tPočetna


Dušan Milojević
Neđo Marić

PRILOG ZA ISTORIJU ŠTAMPARSTVA U HERCEGOVINI
- fragment 
 

O ISTORIJI ŠTAMPARSTVA na tlu Hercegovine nema obimnijeg sintetičkog rada. Znamo da su, u odnosu na Mostar, prve štamparske mašine u Trebinju proradile nešto kasnije, međutim, neki nagovještaji zabilježeni su i mnogo ranije.

Godine 1502., u Dubrovniku, Luka Radovanović i Pavle Vukašinović pokušavaju osnovati ćirilsku štampariju. Ne zna se da li je ova štamparija ikad proradila, međutim, evidentno je da je za takvom djelatnošću postojala potreba. Slijedeći pokušaj bio je mnogo izvjesniji. U dubrovačkim izvorima ostao nam je dokument o protokolisanju štamparije Petra Djorđa Sušića i Franja Ratka 1511. godine. Slova su bila oblika kao u štampariji Crnojevića, ali nije pronađena nijedna knjiga štampana u ovoj štampariji.

S ćirilskom štamparijom pokušao je 1514/15. i Luka Primović, ali, evidentno, nije imao uspjeha. I godine 1568. propali su pokušaji da se štampaju knjige "in lingua serviana".

Izvjestan odjek ovih pokušaja u Dubrovniku moguće da je vezan i za dijaka Jovana Maleševca, koji je, "umornom rukom i mutnim umom", godine 1524. prepisao u manastiru Tvrdoš Minej za mitropolita i igumana Marka. Isti čovjek bio je, izgleda, i naš prvi poznati grafičar: u Ljubljani i Urahu sa Primožem Trubarom štampao je misionarske izdanja ćirilicom. NJegovo ime našlo se i na primjerku Cetinjskog Oktoiha pronađenog u Štekerovcima kod Glamoča.


PREMA POSTOJEĆIM DOKUMENTIMA, prve štamparske mašine proradile su u drugoj polovini 19. vijeka u Mostaru. Za Istočnu Hercegovinu poseban značaj imala su mostarska izdanja objavljena u "Knjižari i štampariji Vladimira Radovića" i u "Štamparsko-umjetničkom zavodu Pahera i Kisića", kao i knjige koje je izdavala štamparija A. Pasarića i knjižara Dragutina Pretnera u Dubrovniku.

Zanimljivo je da je Bečka vlada prije okupacije, godine 1872. poklonila jednu kompletnu štampariju Mostaru. Ovaj posao išao je preko biskupa Anđela Kraljevića i austrijskog konzulata. Tri godine kasnije, 1876., u periodu velikog hercegovačkog ustanka, štamparija je podijeljena: manji dio dobila je biskupija a veći franjevci. Štamparija biskupije ubrzo je propala, a franjevačka je nastavila da radi (upravnik je bio don Franjo Miličević). U ovoj štamparije, uz različite zanatske usluge, štampane su crkvene knjige i druga izdanja.

Na intervenciju Ali-paše Rizvanbegovića, kada je u Mostaru 1876. formiran Hercegovački Vilajet, oformljena je nova štamparija. Nedugo zatim, počeo je da izlazi službeni vilajetski list "Neretva" (ukupno 4 strane: 2 turskim pismom, 2 ćirilicom).

U CJELINI, POČEV OD 1876., intenzvnije se razvija štamparstvo u Hercegovini, a posebno u Mostaru. U jednom periodu, u ovom gradu, istovremeno je radilo osam štamparija: Tiskara don Franja Miličevića, štamparija Radovića, štamparija Antuna Pahera i Kisića; Hrvatska narodna tiskara, Štamparija djura Džamonje, Štamparija Mehmeda Bekir Kalajdžića, štamparija Trifka djurića.

Štamparija Radovića osnovana je 1891. a radila je do 1904. godine. Poslije prodaje, transportovana je u Sarajevo. U ovoj štampariji svijetlo dana ugledali su prvi srpski opozicioni listovi ("Srpski vjesnik", "Srpska riječ"), ali i drugi, kao, na primjer, "Musavad", list muslimanske nezavisne borbe. U ovoj štampariji, takođe, štampana su i brojna književna djela (Šantić, S. Ćorović...), ali i prevedena literatura (Puškin, Dostojevski...).


