IZ MOJE  VODIČKE TORBE

JUTRA S LEUTARA

Istina, mi nemamo more ali imamo našu ljepoticu , rijeku Trebišnjicu... Još kada bi turisti znali kakva li su  jutra s Leutara, ali na nama je da se to sazna….

Ove godine manje  je poljskih grupa nego obično u ovo doba godine. Naime, ovdje je praznik prvoga i trećeg  maja pa oni koji mogu povežu sve zajedno i skoro sedmicu dana ne rade ništa.

Ipak imam grupu već 23. aprila, obilazak po bivšoj Jugoslaviji. Pri susretu sa grupom vidim čak sedam osoba  koje su bile lani u isto doba i po istom programu, samo je dodana Srbija.

Zašto opet idu po istome programu? , pitam ih.

"Čim smo vidjeli Trebinje u programu znali smo da je to tvoj program, a nigdje takve rakije, vina , tako čiste rijeke, pogleda na grad kao u   tvome Trebinju" rekoše.

Nisam povjerovao svojim ušima.

Na Plitvičkim jezerima smo već u 7 sati. Samo naš autobus je na parkingu a lani ih je bilo na desetine. Uobičajenu trasu od 3-4 sata završavamo za dva sata.

Čak je i u Međugorju manje gostiju, jedino je Mostar živahan, ispod staroga grada na livadi igra kolo, svira muzika. Tako i treba! Na parkingu u Mostaru pored katedrale tek na karti primjetih da sam parking pripada Franjevačkome samostanu te parkirajući se tamo pomažemo i njegovu izgradnju.

Parking i savršeno čisti toalet košta 10 eura. Bravo. Poslije programa u Međugorju idemo u goste  Joza Sušića, u njihovu kuću, tako je po programu.

Čega tamo nema, šta ti vrijedni i pametni ljudi nisu pripremili?! Gostoprimstvo na visini, prvo za svih besplatno vino, rakija, sokovi, nekakvi keksi. Koliko ko može a trešti narodnjak sa zvučnika. A onda počinje kupovina. Blatina i žilavka, koliko vrsta voća, toliko i rakija, razni džemovi, sirupi, med, ajvari... Sve su to proizvodi od biljaka i voćaka iz okruženja. U Trebinju ima toga u izobilju. Učiti od njih a Međugorje nije pro svijeta.

Ko nije vidio kornatska ostrva taj ne zna šta su čuda prirode na moru, mozaik od preko 120 ostrva. Zamalo se ne nasukasmo jer je more tu mjestimično jako plitko. Na brodu smo uz harmoniku i razne đakonije pjevali Trepetljika trepetala i  Harmoniko moja... kao i da nije Dalmacija.

Ako je ostrvo Hvar hrvatska Madera, onda je ostrvo Pag možda i veći geografski fenomen. Od strane kopna kao sahara ili površina mjeseca a sa druge pljosnat i cijeli ispregrađivan zidovima gdje ljudi drže ovce. Pag je poznat po čuvenom paškome siru a ima oko 40.000 ovaca.

Sa dvije   porodice iz moje grupe idemo u selo Kolan na jagnjetinu u porodice Olive­rić. Kada sam vidio vlasnike, oca i sina, mislio sam da su vlasnici nekoga kozmetičnoga salona ili da rade u nekome ministrstvu i ne izlaze iz fotelje, a kada se rukovasmo dlanovi su im kao gargaše, hrapave...

Pitam ih zašto se ne javljaju na mobilni?

"Pa, muzemo ovce,  (zajedno 160) imamo svoj vinograd,  vino, rakiju, gajimo svinje, kosimo travu i to što proizvedemo, to prođe kroz restoran. Ko ima 40 ovaca nema problema sa egzi­stencijom", rekoše.

Stati i diviti  im se ali uz puno poštovanje ne vidim razlike po ukusu od naše hercegovačke janjetine ispod sača. 

I konačno, poslastica za mene. Ulazimo u Trebinje i ovaj put pravac Arslanagića most gdje me naravno čekaju i moji. Pričam im o Mehmed paši Sokoloviću, velikom veziru, najvećem državniku XVI  vijeka, rođenom na ovim prostorima.

Kriza je učinila svoje. Ne izuzimamo vodiča, nema degustacije vina u Tvrdošu kao lani ali ne znaci da je bilo manje zanimljivo.

Naprotiv!

