tPočetna

Oslobodjenje

Uzduž i popreko humskom zemljom (2)

Ako nema Hercegovine nema ni Bosne

Mile Lasić

Mostar, Bielefeld - Za Hercegovinu se znade reći da je pitoma zemlja plahih ljudi i velikih tragedija. Jedna od najvećih, pak, je upravo ova posljednja, koja je izmjenila njen identitet, njenu multikulturalnu demografsku i političku sliku, a govori se i o "brutalnoj identitetskoj agresiji".

URBANA GERILA
Mene su, naravno, interesirali na mojem "Herzegowina Reise" hercegovački integralisti, koje je pominjao dr Kukić, ali kao da oni više i ne žive ovdje. Umrli ili izmješteni ostaju jedino u sjećanjima onih koji se s tužnom sudbinom Mostara i Hercegovine ne mogu pomiriti. Pa, ipak, sreo sam i neke od takvih, a što posebice raduje bili su to mladi i obrazovani ljudi, svojevrsna hercegovačka urbana gerila, intelektualna, naravno, okupljena, između ostalog, i oko časopisa za političku kulturu Status iz Mostara. To što sam čuo od pjesnika i sociologa Ivana Vukoja, glodura Statusa, obradovalo me je više od svega drugoga. On i njegovi istomišljenici, naime, procjenili su da nemaju pravo gledati sa strane i samo kritizirati, nego da moraju nešto i činiti. Iz toga se moralnog stava i izrodio Status.
 

Tema njihovog interesa nije samo Mostar i samo Hercegovina, nego cijela BIH, pa i šire. Otvoreni su, po uzoru na moderan svijet, za sve ljude i suradnike iz zemlje i regiona i svijeta, izuzev za one koji propovjedaju mržnju. Podsjećaju, uzgred rečeno, neodoljivo na Cicero, ovdašnji ugledni magazin za političku kulturu, za kojeg, kaže Ivan, nisu ni znali, ali ih to raduje. Ne plaše se kazati da su protivu mostarskih i hercegovačkih podjela, da su bh. integralisti, pri čemu im ni na kraj pameti nije da dijele onu plošnu, implicitnu priču o jednom narodu u jednoj zemlji, koja se mnogim intelektualcima u bošnjačkom korpusu čini "spasonosnom idejom", čime samo ponavljaju "srpsku priču" o Jugoslaviji. U Statusu je, uostalom, objavljena i jedna zanimljiva rezolucija, zapravo "gerilska akcija", čija je duša bio mladi Mostarac Nino Raspudić - Kavanski. On je - u ime njemu sličnih "de lux Hercegovaca" - sastavio i objavio Rezoluciju Kongresa hercegovačkih muslimansko-katoličko-pravoslavno-ateističkih intelektualaca, u kojoj se kazalo: "Nakon dužeg razdoblja identitetskog nasilja i potiranja, u prvi plan se vraća povijesno ime stanovnika zemlje Hercegovine - Hercegovac...". I dalje: "... Nasuprot jezičnim pretenzijama susjednih zemalja - Bosne, Hrvatske i Srbije, Kongres hercegovačkih intelektualaca kao službeni jezik Hercegovine, i Hercegovaca kao njezinog temeljnog naroda, proglašava hercegovački jezik..."

Potiranja i svojatanja

Potiranja ili svojatanja su, naravno, prisutna i od druge dvije komponente nekadašnje multikulturalne humske zemlje. Srpski esktremisti u Hercegovini su, doduše, bili nemilosni, ali zato su ceh platili obični Srbi. Ni katolička bratija nije zaostajala za besprizornim "vučurevićima". Sramota sa čaršijskom džamijom i Begovinom u Stocu vrišti do neba i danas. Slično je sa sramotom u Žitomisliću, iako je i stari pravoslavni manastir u međuvremenu obnovljen. Ali, gle čuda, baš te i takve Hrvatine ustaju u, inače, opravdanu obranu Hercegovine, ali uz implicitno nijekanje BIH, pa njihovo priča i nije drugo do priča o trećem entitetu...
U jednu riječ, u 16 ili 17 hercegovačkih čaršija ljudi su poprilično politički zapušteni. Neki su moji sugovornici ustvrdili da je stanje gore nego za vrijeme rata. Oni logiciraju, političke elite su tada ljude uvukle u sukobe, ali su ih, na žalost, u međuvremenu uvjerile da je dioba njihova sudbina. Dr Kukić, s kojim sam razgovarao u studiju Federalne televizije u Mostaru, ne dijeli to mišljenje. Čak je mišljenja da se u Hercegovini odvijaju "katarzični procesi". Izbjegao mi je, pak, direktniji iskaz na pitanje - sjeća li se netko još u tzv. zapadnom Mostaru Tute i Štele, te izvjesnog profesora koji je otišao u Den Haag na ladanje. Izgleda da ih se nitko baš i ne sjeća dobro, tek kroz maglu. Volio bih da je dr Kukić u pravu, ali od katarze vaš reporter nije osjetio ništa, tek sveopću tupost uz poneko "svijetlo u tami".

