|
POPOVSKE (BOBANSKE) PORODICE U NOVOME
VOJNOVIĆI Piše - goran Ž. komar
Proveditor Danijel Dolfin veli da je knez Jovan iz Popova, po primjeru brata mu, kneza Vojina, već umrlog, i brata kneza Miloša, još živa, ostaviv u Popovu, krajini turskoj, svoj imetak, dobrovoljno pristupio u podanstvo mletačko... Otac Savo Nakićenović pruža i genealoški pregled od Jovana Vujova Vojnovića koji bi izrodio Vasilja (†1774), Vojina i Pavla. Od Vojina bi bio Marko (†1807) čuveni ruski admiral i grof. Od Vasilja Jovan, grof i admiral, Đorđe, Aleksandar i Dmitar. Od Đorđa Vasiljeva je Jovan Đorđev koji je izrodio Konstantina i Đorđa (1833 – 1895), prvoga načelnika novske opštine pod austrougarskom okupacijom. Mletački povjerenik Miloš imao je djecu koja su živjela u Novome.
Dragutin pukovnika Miloša i žene mu Dostine, imao je braću Todora (Vasilja) i Vojina, i kćer Janu. Miloševi sinovi su zvani Serdarevićima. Prije nego bi nešto više kazao o novskim Vojnovićima, ukazao bih na jedan mletački sudski dokument iz Arhiva Kotora kojim se pokazuje predio sa kojega su ovi Vojnovići prešli u Novi. Tokom 1718/19. vođen je u Kotoru krivični proces povodom povređivanja konte Dragutina Miloševog Vujnovića u Risnu i koji upotpunosti osvjetljava mjesto porijekla konte Miloša i njegove familije iz Bobana. Naime, 12. dec. 1717. hirurg Đorđe Nikikijević (od starih novskih Gonzaga) dao je izjavu kako je liječio kapetana Dragutina Vujnovića koji je ranjen u ruku, ma ne opasno po život. Ova je izjava data u Novome. Iz daljih isprava u predmetu saznaje se da su Dragutina napali Mato i Niko Katurići u Risnu, te da je Dragutin sin Miloša. Dragutina je branio Jovan Lupur iz Kuta i Vlastelinovići a serdar Ćelović nije priskočio. Proces je prenijet u 1718. godinu. Vasilj (Todor) Vujnović je izvjestio da je njegov brat Dragutin u Dalmaciji. Ključno za naše pitanje je iskaz serdara Dragutina Vujnovića i svjedočenje Prodana Magazinovića iz jeseni 1719. godine.
Najprije, serdar Dragutin podnosi prigovor na odbranu počinioca Đura Misitića u šest tačaka. On kazuje da je Misitić rođak Katurića čijeg strica su ubili ljudi iz jednoga sela koje je blizu onoga iz kojeg je pokojni serdar Miloš Vujnović.
Dana 23. sept. 1719. godine naloženo je Jovanu Buroviću da pozove svjedoke iz sela, te kneza Prodana Magazinovića iz Tople i obezbIjeđeno je saslušavanje kneza Prodana koji je 25. sept. 1719. kazao sljedeće...
U ovim krajevima je običaj da se iz osvete ubije rođak ubice, a ako ne, onda makar neko iz te opštine. On kaže da su ubice Manolovića iz Šume (trebinjske) i da je to selo blizu sela Bobani (Bobagni) iz koga je pok. Miloš Vujnović.
Na taj način nesumnjivo doznajemo o mjestu porijekla kneza Miloša i njegove familije. Iz ranije objavljenih isprava znamo da se Vojin Vojnović, tokom Morejskog rata, veže uz selo Rapti u Bobanima. U selu, u predivnoj kraškoj uvali nedaleko Poljica, stoji crkva Vozdviženije Časnoga Krsta, a van porte veliki broj stećaka na kojima nisam uočio natpisa. Sa ovog mjesta prešao je dio roda u Novi gdje se u Badoerovom katastiku (1704) javljaju kao vlasnici zemlje.