Vidjeli smo sve za 3-4 sata, Tvrdoš, Preobražensku crkvu, šetali gradom, divili se  stoljetnim platanima, Crvini i Gračanici, osvježili se u "Šumadiji" a mnogi od njih se opet razbježaše u potrazi za sanitarnim čvorom po obližnjim kafanama...

I konačno,  evo nas u manastiru u Dživaru. Tamo je valjda prvi put kročila noga poljskoga turiste. Čovjek da ne povjeruje koliko je toga napravljeno, zapravo obno­vljeno.

Kada im je naša monahinja spomenulan Pavlovu pećinu SVI AMA BAŠ SVI  navalili da tamo idu, ne smeta im to što nema puteljka itd... Upravo sam ih doveo ih tu da na vlastite oči vidim njihovu reakciju. Prešlo je to sva moja očekivanja. Pećina MOŽE  I MORA VEĆ DANAS  da bude  pravi motor  za razvoj ne samo hodočasnoga turizma.

Treba se samo dobro organizovati i "baciti" na katoličke zemlje. To je u odnosu na nas potpuno drugi svijet i to treba iskoristiti.

Ovom prilikom obraćam se svima u Trebinju  koji mogu da učine SVE  koliko mogu da se to konačno medijski obradi  i počne već od naredne sezone.

Želim ovom prilikom da se zahvalim svima koji su doprinijeli da nas kratki boravak u Trebinju  bude vrijedan pamćenja: prvo hvala graničnoj i carinskoj kontroli na Ivanici i Zupcima, monahu i monahinjimu Tvrdošu i Dživaru koje su sa velikom pažnjom i zadovoljstvom svi prisutni slušali. Posebno hvala i LAZU-LAKANU KOJEVIĆU koji je cijelu grupu besplatno počastio  svojim vinom i rakijom. Oni su o tome dugo pričali a biće to i ubuduće. To se ne zaboravlja.

Idemo kanjonom Morače za Srbiju. Na crnogo­rskoj strani nas drže skoro 5 sati jer navodno je proble­matičan vozačev pasoš i čekaju odluku poljskoga interpola.

Napokon nas pu­stiše ali šok je bio i na srbijanskoj starni. Vratiše nas sa granice jer se sa ličnom kartom Evropske Unije ne može (kao u BiH i CG) ući u Srbiju. Takvo je pravo. I "kapu u žalosnu ruku" umjesto u Veliku Planu i Beograd natrag u Tivat i preko Hrvatske i Austrije kući. E crna im njihova pamet.....

Ali Trebinje, mene tištiTrebinje. Vizualno ne podsjeća ama baš ničim da je turistički grad. Nema dobro­došlice, parkinga, mjenjačnica, suvenira i naravno, kao u Mostaru i ostalim mjestima, sanitarnoga čvora za turiste.

Krajnje je vrijeme da se to učini. Bio sam ove godine u Egiptu, u Sahari kod Beduina koji ne znaju ni čitati ni pisati a žive od turizma, ima taj famozni WC, kakav takav ali ima. Pustinja je to bez bilo kakve infrastrukture da je to teško i zamisliti. A mi turistički grad, hoćemo u Evropu, plus sami doktori u parlamentu...

Krajnje je vrijeme da se nađu novci i da se počne sa učešćem na međunarodnim sajmovima izvan bivše Jugoslavije. Vrijeme je da se stampaju prospekti  na češkom, poljskom, slovačkom i mađarskome jeziku, da se aktivno djeluje na tome tržištu.

Odnosi se to i na internet sajtove. Rekoh već da je hodočasni turizam naša velika šansa. Treba se samo povezati sa onima koji to rade i znaju.

Meni ostaje da za dogodine napravim barem jednodnevni boravak sa noćenjem u Trebinju jer ova sedmorica mi rekoše, kada smo se pozdravljali na zavrsetku putovanja:

"Ako napraviš program ponovo dolazimo u Trebinje".  

Ako ništa drugo, učiniću to zbog njih...

NA KVARNERSKOJ  RIVIJERI

Crikvenica je glavno ljetovalište pored Opatije na kvarnerskoj rivijeri. Vlasnik hotela “Mediteran” je Lovro Misir iz Orašca kod Dubrovnika. Predstavih mu se ko sam i odakle sam. Otkako sam vani ja sam to uvijek precizno objašnjavao.