DE LUX HERCEGOVAC
Još jednog od preostalih "de lux Hercegovaca" sam susreo u Kujundžiluku na broju devet. Moram priznati, susret s ovim čovjekom je obogatio i uljepšao moj kratki boravak u Hercegovini. Ime mu je Adnan Badžak, već je četvrta generacija bakrorezaca u obitelji Badžak, sin je čuvenog "profesora Badžaka", kako su mu Mostarci zvali oca. U omalenoj radnji u Kujundžiluku drži na centralnom mjestu bakrorez sa motivima Starog mosta, što je uobičajeno, te ukomponirane u bakrorez siluete mostarskih džamija, katoličkih i pravoslavnih crkava, što i nije više uobičajeno. Nije za prodaju, veli Adnan, ovaj bakrorez nema cijenu. Ime mu je Sjećanje na Mostar. Za ovu epizodu je kriva, u stvari, moja kćerka Maja, koja putuje na Svjetski kongres biokemičara u Cavtat, a koji su organizirali Miroslav Radman i Ivan Đikić, uvažavani znanstvenici u inozemstvu, a potcjenjivani u vlastitoj zemlji. Da Adnan nije prepoznao u Majinom glasu ostatke "ekavštine", ne bi možda ni otvorio dušu. No, njegovu je majku upoznao "profesor Badžak" za vrijeme studija u Beogradu, nekada davno, u neka druga vremena, kada se nije mogla slutiti krvava repriza Drugog svjetskog rata, koja će ponajteže pogoditi baš Mostar i njegove ljude. I Adnanova je kćerka, uzgred rečeno, biokemičar, ali u Houstonu, u SAD.
I potom, a kako bi moglo biti drugačije među srodnim ljudima, poteče priča o "paleti identiteta", u kojoj je u normalnom svijetu nacionalno i vjersko samo jedan dio, i to majušan, a kod nas se s time ustaje i večerava. Adnan pokloni na kraju razgovora Maji ukusni prstenčic, a meni izrezbareni mitraljeski metak, koji uzimam, iako mrzim oružje, u znak poštovanja prema Adnanovom Sjećanju na Mostar... Potom se divimo novom Starom mostu, tom spomeniku Starom, što bi rekao Mišo Marić, pa završavamo na listanju i kupovanju (skupih) knjiga i na kavi u Buybooku, u Oneščukovoj ulici. Pomišljam kako je onaj stari Mostar ostao samo na Adnanovu bakrorezu i u nekim sjetnim pjesmama i sjećanjima senzibilnijih ljudi.

PODELJENO SMEĆE
Bio je - uz svu svoju prirodnu ljepotu - i jedan od najmultikulturalnijih gradova, uz Vukovar i grad s najvećim brojem mješovitih brakova u bivšoj Jugoslaviji. Sada je u njemu podijeljeno čak i smeće. Za njima, kao niti za drugim iseljenim ljudima kao da nitko više ne žali. Hoću reći da je u Mostaru i Hercegovini sve podjeljeno na dvoje ili troje, pa čak i ono nekadašnje zajedničko groblje u Liska ulici, u blizini Rondoa, u kojem su položeni prvi nevini ljudi u ratu protivu tzv. JNA i rezervista iz Srbije i Crne Gore. Iz tog zajedničkog groblja su već iskopani katolici, tek tu i tamo je ostao po koji križ u okruženju nišana, koji - kako izgleda - leže na pogrešnoj strani.

ČEGA (NE)IMA
Pored svih ožiljaka koje je rat ostavio u Mostaru i Hercegovini ili, možda, zahvaljujući baš njima, uslijedilo je potiranje ili prisvajanje samog imena Hercegovine. Iznerviran kontraproduktivnom negacijom ili izostavljanjem toponima Hercegovina, Alija Kebo je u eseju Hercegovina - zemlja uz vjetar pobrojao brojne slučajeve brisanja ili izostavljanja imena Hercegovac i Hercegovina, čime se - kako reče - poručuje da u stvari i nema Hercegovine, a da ima samo Bosne, ili, pak, da je Hercegovina - južna Bosna. Kebo se pozvao pri tomu i na Sabor Hercegovaca, održan 1998. godine, u čijoj platformi izričito piše da se sabornici zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Bosna ovo, Bosno ono, kaže Kebo, a Hercegovine kao da i nema, pa se on, koji nikada nije bio zadrti Hercegovac, nego, podjednako, i Bosanac i Jugoslaven i Evropejac zapitao - ako Bosna može bez Hercegovine zašto Hercegovina ne bi mogla bez Bosne? (vidjeti Most, broj 148-149). No, sve su to koještarije, zaključio je Kebo, Be i HA mogu samo zajedno, nikako drugačije, tako je, uostalom, u Bihaću i utemeljena.