|
Humoreske
Crtica Za svoju Ženu
U školi, uglavnom, drugarice su mi govorile da imam “pokvarenu maštu”. I na poslu, katkad, nekom bi to izletjelo. Mojoj ženi nije nikad. Mogu se zaklet. Otud, njoj posvećujem ovu crticu... Prvi put kvar u “Toj Tvojoj Mašti” konstatovala je moja školska drugarica “koja se rano dala naprijed”. I danas je, zabilježio sam banalan komentar jednog svog školskog druga, “sva u sisama”. Nekad smo je zvali “Jajce”, a nekad “Avnoj”. Prvi naziv bio je vezan za njenu potpunu genitalnu dezinformisanost “čudnu za one godine”, a drugi za njen recitatorski dar (“nije se rodile međ nogama, nego međ kulisama”). Jednom tako, kad mi se učinilo da smo sami na svijetu, rekao sam joj nešto što nikad nisam citirao, a ona me odgurnula, promijenila pravac, i dobacila. - Razočarao se me, i ti imaš “pokvarenu maštu”! Kvar povezan sa maštom registrovali su i drugi. Na primjer moj prvi direktor u karijeri. Zvali smo ga “Nazadak”. Kad bi mu nešto predložili da uradimo, redovno bi odgovarao: “Ni govora, ne samo da to nema smisla, nego bi to za sve nas bio veliki nazadak!”. Jednom, dok smo jedno veče u Lastvi, u “Beloj lađi” nešto slavili, kazao sam mu da “da sam na tvom mjestu, više se ne bi drndao u onom stojadinu boje proliva”. Prvo mi je rekao... - Kakav sad proliv!? ... zatim: - Otkud ti baš ta boja!? ... a onda: - Sad vidim da su u pravu ovi naši, baš imaš “pokvarenu maštu”. Preskačem brojne primjere u kojim druge osobe registruju kvar u mom unutrašnjem stroju koji se bavi maštom, i, u velikom preletu, padam u jedan standardan ponedeljak u kome je neko citirao nešto iz TV dnevnika, što ja, ni u ludilu, a ni danas u ovim sretnim prilikama, nipošto ne bih ponovio, a onda razvila se “solunska debata” (vid teške kancelarijske rasprave u kojoj se vrijeđa rafalno, bez predaha, smrtimice). U jednom trenutku, kad sam shvatio da se samo ja nisam postrojio, jednoj grupaciji sam rekao “da je otišla toliko daleko, da je počela da pljačka i iz vlastitog džepa”, a drugoj da ima “mozak komarca, a apetit slona”. Kad sam to izustio (kao da sam znao da mi je suđeno da ih bar u nečem, i bar na sekund složim i pomirim), povukao sam se i načinio facu krivca. Mislio sam da će oba (lideri pomenutih postrojbi, Radovan zvani Rado ili Radan, i njegov vječni oponent Goran, nekad zvani Gorki), u jedan dah počeli da me proštrcavaju... Konačno, kad se smiro, Radan je ispljunuo: - I meni se sad čini da ti baš imaš “pokvarenu maštu”, i da je to malo dublji problem! Za njim, sa malim zastojem, kao da se čudi i meni i njemu, javio se Gorki. - Ja odavno znam da ti je mašta falična, i da bi trebo da se liječiš! Iste večeri, sve sam ispričao ženi. Njen komentar bio je očekivan... - A šta bi tek rekli, da si im baš kazo sve što misliš?! Odgovorio sam da ne znam. I... baš ne znam.
J.P.P.
|