tPočetna
Brato Pavlović 

SKOK SA KULE

Oko našeg gradića pružao se jedno vrijeme kameni bedem visok preko dva metra. Bedem je polazio od obale rijeke, kao poluluk opkoljavao gradić i opet se spuštao prema rijeci spajajujći se sa utvrđenjem — kulom na njenoj obali.

Na izgradnji tog dva metra visokog vrlo tvrdog zida od tesanog kamena, sa otvorima za puškarnice, radili su punih 11 mjeeeci Česi, Slavonci, Banaćani, Ličani, Dalmatinci i Bosanci i Hercegovci. Izgradnjom bedema Austro-Ugarska Monarhija utvrđivala je svoju granicu prema Crnoj Gori. Radilo se i noću i danju, jer su Austrijanci i Mađari strepili od upada Crnogoraca, čiji su izvanredno hrabri podvizi već odranije bili čuveni širom Evrope.

Radovi na bedemu i kamenom utvrđenju potpuno su završeni 1889. godine.

Poslije završetka prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarsie bedem je srušen na nekoliko mjesta, a kula ostade da odolijeva olujama i zubu vremena. Imala je oblik kamenog romboiad presječenog po sredini. Temelji dviju njenih strana nalazili su se na dnu rijeke. Visoka oko 11 metara bila je ljeti idealan objekat za skokove u vodu. Uz to njen ravan krov pokriven plehom bio je kao stvoren za sunčanje.

Pored kule nalazilo se minijaturno molo. Bila je to u stvari velika betonska ploča uz koju je pristajao čamac vlasnika kupališta, koje se nalazilo na drugaj strani rijeke. Na čamcu je pisalo velikim plavim slovima PTICA, iako je čamac bio veliki, težak i spor. Za prevoz se plaćalo 2 dinara. Momak-veslač obično od 14 do 16 časova poslije podne imao je pune ruke posla. U to doba dana kupanje je u jeku. Od 2 do 4 svakog dana poslije podne izvođen je takođe i najveći broj naših skokova s kule. Jer i skakači vole da što više publike posmatra njihove skokove.

Čamac „Ptica" sjekao je rijeku dijagonalno prolazeći ispod kule. Mogao je da primi najviše osam lica, pa je na obali i na betonskoj ploči-„molu" kod kule čekalo na red za prevoz i po 30—40 osoba. U očekivanju čamca ta publika pozdravljala je aplauzima i poklicima „bravo"! svaki naš uspjeliji skok. Izvođaču stilski najljepše izvedenog skoka, pri izlasku iz vode, čestitali su i stariji ljudi tapšući ga po golom, mokrom, crnom od ljetnjeg sunca ramenu. To je, naravno, prijalo. Skakač se opet peo na kulu, lijegao na ugrijani ravni plehani krov u suncu i uživao u glasnim pohvalama koje su se još čule dolje, sa mola.

Izvođeni su najčešće skokovi: „na noge", „na glavu" i „lastin skok".                                    '

Majstor za „lastin skok" bio je Troki. On se znao lako da vine s ivice kule i uvijek se činilo da nekoliko trenutaka ispruženih ruku lebdi nad rijekom. Svaki njegov skok pozdaavljan je aplauzima. Aplaudirali smo mu i mi sa plehanog krova kule.

Jednog poslijepodneva uz obalu pristade bijela sandolina. Iz nje izađe i na kulu se pope sin fabrikanta Karla Roubica, porijeklom Nijemac. Trljao je mokre tabane o zagrijan pleh i gledao nas ćutke. Hladan, namješten osmijeh urezao se u uglove usana. Mla
dog gospodina Roubica intereeovalo je ko od nas najbolje izvodi „lastin skok". Troki pogleda fabrikantovog sina. Pređe pogledom od stopala i nogu sa bijelim maljama do ramena i, gore, do otvorenoplave kose na razdjeljak, a zatim se zaustavi na mišicama Adolfa Roubica. Mišići se gotovo nisu uočavali. Roubic je već bio sklon debljanju, iaka se bavio, pričalo se, s više sportova. Te skijanje, te plivanje, te klizanje, te rukomet. Uz to, satima je na travnjaku pred vilom svog oca, fabrikanta Karla Roubica, igrao sa plaćenim učiteljem tenis.

Troki ustade.

— Ja izvodim „lastin skok".

— Vi!? — reče Roubic gledajući Trokija. Pa ja sam skakao u Dubrovniku sa specijalnog tornja za umjetne skokove. Uostalom...

— Izvolite. Ja ću poslije vas! — Roubic opet poče da trlja tabanima po plehu.

Bila je nedjelja i na molu pored kule čamac „Pticu" čekalo je bar 40—50 lica. Svi su pogledali u ivicu krova kule očekujući skokove. Publika na molu mogla je da zaključi da se pojavio Trokijev rival, pošto su Troki i Roubic stajali jedan pored drugog. Uz to, Adolf je pokazivao na ivicu kule rukom. Jasno je onim dolje: radi se o dva suparnika. I zapljeskaše požurujući ih.

