| Početna |
|
PIĆUN Dr Ahmet Hadžiahmetović (u m j e s t o n e k r o l o g a)
Nije ni izašao iz kuće, gore u Mostaćima, a na Baru stiže aber: Dolazi Pićun. Ko već ne čeka na Bari, taj ide za njim. Jer bez njega niti može početi ni završiti se nijedna utakmica. Kad Pićun dolazi, Bara se zatrese, golštange se zadrmaju, voda u potoku jače zažubori, vjetar zanjiše grane, ptice se raspjevaju, golubovi zaguguču: Dolazi Pićun. Prije utakmice, opšta radost, radost igre, radost oko igre. Jer sa Pićunom igrati je čast, mnogo više nego čast. Sa Pićunom igrati je i radost i uživanje Znalo se! Kad Pićun igra, nema hile nema prevare. Igra se: ni po babu ni po stričevima, ogriješiš li se, zna se: pauza dok ponovo ne dobiješ povjerenje, koje jedva čekaš i dokažeš se da ti se greška neće ponoviti. To je škola i praksa istovremeno, jednako i za male i za velike, i za starije i za đečurliju. Strogo ali pravedno!
Nema ga ko nije poslušao! Igra samo što nije počela, igra sa početkom, a često bez kraja... dok se ne umrači... ili dok ne popadju... i jedni i drugi. Na Bari već čekaju: Salih, Kosta, Neđo, Nešo, Rajko, Zoran i jedan i drugi, Aco, Ahmo, Edo, Salih, Mašo, Bobo, Meca, Zahir, Rako, Bećo, Mikan, Hasret... - Šta ćeš ti? Šta se kočoperiš? Misliš, ako je tvoja lopta, da možeš ti određivati ko će sa kim igrati? Sjedi tamo i čekaj da te izaberu. Hajde Ti Edo i Terenac, birajte ko će sa kim... - Mogu li i ja igrati? - Ti Pira uzmi loptu, pa se na zidu uči. Kada obiješ malter sa kuće, kao što sam ja obio, onda dođi da igraš sa nama. - Hoćemo li: u šest, u dvanaest, ili: dva puta po četiri, ili u deset i dvadeset? Neko dobacije: Hoće li lopta izdržati? - Hasrete, ti se ne ljutiš što sam te prošli put teglio za uši, i opet ću da znaš, ako budeš griješio?! - Mikane, kilo kilavi, radi tebe pijem aspirine, što si promašio čitavi prazan go, pa smo izgubili... - Idemo, u četiri, u osam, Salih izbaci loptu!
I tako iz dana u dan, kada se ima vremena i ujutru i popodne. Ako Pićunovoj ekipi ne ide, ako gubi jednu utakmicu, igra se druga, ako gubi i drugu, igra se treća, sve dok ekipa ne pobijedi, a ta zadnja se samo pika! U jeku igre, nekad se dogodi da igrača ubode drača, pa zastane. Pućun ga odmah pita: Šta je? Što ne igraš? Ubola me drača! Pravda se. Znaš li šta Gule kaže kad te drača ubode: Šta ćeš zimi radit, nego vaditi drače... pusti draču, sada igraj. Ovaj jadnik sa bolovima nastavlja ugru. Dešavalo se da ljudi dolaze na Baru, tražeći pomoć od Pićuna, jer je on ljekar, ginekolog po profesiji. - Hajde, doktore, molim te pomozi, žena mi krvari! - Evo, odmah ću, samo da dam jedan gol. I odlazi bez pogovora, ili sa pogovorom, kad čovjek kumi moli, jer mu žena rađa a ne može da rodi. - Rodiće, svaka je rodila pa će i tvoja! - a okrene se na drugu stranu od čovjeka, pa veli: Đe je sada našla da rađa, što nije sačakala dok se smrači!