 GODINE 1878. Antun Paher otvorio je knjižaru i štampariju, a 1895. udružio se sa djorđom i Ristom Kisićem. Formirali su veću štampariju i dali joj ime "Štamparsko umjetnički zavod Paher-Kisić". Ova štamparija tada je bila najveća u Hercegovini. Radila je sve do 1941. godine, a nakon 2. svjetskog rata, 1946., ušla je u sastav mostarske "Gradske štamparije".

Godine 1913. Trifko Dudić osnovao je štampariju srednjeg kapaciteta koja je radila do 1928. godine.

Osnivanjem opozicionog lista "Narod", koji je bio organ srpskog nacionalnog fronta, formirana je i štamparija "Narod" d. d.

djuro Džamonja, urednik lista "Osvit", 1907. otvorio je vlastitu štampariju koja je radila do 1916. godine.

Knjižar Muhamed Bekir Kalajdžić 1912. godine pokrenuo je časopis "Biser". Da bi ga štampao, otvorio je i štampariju. Zabilježeno je da je to bila prva muslimanska štamparija u hercegovini (po osnovnoj fizionomiji svojih izdanja).

U Livnu 1904. Mato Kajić Mihun oformio je Tiskaru koja je nosila njegovo ime. Radila je sve do 1942. godine, kada su partizani osvojili Livno a štampariju prenijeli u  u Bosanski Petrovac.


PRVA ŠTAMPARSKA MAŠINA u Trebinju proradila je 1910. godine, kada je osnovana "Narodna štamparija Jevte Dučića i druga".

"Još od prvog dana", napisao je Vojo Korać u monografiji nakon prve dekade rada trebinjske "Kulture", "ona je morala da izdrži tešku borbu na dva fronta. Slabo opremljena nije mogla da izdrži oštru konkurenciju jačih štamparija u Mostaru i Dubrovniku. S druge strane, u potpunosti afirmisana kao izrazito srpska, bila je stalno izložena raznim šikaniranjima austrijskih vlasti. Pod ovakvim uslovima morala je 1913. g. da prestane s radom. Štampala je, uglavnom, samo tiskanice. Značajno je da je iz ove štamparije izišlo 1912. g. III izdanje knjige "Veliki srpski kuvar", koji je, "nakon duge upotrebe" i kušnje recepata, sredila i napisala Zorka Babić rođ. Mitrović. Izdanje je piščevo, tekst ćirilicom, strana 601."

"Poslije Prvog svjetskog rata", zabilježio je Vojo Korać,"napravljen je nov pokušaj sa osnivanjem jednog štamparskog preduzeća. 1924. g. je osnovana Srpska dionička štamparija, uskoro pretvorena u Narodnu štampariju. Bavila se isključivo štampanjem raznih tiskanica. Mašine su prodate u Sarajevo godinu dana poslije osnivanja i bile su u posjedu, prvo, Radničke štamparije Zvono, onda kod štamparije Šmitran i drug i, na kraju, kod Štamparije Petra Gakovića. Ne znamo šta je kasnije bilo sa ovim mašinama."

GODINE 1930. u Mostaru štampariju je otvorio Dušan Gordić. NJegove mašine radile su do 1947. godine.

Za vrijeme NOB-a , od 1943., u Grudama, kraće vrijeme radila  je jedna partizanska štamparija. Ta štamparija stradala je u ratu.

Šta se događalo u Trebinju do drugog svjetskog rata?

Da li je zabilježen ikakav trag štamparske djelatnosti?

Oficijelno, nema naročitih podataka. Međutim, na grafičkom planu nešto se ipak događa. naime, poznato je da su u Trebinju između dva rata izlazili politički i satirični listovi "Tojaga", "Osa", "Doboš", "Gradske vesti", "Peckalo". Uređivali su ih D. Samardžić, D. Beloš, M. Lečić, i V. Petković. "Doboš" je štampan ilegalno u stanu Veljka Petkovića u "Bijeloj kući". List "Peckalo" 1921. pokrenuli su Veljko Petković, Danilo Beloš, Ivo Selak i Branko Šteta. List "Tojaga" izlazio je 1919. Bio je šaljivo-satiričnog karaktera. Uređivali su ga Halid Volić i Luka Sorajić.