Naša dokumenta iz dubrovačkog Arhiva otkrivaju ih tokom Morejskog rata kao žitelje Bobana, a kasnije, u ratu 1715. godine, Miloš se vratio u stari kraj. Kao pomorski trgovci i vlasnici brodova, javljaju se Vojnovići tokom dvadesetih godina. U Arhivu Kotora se čuva jedan pregled većih brodova iz 1729. godine, kada je popisana i tartana od trista stara Vasilja i Vojina Jovanovića (Vojnovića) i braće Vojnović. Vojnovići su se bavili pomorskom trgovinom i u tridesetim godinama plovili za vrijeme rusko – turskoga rata o kome su i u Boku stizale vijesti. Tokom 1732. Todor Milošević zvani Serdarević je plovio do Korčule, a trgovao je i putovao i Vuin Serdarević. U to vrijeme dozvole za plovidbu dobija patrun Voin Vojnović sa Tople koji upravlja barkom po Dalmaciji.
I tokom 1735. godine pominje se Vasilj pokojnoga Jovana Vojnović koji je nedozvoljeno krcao robu u Draču na sopstvenu tartanu. Vojin Vojnović pokojnoga Jovana je pružio garancije za trgovački put Vasiliju Vojnoviću i drugima 11. avg. 1736. godine. Admiral luke u Novome oglasio je 1736. tartanu Madonna dell' Assunzione Vasilja Vojnovića sposobnom za navigaciju. Vojin Vojnović rečeni Knežević sa Tople kupio je 1740. godine komad zemlje u Kutima od Radonjića iz Rujeva. Kapetan Vojnić Vojnović zvani Knežević posjedovao je brod L' Assunta e S. Giovani. Nema, dakle, govora o tome da je Aleksandar Vojnović prvi pomorski trgovac među topaljskim Vojnovićima. Već su se Jovanovi sinovi istakli kao vlasnici krupnijih tartana. To je vrijeme kada su Serdarevići kupili velike nekretnine u novskim selima. Ili kupovinom, ili darovnicama mletačkih vlastodržaca. U to vrijeme Vojin Serdarević je izvodio trgovačka putovanja do Venecije. Jovo Šćepanov Delin sa Poda kod Novoga putovao je 1744. sa Vojinom, no tamo ga je zatekla bolest pa je započeo jednu oporuku koju je dovršavao u Novome. Trećim kapitulom, on svjedoči: ''Sada na ovomu putu i ortakluku ujedno z gospodinom konte Voinom Serdarevićem naodi se u rakii u Trijesću kako smo učinili konat – ja i Vojin ođe u Mlecima i u moje libro upisali što je čijega kapitala...''
U Novome Vojnovići su se istakli kao članovi opštinske uprave, sudije, veliki zemljoposjednici i darovatelji Crkve. Takođe, izrazito, kao pomorski trgovci. Bili su i topaljskim poslanicima u Mlecima. Kao mediteranski putnici i brojna familija, raspolagali su obavještenjima i osjećajem za promjene. Istaknuti članovi familije otisnuli se se polovinom 18. vijeka za naprednu luku Trst. Tokom 1750. godine, Trstu se naselila familija Jovana Vojnovića: ''Da Castenuovo (Herceg – Novi) alle Bocche di Cattaro proveniva il suddito veneto conte Giovani Vojnovich, che nel 1750 si stabili a Trieste con parenti, denaro e una nave'' Konte Vojnović se pominje među najznačajnijim trgovcima, pored Jova Kurtovića, a takođe i u vezi sa gradnjom crkve u ovome gradu.
Grko – slovenska populacija u Trstu je svakako nastojala na vjerskoj posebnosti a određene teškoće donosilo je pitanje jezika na kojem se obavljala služba, kao i kontrola organa uprave. U polovini 18. vijeka vođen je i sudski proces čije je trajanje, za nas očekivano, trajalo i do dvadesetak godina. U više navrata Iliri su nastojali da vlastima predstave svoje socio – ekonomsko stanje. Učinjene su određene tabele sa namjerom da impresioniraju vlasti. Prema dokumentu iz 1762. godine pominju se dvojica plemića, konte Jovan Vojnović i njegov nećak (?) Dimitrije koji je tokom ovih godina bio poznat kao legalizovani korsar, vjerovatno jedini u austrijskoj pomorskoj istoriji.