Bara je bila ledina u polju ispod Mostaća i nekada je služila da na njoj seljaci ovršu žito, preberu i sortiraju luk arpadžik a i za druge seoske poslove, a bila je kao neko zajedničko vlasništvo i sastajalište poslije napornih poljskih radova. Nalazila se na samom rubu puta koji vodi u selo. Sada je najviše služila kao fudbalsko igralište sa imidžom fudbalskog tima iz Mostaća.
I, u jeku igre, žena vodi natovarenog konja, pravo preko igrališta. - Đe si zabrazdala? Vidiš li da igramo, konj ti mater... ?! - Nije ovo konj, doktore, nego kobila. Jebo je ti! Igra se nastavlja. - Mikane, dabili idiote, dodaj tu loptu.. - Vidi Boža, dohvatio bi tarane sa neba, koliki si, a ne možeš da skočiš na tu loptu. Odlijepi prkno od zemlje... - Ti, Terenac, iako igraš za Leotar, ne možeš ovdje zabušavati, potrči malo.
Nije volio kada ga neko striktno pokriva: - Što si se zalijepio za mene. Najbolje uzmi lanac, pa me nakratko zaveži! Van igrališta, ljudi su ga često pitali za savjet: Fevzo se interesuje za penziju: - Eno Pero dobio penziju? - Šta je tu čudno? - Cotao je dok je tražio penziju a sada, kada je dobio, eno još cota!
Sve na stranu, ali Bara je bila njegovo drugo prebivalište, drugi dom. Nije ga moglao spriječiti ni lom noge i to u poznijim godinama, da se vrati na Baru, čim je noga zarasla. Od tada se na Bari više nije igralo “konjski”. Često je govorio: Kada umrem, ovdje me sahranite. Nemojte me nositi u mezare, nego ovdje na Bari me sahranite. Poslije teških ratnih godina, kazamata na Lovrijencu i Prevlaki, i napornog rada, ovdje, sa djecom i omladinom, u igri i razonodi, našao je svoj mir.
Rad pun neizvjesnosti, obilovao je mnogim anegdotama: Žena dolazi u ambulantu na pregled i potrefi baš na njega... - Došla sam na pregled kod ljekara, samo ne bih volila da me pregleda neki Pićun, kažu da ruži žene, te što se nisu prije javile, znate li da se bolest mora odmah liječiti, a vi dolazite u zadnji čas kad se više ne može pomoći i tako... - Samo ti dođi, majko, ništa se ti ne boj, sve će biti uredu! Kada su je kasnije pitali, kod koga je bila, ona veli: - Kod nekog finog doktora, em što me izliječi, nego sa mnom ljudski porazgovara, utješi me. Bog mu dao.. - Pa to ti je bio Pićun! - Neka bog mu dao svako dobro. Ili... Sretne se, poslije duže vremena sa prijateljem, i ovaj ga hvali: - Ništa se nisi promijenio, eto te kao prije trideset godina! - Pa zar sam i tada bio ovako grdan?
Ostale su još mnoge priče i anegdote. Neka ovo bude povod za sjećanje... Ja sam ga poslednji put vidio na Bari neposredno uoči rata. Svratim na Baru, on sam sa loptom, stoji kao siroče. Pitam ga : - Što ne igrate? Gdje je društvo? Sliježe ramenima. - Otišli na ratište, nema nikoga!
Skupilo mu se u duši, hoće da zaplače. Lopta, što je drži u rukama, kao da je izdušila. Vidio sam je, načas, kao tužnu masku, iz pozorišnih tragedija. Kad bi je povremeno udarao o zemlju, nije zvonko odlijegala, nego tužno zacvilila. Tad sam ga poslijednji put vidio, a čuo sam da je poslije rata umro, daleko od Bare, usamljen, tugujući za njom. Ako, kojim slučajem, navratite na Baru, ako se trefite u tutnjavi gromova i fijuku vjetrova, u krošnjama drveća, prepoznaćete njegov glas....
Milenko BUKVIĆ
|