| Početna |
|
SJEĆANJE NA BRATA PAVLOVIĆA Bratova supruga Vera Pavlović evocira uspomene na svog supruga
zaboravLJeni pjesniČki bard iz trebiNJa ZAŠTO SE bRATO I U SARAJEVU PREĆUTKUJE. DA LI SAMO ZATO ŠTO NIJE PISAO POEZIJU KOJA JE NEKOM MORALA DA “LEGNE” ILI JE ZABORAV PROSTO NAŠ MANIR. brato je svojevremeno izbacivan iz partije, ali, eto, posljednjih godina - i iz kolektivnog pamćenja?!
E, jadno li je Sarajevo kad svoje najznačajnije ljude počinje uvažavati, vrednovati, počesto i glori-fikovati tek nakon njihove smrti. Ali, tako je, valjda, bilo još od prvih temelja uzidanih u glavni grad ove države. No, neki su dobro i prošli! Veliki bosanskohercegovački pjesnik i novinar Vlastimir Brato Pavlović, koji je umro prije trideset i šest godina, do ovog trenutka zaslužio je tek malo pažnje! Zašto? Pa, zato što je Sarajevo surov i opak grad!
PJESNIK - MODERNISTA
No, čast izuzecima. Spomenimo za početak Ivana Kordića, urednika izdanja “Ptice lete kroz mramor”, zbirke poezije Brata Pavlovića koju je P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine objavio 2008., te Redakciju u sastavu Josip Osti, Ferida Duraković i Miljenko Jergović. Spomenutim svaka čast, kao i svima koji su došli na promociju ove knjige, koja je u sarajevskoj Galeriji Gabrijel promovisana 29. januara prošle godine. "Ipak, ne bih se složila da je samo Sarajevo takav grad. To je, čini mi se, jedna univerzalna pojava. Kad čovjek čita biografije velikih slikara, muzičara, književnika, vidi i da je najveći dio njih vrednovan tek poslije smrti. Ima i ono, što narod kaže: U svome selu niko nije postao papa. Dakle, u vlastitoj sredini, manje-više nivelisanoj, nikome se ne dozvoljava da se izdvaja po nečemu. A, Brato se izdvajao. On je bio pjesnik - modernista, u pravom smislu te riječi, a mi takvih nemamo. Imamo Maka Dizdara, velikog pjesnika, ali to nije onaj modernizam XIX i s početka XX vijeka. Brato je bio usamljena pojava i takav je ostao. Nikada nije imao svoga, da tako kažem, zaštitnika, nikada nikog iza sebe. Prije posljednjeg rata njegove pjesme su uvrštavane u školske udžbenike, jer je Brato bio poznat dječiji pjesnik. Međutim, poslije rata njegovih pjesama, koliko ja znam, u školskim udžbenicima nema", govori za Slobodnu Bosnu Bratova supruga, mr. Vera Pavlović, profesorica književnosti u penziji.
TRAGIČNA CRTA
"Da nije objavljena knjiga Ptice lete kroz mramor Brato bi bio potpuno otpisan. Dolaze nove generacije, a umiru one koje su ga znale. Ali, još uvijek ima svijeta koji ga je poznavao i koji je uvažavao njegov rad. I u njegovom rodnom Trebinju, i u Mostaru u kojem je pohađao gimnaziju, kao i u Sarajevu i u Beogradu, gdje je nastavio školovanje. Beograd je pedesetih godina, dok smo nas dvoje tamo studirali, bila dinamična kulturna sredina, u kojoj se i Brato razvijao. I odudarao je, baš kao i u Sarajevu, svojom poetikom, koja nije bila uobičajena", prisjeća se naša sagovornica. "Sergej Jesenjin je imao uticaja na život i poeziju Brata Pavlovića, a posebno na mjesto i ulogu pjesničke slike", veli Vera Pavlović. A u njegovoj prvoj zbirci Sjećanja, iz 1950., objavljene su i pjesme u socrealističkom duhu. Takvo je vrijeme bilo... Ivan Kordić, u pogovoru knjige Ptice lete kroz mramor, između ostalog, piše: "Iz sheme pjesništva koju nije bilo lako probiti u poslijeratno vrijeme nakon Revolucije, što je u svakom slučaju preusmjerila ili pak u neku ruku zakočila moderna strujanja i shvaćanja koja je sobom nosila stvarno uzbudljiva književnost dvadesetog stoljeća, što je od ekspresionizma, nadrealizma, egzistencijalizma odjednom stala na tvrdom uzoru socrealizma. Brato Pavlović je bio iznimno snažna i jedinstvena pojava, čija se poezija, jednostavno, po prirodi vlastite energije, nije mogla sputati niti svesti na bilo kakve ideološke ili estetičke standarde." A Vera Pavlović tvrdi: "Književni rad moga supruga još tada je u Beogradu bio priznat. Bio nekada i bio bi još uvijek da nije bilo te njegove tragične crte koju niko nije mogao otkriti."