Troki priđe ivici kule i pogleda da nije pod njom čamac „Ptica". Zatim, ne oklijevajući, uze zalet i vinu se nad rijekom. Bio je izvanredan u tim trenucima. Rapširenih ruku lebdi čini se, a onda: blago pavijanje tijela. Na dva metra iznad površine vode Troki ispruži naprijed ruke i gotovo bez ikakvog pljuska divno uroni u vodi. Odjekivali su aplauzi. I mi na kuli zapljeskasmo toliko jako da nas zabolješe dlanovi. Ali, mislili smo, možda Roubic skače još ljepše.
Troki se hitro ispentra na kulu. Stao je pored njene ivice da posmatra Adolfov skok.

Adolf Roubic je malo oklijevao. Najzad uze zalet, trupnu nogama jako na ivici kule i — poleti. Mahnuo je nespretno dva-tri puta rukama i na vodu pade gotovo vodoravno, kao daska.

Troki ponovo skoči s kule, sad na na bućnu u vodu i odmah izroni. Na površini rijeke pojavi se i glava fabrikantovog sina. Blijed u licu polako zapliva prema obali.

I Troki izađe za njim na cementni molo. Prsa i stomak mladog Adolfa bili su vrlo crveni od udarca tijela o vodu. On se progura kroz posjetioce kupališta koji su očekivali prevoz „Pticom" i zaputi se prema sandolini. Vidljivo je drhtao. Uđe u sandolinu i odvesla sredinom rijeke. Trokija nije ni pagledao.
—  Ja sam ono odmah skočio za njim — reče nam Troki kasnije — ako mu se što desilo da mu pomognem. A on... ni riječi.

Poslije petnaestak dana pred obalom kod kule opet se pojavi bijela sandolina. Adolf podiže na ka-menu ploču njen laki pramac i zaputi se prema nama.

-  Sigurno je bar petnaest dana trenirao skokove u vodu s tornja u Dubrovniku. Sad si Troki gotov....
— reče Arsen.

Pod Adolfom zazvoni pleh i on priđe ivici kule.

-    Hoćete li i danas skakati? — upita ga Troki.

- Samo jedan skok, ali ne odmah... Prvo ću na noge da se „zagrijem".

Roubic ućuta. Gledao je u neku tačku na horizontu nad brdima. Blistalo je oko nas julsko poslijepodne. Sjedili smo u krugu na plehu kule i igrali domine.

—    Ako vas zanima igra, možete i vi s nama - reče mu Arsen.                  

—    Ne — odgovori Adolf kratko i više nije uopšte pogledao prema nama. Da...., naši roditelji nisu mogli da plaćaju učitelje tenisa, mi nismo imali luksuzne sandoline i nismo bili društvo Adolfu Roubicu.

—    Šeš — reče Troki ljutito.

—    Pendž!

—    Duplo bijelo — reče Arsen,

Tad se začu zvonjava pleha i Adolf skoči s kule. Pritrčasmo njenoj ivici. Iako je Roubic skočio
na noge, htjeli smo da vidimo da li je skok vješto izveden.

Oči nam raširi zaprepaštenje.

Gledali smo ukočeno dolje u rijeku, u Adolfa, u čamac „Pticu", u momka-veslača.

Ne misleći na čamac Adolf je skočio u trenutku kad se „Ptica" nalazila pred kulom. Desnom nogom je udario u jednu od uskih dasaka dotrajalog dna čamca i noga mu je propala u vodu.

U čamcu je bio samo momak-veslač. Dolazio je sa suprotne obale rijeke po nove kupače.

Momak ostavi vesla i pomože Adolfu da izvuče nogu iz procjepa. Pridrža ga da sjedne i brzo zavesla prema obali.

Začas se napravi krug od radoznalog svijeta. Dotrčaše i dva policajca. Jedan, kad saznade o kome se radi, otrča uz stepenište na ulicu. Žurio je da javi fabrikantu Roubicu.

I mi se umiješasmo u grupu kupača, dječurlije i žena koje su strčavale niz stepenište.

Uz zvuk sirene, na ulici iznad rijeke zaustaviše se bolnička kola.

Blijed u licu Adolf se osmjehnu Trokiju.

— Trebalo je da sjednem s vama kad ste me zvali. A domine savršeno igram!

Desna noga ispod koljena bila je slomljena. Još ga nije boljelo, jer je od pada prošlo svega nekoliko minuta.

Dva bolničara siđoše niz stepenice. I kola s crvenim krstom na vrtnicama i na krovu pojuriše ulicom.

Sve je prošlo bez posljedica. Kost je zarasla i poslije nekoliko mjeseci Adolf Roubic s učiteljem veselo istrča na teren za tenis pred vilom svog oca.

Na kulu se više nikada nije ispeo. Veslajući po-lako i odmjereno sredinom rijeke, digao bi dugačko veslo u pozdrav. A Troki je i dalje izvodio „lastin skok" lebdeći trenutak-dva u visini. S malog mola odjekivao je aplauz. Bijelili su se galebovi u jakoj svjetlosti ljetnih poslijepodneva, a mi nasmijani i crni kao đavolova djeca koračali smo kroz sunce po plehu kule nad rijekom.