Priča mi kolike je milionske štete pretrpio zbog ratnih događanja. Valjda ništa kao turizam i muzika ne liječi rane i ne odstranjuje razlike među narodima. Svuda se ovdje sluša srpski i bosanski turbo-folk. Vlasnik hotela naredi da mi se „odmah dodijeli stol i da mogu jest i piti šta i koliko želim”. Ispriča mi i vic o Trebinjcima koji iza rata navodno ponovo dolaze u Srebreno.

Elem, došla mama s djetetom u Srebreno i po dolasku mu reče da nikome ne govori da je iz Trebinja. Kada mama nije htjela ili imala novaca da mu kupi sladoled, djecak reče: “E ako mi ne kupiš sladoled, svima ću reći da sam iz Trebinja”.

Svi smo se slatko nasmijali. Pohvalio sam ih agenciji za koju radim da nisam vidio manji a tako dobro organizovan hotel. Vlasniku je to bilo izuzetno milo. Direktor toga hotela Frano Grgić je po cijele dane u hotelu. Popravlja krevete u sobama, pomaže konobarima, lično sam ga vidio kako sam montira novu reklamu ispred hotela. Kada treba da neke moje goste prevezem, odmah pali auto kao da je mój šofer.

Umjesto da ja njemu, on mi ne dozvoljava da platim piće već to čini on. Šefica restorana je Mande iz Slavonije. U restoranu, uz saglasnost direktora, prodaje lozu i šljivovicu a likera koliko želiš. Od višnje, od svijeta kadulje, hajdučke trave, ruzmarina, smokava, oraha i sam ne znam od čega nema. Meni daje onu najbolju, lincuru, jabukovaču i viljamovku iz 2005 godine. Bože sačuvaj da drugi put  joj to odbijem. Muž joj to pravi a oni skoro i ne piju. Nije li to možda putokaz za naša trebinjska sela!?

Vinarija Toljanić je najpoznatija na ostrvu Krku. Ako sam dobro razumio, čuveno bijelo vino Zlahtinu izvoze i u SAD.

Plovimo u Vrbnik na Krku sa 140 djece. Klaudio, kapetan i vlasnik  broda, kaže da su djeca najbolji kupci vina. Kakva djeca, crnio se - pomislih?!

Kad uđosmo u vinariju, odmah za nas vodiče i za dječje pazitelje posebna prostorija, sir, vino, pršut, maslinovo ulje a djeca u kupovinu. Brat bratu, planulo je barem 250 boca što vina što rakije. Sve to pedantno kao najstroži carinici pregledaju njihovi staratelji, oduzimaju im boce i davaju tek kada stignu u Poljsku. Takvo je  poljsko pravo jer  Poljaci su to… Prekjuče je jedan dečko popio pola litra votke te smo morali s njime u Rijeku. Čak ga je neurohirurg   pregledao. Reče mi da je čudo što je preživio.

Sa prelijepom Ondinom iz Pazina vodimo grupu u Postojnu. E ne znam je li je ljepše slušati ili gledati. Desetak godina je mlađa, e nije mi svejedno - nije.

Ona je vodič za Istru a ja za Crnu Goru. Zajednickih tema na pretek.Odmah mi ponudi da će mi rado svojim autom pokazati cijelu Istru.samo da bude vremena. I ja njoj Crnu Goru i Trebinje naravno. Ko zna, možda će i tako biti.

Tek kasnije u lokalnim novinama čitam njen članak NA TEMU KADULJE I MEDA OD TE NAMA DOBRO POZNATE BILjKE. Cijeli istorijat o toj  biljki koju su koristili stari Grci i Rimljani i smatrali je svetom.

Piše kolegica Ondina o ljekovitome bilju i prirodnim ljepotama Istre  s čežnjom  i sujetom jer se biljni svijet toga regiona dovoljno ne koristi. A mene kao nož u srce sjećanje na naše Trebinje i ono što bih htio da zaživi jednoga dana u našem kraju. Svega toga ima u kršnoj Hercegovini. Možda  naša  zapuštena polja i njive bas plaču za kaduljom i drugim sličnim biljem…

Istina, mi nemamo more ali imamo našu ljepoticu , rijeku Trebišnjicu, nas Dživar, Tvrdoš, Platane, Gračanicu, Arslanagića most, Strač, već poznate trebinjske vinarije i nadam se u perspektivi i  još ljepšu Begovu kuću.

Još kada bi oni znali kakva li su  jutra s Leutara, ali na nama je da se to sazna….

Vaso Bokun

turistički vodič