O kojoj "tehnologiji" su štampani ovi listovi?

Očito, riječ je o priručnim mašinama, odnosno, o svojevrsnoj grafičkoj ilegali, ali nije isključena ni mogućnost da je za prethodnim štamparijama u gradu ostalo nešto opreme. Naravno, nije isključena NI mogućnost da se, u ovom slučaju, radilo o manuelnom umnožavanju (na pisaćim mašinama), a ne o štampanju?!

"Poslije oslobođenja Trebinja 1944. godine do februara 1945. godine", svjedoči Vojo Korać, "u Trebinju je bila štamparija u kojoj je štampana "Sloboda" i "Hercegovina", a mašine je Oblasni narodni odbor prenio u Mostar nakon oslobođenja ovog grada u februaru 1945. godine."

Stariji radnici trebinjske štamparije upamtili su malo više detalja. Govorili su o tome kako je Čedo Kapor, još dok su se vodile borbe za oslobođenje Bileće, poslao ljude u Dubrovnik da se slučajno ne unište mašine koje su ostale u vojnoj (italijanskoj) štampariji. Još dok su trajale ratne operacije izvučene su dvije mašine.

 

KAKVA JE BILA ta prva poslijeratna štamparija?

Imala je dvije stare zaklopne štamparske mašine i nešto slova.

Štamparija je bila smještena u kući porodice Ljubomir (kasnije zgrada biblioteke u Ulici Štrosmajerovoj) . U toj prvoj štampariji Ante Zadjelović bio je meter i zamjenik rukovodioca Mila Petkovića...

- Tada smo imali dosta teškoća sa slovima - zabilježene su Zadjelovićeve riječi - ona su uglavnom bila latinicom, a mali broj ćirilicom... Na primjer, maksimalna veličina slova ćirilicom iznosila je svega tri cicera. Zato se često dešavalo da je tekst članka složen ćirilicom, a naslov latinicom.

 Zašto su mašine prebačene u Mostar?

U analima kasnije štamparije "Kultura" upamćeni su odgovori.

U Trebinju nije bilo pravih grafičara niti bilo koga ko je bio blizak toj struci. I oni grafičari koji su došli, učinili su to "po službenoj dužnosti".

U tom vremenu, inače, nije bila potrebna velika kampanja. U Mostaru, pred strojem, oficir je komandovao da naprijed istupe svi grafičari. Uz ostale, korak naprijed napravio je i Ante Zadjelović, ručni slovoslagač, inače univerzalan grafičar koji će raditi i na drugim mašinama. Uz njega, došli su i drugi. Svoje radove u tom prvom pogonu štampao je i slikar-grafičar Branko Šotra...

(Na sličan način vjerovatno su angažovani i grafičari koji će 1951. početi da rade u livanjskoj Gradskoj štampariji.)

Dakle, grafički radnici, koji su se okupili nakon oslobođenja, bili su borci. Pomagalo im je i nekoliko zarobljenih Italijana.

 

U MOSTARU, štamparska tradicija bila je snažnija. Zato, odmah nakon rata, kad se sve dešavalo kao na "ubrzanom filmu", izgledalo je logičnije da se i ljudi i mašine prebace u Mostar u sastav "Gradske štamparije" (oformljena 1946. godine).

Izgledalo je logičnije, mada, radnici pričaju, za to preseljenje nije bio ni Čedo Kapor. Čovjek koji je i sam bio grafičar, čovjek koji je očito znao da se u Trebinju može uraditi više. Zato, ostalo je upamćeno da se preseljenje obavilo kad je Čedo bio na službenom putu?!

Ipak, i pored preseljenja, u užem sastavu, i sa minimalnim sredstvima, štamparija je radila do polovine 1946. godine.

U gradu je ostala jedna manja mašina, ali nekako joj se izgubio trag...