BEZ PRETEČE I NASLjEDNIKA
Vera je pohađali i žensku gimnaziju u Sarajevu, a svoju buduću suprugu Brato je prvi put vidio u KUD-u Miljenko Cvitković, u kojem je ona bila članica Literarne sekcije, a on u njihov prostor, današnja Sloga, dolazio da čita svoje pjesme. Ljubavnu vezu ozvaničili su za vrijeme njihovog studija u Beogradu. Brato i Vera Pavlović u tadašnjem glavnom gradu tadašnje države živjeli su do 1955., da bi potom preselili u Trebinje. "Bio je sklon piću, čak je jednom bio izbačen iz Partije, pa je poslije vraćen. Inače je iz poznate partizanske porodice. A čitav jedan ciklus u knjizi Ptice lete kroz mramor zove se Klet Prešernove kleti. Po čuvenoj beogradskoj kafani Prešernova klet u koju je često navraćao, kao i u kafanu Ruski car, koju je takođe opjevao. To ga je i ubilo. Vjerovao je da ne može pisati ako nije pod uticajem alkohola, ali u tim nekim intervalima kada nije konzumirao alkohol, shvatio je da može. Ali, piće je nešto za šta se on držao. Znao je sam sjediti u kafani i pisati, a to je posebno tužno. U Trebinje smo i otišli da bi se Brato sklonio od čaše, ali mu to nije uspjelo ni u deset narednih godina koliko smo živjeli u tom lijepom gradiću. U Sarajevu je slijedio još teži period."
Dječiju poeziju Brato je pisao na ijekavskom, a veći dio ostalih, posebno ljubavnih pjesama na ekavskom narječju. "Ijekavski je naš pravi govor. Ali, Brato je govorio da je ekavski elegantniji, da je adekvatan za tu vrstu poezije i pisao ga je svjesno. Dok je ijekavski sočniji, sadržajniji", kaže Vera Pavlović. Na kraju svog predgovora knjizi Ptice lete kroz mramor napisala je ovu rečenicu: "Brato Pavlović je, bez sumnje, pjesnik modernista, bosanskohercegovački nadrealista, bez preteče i nasljednika u našoj književnosti." ■
Piše: Dino BAJRAMOVIĆ Foto: Milutin STOJČEVIĆ, Arhiv SB Slobodna Bosna, 5.8.2010. Trebinjski, mostarski, sarajevski i beogradski đak Vlastimir Brato Pavlović rođen je 1928. u Trebinju. Školovao se, osim u svom rodnom gradu, i u Mostaru, Sarajevu i u Beogradu. Jedan je iz prve generacije bosanskohercegovačkih novinara i književnika nakon 2. svjetskog rata. U Sarajevu je radio kao novinar i član redakcije u Glasu pionira, Omladinskoj riječi, Radio Sarajevu i Večernjim novinama. Početkom pedesetih godina odlazi u Beograd gdje prvo studira na Visokoj novinarsko-diplomatskoj školi, a potom prelazi na Odsjek za književnost i jezik tamošnjeg Filozofskog fakulteta."Umro je rano, u 47. godini života, od srčanog udara u bolnici nadomak Sarajeva, gdje je otišao da potraži lijeka svojoj bolesti - neprospavanim noćima u Ruskom caru", piše u njegovoj biografiji. Sahranjen je u Trebinju. Iz braka sa Verom Pavlović ima sina Mihajla i blizance Vladimiru i Predraga. Andrea Pavlović, pak, njegova unuka, u knjizi Ptice lete kroz mramor potpisana je kao - likovni urednik. Objavljene su Bratove zbirke pjesama: Sjećanja, Ravnica neba, Virovi, Devojčica postupaka i Panika ogledala, zbirke pjesama za djecu: Srebrni vodopad i Zvon-zvonke pjesme, te proza za djecu: Skok sa kule i Prvi lov, njegove pjesme uvrštene su i u Antologiju poslijeratne bosanskoherce-govačke lirike Ivana Kordića 1976., kao i u Vrt divljih ruža - poslijeratno bosansko-hercegovačko pjesništvo Josipa Ostija 1989. godine.
