugrožava prirodni mamac. Zato stru­čnjaci preporučuju zabranu lova na lipljena prirodnim mamcima. Ipak, teško da ga je ta vrsta mamca otjerala ili, po nekom zamršenom scenariju, opet vratila u naše vode...

Izdvajam i jednu vrstu koju još nismo dobro upoznali, iako izaziva veliki interes. To je riba amur. Ime je dobio po azijskoj rijeci Amur koja je dobrim dijelom granična voda između bivšeg SSSR-a i Kine. Amur živi u gornjem i srednjem toku te velike rijeke. U Kini živi u Žutoj i Crvenoj rijeci. Te su vode u svojim gornjim tokovima brze i naglo teku da bi se niže, nizvodno, razlile i poplavile velika područja. Amurova ženka pušta ikru u brzim tokovima, a voda je nosi površinom nizvodno do razlivenih područja gdje je temperatura vode viša od 20 stepeni što je nužno za izvaljivanje ikre i daljnji razvoj amurova mlađa. (Ovakva konfiguracija mrijesta nepode­sna je za hercegovačke vodene kaskade).

Amur je prenesen u evropski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku, Srbiju, BiH gdje je njegov uzgoj započeo uz šarana. Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se da. Pravi je biljožder koji brzo raste.

Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za "čišćenje" obraslih vodenih površina.

Kod nas, postoji problem mriješćenja amura. Ipak, vještačkim mriješćenjem postižu se solidni rezultati. Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest. Kad bi se riješio prblem mrijesta, bio bi idealan kao prirodni čistač Trebišnjice, u gradskom području, na primjer. Ipak, ima vijesti da se počeo prilagođavati našim vodama...

Neke kapitalnije vrste nude veće mogućnosti, ali pitanje njihovog opstanak i dalje je veoma aktuelno. Takva je vrsta som, najveća je slatkovodna evropska riba koja, kad je posluži sreća, može da naraste i do tri metra dužine sa težinom od 250 do 300 kilograma. Ima pretpostavki da u Bilećkom jezeru već ima somova koji se primiču težini od 200 kg.

Neki primjerci ulovljeni su i u Lastvanskom jezeru.

Som, inače, hranu traži u blizini svoje “loge” u koju se obavezno sit vraća. Nije mnogo brz i smatra se lijenom ribom, koja radije čeka žrtvu mameći je brkovima. Smatraju ga glupim, ali bez osnove, jer je inteli­gentniji nego što se misli. Inače je svežder.

Dok sve ribe bježe u sklo­ništa, som izlazi i radoznalo prati šta se to neuobičajeno događa. Tu njegovu slabost kori­ste profesiona­lni ribari za lov „bućkom“.

Kad zbog kiše vode nadođu i zamute se, som se može naći blizu obale. U svim ostalim prilikama blizu je glavnim tokovima rijeka.

Kad je u pitanju očuvanje biodiverziteta, som ima dvije slabe tačke. Prije svega, kod odraslih somova javlja se kani­balizam (stručnjaci tvrde da somovi ponekad zatru polovinu, pa čak i sav porod, ukoliko je voda siromašna hranom).

Osim toga, som je slab na buku. Som je, kažu oni koji ga bolje poznaju, ljubitelj buke, nevremena, kiše, grmljavine. U tom smislu, u trebinjskim okolno­stima on je vulnera­bilna vrsta, o kojoj se mora voditi računa.

Postoji i treći aspekt njegove ugroženosti, a taj je u činjenici da je som na udaru ribolovaca, jer dostiže veliku težinu i velike dimenzije. Osim toga som je interesantan i za profesionalne ribolovce (ili krivolovce).

Da li je u Bilećkom jezeru ugrožen teško je reći. Takođe, neivjesna je njegova sudbina u Lastvanskom jezeru, i nizvodno, u Trebišnjici, gdje mu haotičan vodni režim sigurno ne pogoduje.

Druge vrste (strugač, klen, šaran, ugor, pastrmka, sunčica, deverika, crvenperka, babuška, gaovica...) iamju neke svoje spe­cifične mijene.

Neke se gotovo gube, a onda se ponovo javljaju. Vjerovatno je uzrok specifičan režim voda i još mnogo drugih usputnih eleme­nata.

Naravno, o svakoj vrsti posebno bi trebalo povesti ra­čuna, međutim posebno zabrinja­vaju vrste koje se bar u Trebi­šnjici smatraju autohtonima (gaovica, strugač, ugor).

I one imaju svoje mijene, ali i svoju veliku otpornost. Podsjećamo, sve tri vrste pre­živjele su rat, odnosno period kad je na našim vodama mogao loviti svako, i to kako je htio i koliko je htio.

Strugač i gaovica preživjeli su i udare granata, i razne vrste ekslopziva i uni­štavanje ele­ktričnom energijom. Ugor je preživio sve to, a i trovanje pri­rodnim materijama (mliječar i sl.).

Da li onda od njih treba dići ruke, i više brinuti o drugim vrstama?

Ni stručnjaci vam neće reći da imaju odgovore, ali će opet nanovo podvući da te vrste mogu imati mnogo veći ekonomski značaj nego što ga imaju u ovim uslovima.

Uz to, ove vrste su i indi­katori zdravstvenog stanja svakog vodotoka, slično kao rakovi, kojima je “svanulo” otkako je počela privatizacije državne imovine...

SVE U SVEMU  flora naših voda traži nove studije i nove standarde zaštite. Još ih nema, ali to je baš znak da svakodnevno jedni druge moramo podsjećati da ih što prije moramo dobiti, kako bismo znali šta još naše vode mogu da nam pruže...

T.K.