U to doba broj rezidenata se penje na stotinjak osoba, među kojima dvojica vlasnika znatnih imanja, koje podrazumjeva i kuće i brodove. Konte Jovanu Vojnoviću status austrijskog podanika će biti priznat brzo nakon dolaska u Trst. Primjera radi, kako navodi značajni rad koji ovdje navodim, Lazar Ljubibratić je tražio i dobio priznavanje naturalizacije 1765. godine ali je rizikovao da to postignuće izgubi zbog oklijevanja da preseli familiju i poslove. Drugi član familije (Kneževića) koji je stigao u Trst je Dimitrije, rođen u Novome 1722. godine. Vojin ga 1760. naziva svojim pranećakom. Dimitrije se istakao 7. maja 1760. pobjedom nad brodom Engleza Karla Retklifa. Stekao je tako zlatnu medalju tešku 24 dukata, a Vojin mogućnost besporeznog uvoza vina sa dobara u Boki. Godine 1764. određen je za upravnika brodogradilišta u Kraljevici. Dimitrije s velikom familijom, bratićima i braćom, živi u Trstu. Puno kasnije postao je lučki kapetan u Trstu. Tokom 1794. sastavio je oporuku, a iste godine je umro. Imao je ženu Mariju Kardoniči i sinove Vasilija i Nikolu a kćeri Jelisavetu i Anu. Ovo je, dakle, Dimitrije (Mitar) rođen od Vasilja Kneževića Vojnovića i njegove prve žene Ane Simove Magazinović koja se upokojila 1733. godine. Vasilj Vujnović bio je topaljski izaslanik i povjerenik kod Magistarata za so. Vidi se to iz dokumenata koji su čuvaju u Arhivu Kotora.
Naime, glavari dračevićkih sela od 9. avg. 1740. deponuju sredstva kao dio sredstava koje su sela dužna da plate kontu Vasilju u vezi sa dobijenom gracijom soli. Po redu, nižu se Jovo Brajović iz Mojdeža, Božo Ožegović iz Kuta, Periša Kosić iz Mokrina, Jovan Mandić iz Kamenoga i Mijat Poznanović iz Ratiševine. Konte Vasilj Chinesevich potvrdio je da je primio 2.093 lire i 10 solada koje su mu predali glavari sela opštine Herceg – Novi da bi mu naknadili troškove koje je imao kad je radio na tome da opština dobije so. Ovaj Vasilj Knežević po prvi put je bio oženjen kćerkom Sima Milutinovog iz roda povrških Magazinovića imenom Ana. Simo je bio prvi načelnik Topaljske komunitadi i veliki ktitor pravoslavne Crkve. Upravo sa Anom, preminulom 1733. godine, dobio je sinove Dimitrija i Aleksandra. Kasnije, Vasilj je imao drugu ženu koja se zvala Garofala i sa njom je dobio sin Đorđija (Georgija) koji je rođen na Savini 1760. godine. U Knjizi krštenih parohije savinske upisano je sljedeće: ''Rodilsja mladenec Georgije ot oca imenem Vasilja Kneževićem i matere Garofale. Krestilsja i mirompomazalsja črez mene jeromonaha Sofronija Savinca. Vosprijemnik bil Mihail Turlino, 8. maja 1760.'' I kada se konte Đorđio Vujnović u fedima od komunitadi pominje kao žitelj Tople, on stoji na Savini, a pomenut je 30. novembra 1778. kao patrun na felugi od vesla, gdje isplovljava za Dalmaciju. Kod krštenja Nikolaja Palikuće, Đorđe Vojnović je nastupio kao kum sa deset godina života.