Ivan Rastegorac
FRIŠKE RANE
JEZIK OČIJU
Ispod šešira, progorelih kaputa, ispod izbledelih čaršava, ćebadi, vunenih šalova tinjaju naši životi sažeti u žižu očiju koje žudno istražuju.
Pred smrt svest o već prošlom naglo primakne krajeve: starost i detinjstvo dodirnu se pogledom.
MOJ PUTOKAZ
Štap sa svojim teškim posledicama vija moga brata blizanca planinskim vrhuncima.
O, kako ledi vest da se strašna potera odmara u vašim dojakošnjim posteljama!
O, kakvu spiralu pravi (štap!) da ga zadavi u svome grotlu
FRIŠKE RANE
Ko bude video nož što ga Cigani sakivaju od ljutih kosa i čuo kikot vetrova na svadbi svoje majke, koga potrese vrisak đerma, nagnutog nad sudbinom, u košulju će ga draga utkati
Vitlaće se, tako bezuman i sladak u grimasu zgrčen ko hleb u mleko udrobljen
Vitlasmo se nekuda idosmo kud se sve ne pesmo zabiberismo zasolismo najzad u svoje selo, u svoje sedlo uspesmo se
DA SE IZBAVIŠ...
Da se izbaviš uhvati se ko čičak za jajce
Vreme da ti ne izmigolji, dan da ti ne bude težak kao kamen
Linijom ti ide kretanje doba, linijom ti ide pranje duše
Za godinu slana te ubila, svile ti se kosti od bolesti
Grom te ud'rio
Da se izbaviš uhvati se ko čičak za jajce
RADIONICA
Čivije, šrafovi, reze, ekser do eksera. Na tezgi komadi zlatnoga alata. Iverja ko perja kada uključiš strug.
Započeto je nešto: dovratak, merdevine, polica za ostavu, il sanduk, al lako može da ne ispadne ništa.
Povazdan svraćaju komšije s rasklimatanim stolicama, sa starinskim furnirima po stilskim komodama. Dan za danom: doručak, ručak, pa večera, kćerki haljinica, ženi sandale, samousluga, sedeljka, letovanje.
O, čoveče, vrati se običnom dletu, sekiri, svrdlu i komadu hrastovine od koga iznova možeš izdeljati sebe.
Muškarci postaju mekani poput kunića, poput vate.
Neće im pomoći gradnja Vavilona, gledanje u daljinu. Neće im pomoći mrak pećina drhtav od vekovnog zova, prostor koji vodom odzvanja, sazreva.
Neće im pomoći čelična čašica maka što krije zvezdu izabranu ukusa prezrelog šipka.
JEZIK
Jezik je ružan kao puž golać što nikad sebi ne sazda dom
O jeziku mi mnogo tolkovaše, popovaše nakolmovaše uvojaka, frizeraja božjih (đavo da ih nosi!)
Znam: da jezika nema zavet ćutanja proneo bih bez greha
PRIZNAJEM
Ne kažem da sam pesnik. Ja sam agitator. Zavrtim ludo kolo, agitujem i stvari postaju moguće. Priznajem: čuda su neizostavni deo moje slobode. Priznajem: još nisam rođen. Iz mnoštva rađanja uobličiće se jedinstveno rođenje.
KNjIŽEVNI MAGAZIN/br.106-107-108
|