Đeorđije Vasiljev se bavio pomorskom trgovinom. Istakao se kao stožer otpora francuskoj okupaciji Boke. U vrijeme rata sa Francuzima u Novome su spaljene dvije njegove kuće. Moguće je da je tom prilikom uništena porodična arhiva. Na sreću, u manastiru Savina čuva se iscrpna čitulja roda Vojnovića koju sam u više navrata objavio.
Sa Kasandrom Angeli – Radovani, dobio je Đorđe kćerku Elenu i sina Jovana, koji je imao sinove Konstantina i Đorđa. Na taj način sagledavamo razvojnu liniju znamenitih književnika Luja i Iva Vojnovića iz Dubrovnika. Kada su Vojnovići prešli u Dubrovnik, ovdje u Novome, u jednoj kući, ostavili su na čuvanje svoje ikone.
tradicija i novo doba
nisu potrebni dodatni protokoli
I ove godine je na
Zubačkim Ublima, uz pozdravne riječi predstavnika opština Trebinje i
Herceg Novi i prigodnim muzičkim programom, održan tradicionalni Veliki
narodni sabor pod nazivom "Iz ustanka nicaše sloboda". Srećan sam što mogu da kažem da su takvo narodno saborovalište Hercegovaca i Crnogoraca i danas ostala, i pored toga što su dramatični događaji novije nam istorije ocrtali ovuda neke nove granice koje nas - ubijeđen sam, mimo naše volje - dijele i otuđuju. Bez obzira na ono što danas razdvaja naša dva grada, uvijek je bivalo mnogo više onoga što Trebinje i Herceg Novi spaja. Sada nas spaja i novi put, moderna saobraćajnica, koja - kao i svaka takva - smanjuje geografske daljine i premošćava prostorne prepreke: Trebinjcima nikad ko danas nije bio bliži Herceg Novi, ni Novljanima Trebinje.
Zubačka Ubla kao mjesto bratskih susreta i zbližavanja - svi to znamo - nisu slučajno odabrana. Ona su se, rekao bih, sama odabrala. Kao što je ovaj živopisni krajolik zajedničko utočište za odmor od poslova i briga svakodnevnice - i za nas, sa ove, i za vas, sa druge strane granice - tako je Zubački plato, koje se diže iznad Trebinja i Herceg Novog, istovremeno i obelisk i znamen zajedničkog nam istorijskog iskustva - kada se, pod istim barjakom, u borbi i samoprijegoru, branila i kovala sloboda.
Svaki kamen ovoga kraja - kada bi umio da govori - progovorio bi desetercem i epski naširoko o ustaničkim podvizima naših predaka, njihovoj hrabrosti i podnijetoj žrtvi - zahvaljujući kojoj se mi, njihovi potomci, danas u miru i bezbrižni radujemo životu u slobodi. Istorijsko pamćenje, na žalost, ostalo je uglavnom i kod nas nepotpuno i kratkovido, potcijenivši u ocjenama značaj i dalekosežnost poduhvata vojvode Luke i hercegovačkih ustanika. Tek danas - u interpretacijama istoričara - ustaništvo u Hercegovini dobilo je zasluženu kvalifikaciju istorijskog preloma, koji višestruko nadilazi mjeru i domet lokalnog događaja: iskra slobode koja je zabljesnula iz tvrdog kamena Hercegovine nije se zatrla u pepelu ustanka, ona je postala luča ohrabrenja koja je nedugo za tim razgorjela požare brojnih ustanaka i revolucija među balkanskim narodima”, rekao je načelnik opštine Trebinje doktor Dobroslav Ćuk.
Predsjednik opštine
Herceg Novi Dejan Mandić, istakao je da poruke sa Zubačkih Ubala, iako
danas živimo u drugačijem ambijentu i novim međusobnim odnosima, moraju
biti još snažnije, sa više ljubavi i pozitivne energije koju upućujemo
jedni drugima.
Tradicionalno saborovanje nastavljeno je prigodnim muzičko-zabavnim programom, u kome su nastupili pjevač Drago Kovačević i B sastav G KUD "Alat" iz Trebinja.
|