tPočetna

IN MEMORIAM

Zbogom, stari druže

Oprostajno pismo Predraga Matvejevića svom drugu, humanisti, čovjeku kulture i kulturnom radniku Nikoli Kovaču

Danima sam pokušavao sročiti ove retke. Ne umijem pisati oproštajna pisma. A ne mogu da ne pokušam reći koliko me pogodila smrt Nikole Kovača. Takav čovjek napustio nas je prerano! Za ljude poput njega, uvijek je prerano. Ostaje sve manje takvih ljudi. Njih je ionako premalo.

Nikola Kovač. Pisac, književni i likovni kritičar, profesor, humanist, čovjek kulture, kulturni radnik - kako smo do jučer govorili. Moj drug, i to ne samo iz ovog posljednjeg rata, koji još nije u svim glavama okončao. Bili smo, uza sve ostalo, kolege po struci. Obojica smo francusku kulturu, koju smo predavali na univerzitetima, doživljavali kao misiju. Nastojali smo prenijeti dio njezina bogatstva u oskudnost koja nas je okruživala. Ali, Nikola nije bio samo čovjek od struke - premda je u svojoj struci zauzimao prvi red. Došao je na studij u Sarajevo u času kada sam Sarajevo napuštao. Susreli smo se prvi put u prolazu. Siromašne su bile naše godine naukovanja, ali nisu naše želje. Imali smo ne samo iste škole za sobom nego i bliske ideale. Takva se iskustva žive u osamljenosti - ali, kad god smo se našli, na bilo kojem putu, nismo bili sami. Nedostajat će mi takav suputnik. Već mi nedostaje, a tek je nekoliko dana prošlo od njegova odlaska. Naviru mi u sjećanje uspomene na dane provedene s Nikolom.

Kad god dođem u Sarajevo, odsjednem u malom skromnom svratištu u naselju zvanom Čobanija, nedaleko od tvoga maloga stana, na desetome katu. Nisi tražio veći, primjereniji "funkcijama" koje si obavljao. To si prepustio drugima koji sve što učine naplate. Iz Dubrovnika sam svraćao u tvoje Trebinje, gdje si se odmarao nadomak mora, koje ti je bilo drago - pričali smo jutrom i noću o moru. Radovao sam se što si preuzeo dio nastave u mom Mostaru, na univerzitetu koji nosi ime Džemala Bijedića, dok sam bio daleko od kuće. Ne znam jesi li, nakon knjige o slikarstvu u Bosni i Hercegovini, završio i onu o mostarskim slikarima, o kojoj smo posljednji put razgovarali. Rekoh ti da ne zaboraviš pokojnike Mladena Soldu i brata mu Ivicu, Mehu Sefića, moga ahbaba Icu Voljevicu i još neke. Uvjeren sam da ih nisi zaboravio.

Pamtim posebice kako smo preživjeli ovaj posljednji. Naši su pogledi bili gotovo isti, u svakom času, u svemu. Sjećam se, na početku, kad je već zapucalo, kad ti dođe iz Sarajeva u Zagreb - ne da se skloniš, nego da pokušamo nabaviti lijekove za bolesne prijatelje, poput mog zemljaka Marka Sunjića i još nekih čestitih ljudi koje je zdravlje napuštalo. Potražismo zajedno pomoć. Pun kofer raznih tableta ponio si sa sobom na povratku u "šeher".

Premalo, naravno, ali bio si zadovoljan - tad više nije ni bilo moguće biti radostan. Za vrijeme sulude opsade, ti - potomak stare srpske porodice - preuze mjesto prvoga ministra kulture u Bosni ponosnoj. Zatim postade i ambasador bosanski u Parizu. Nađosmo se opet, u francuskoj prijestolnici koja je slabo razumijevala što se u nas zbiva. Tvoja se riječ čula i cijenila. Objašnjavao si, trudio se. Nije išlo lako, ali nitko drugi ne bi mogao bolje. Bio sam ponosan kad su mi kazivali kako bosanski ambasador govori francuski bolje nego ijedan drugi. Pa, naravno, to si bio,ti. Ne znam kad si našao vremena da u to vrijeme napišeš i knjige o Bosni i cijeni mira, o političkom romanu. Koji je drugi ambasador napisao za vrijeme svoga mandata dvije knjige na jeziku zemlje kojoj je ambasador? Vjerojatno nijedan. O drugim tvojim knjigama, govorit ćemo u drugoj prilici. Premalo se o njima može reći u ovakvu pismu.

U bosanskoj ambasadi dočekivao si one koji se nađoše "izmeðu azila i egzila". Ulijevao si nam povjerenje, bodrio nas svojim stavom i načelom. Bio si nam dragocjen. Koliko večeri provedosmo u tvome domu, s tobom i Bubanom, s prijateljima koje si umio okupiti sa svih strana zemlje, koja se raspadala u mukama. A to se dešavalo u ambasadi za koju su govorili da je najsiromašnija u Parizu. Da, bila je doista siromašna po parama, ali nije ni po čemu drugome - svakako ne po tebi, zahvaljujući tebi. Za novcem i onako nismo trčali. A Bosna je tad bila u ratu, osiromašena, jadna. Ni sada, ajme, nije dobro.

Nisu nas voljeli razni rodoljupci i domoljubi. Tebe su srpski nacionalisti smatrali lošim Srbinom i nisu ti praštali tvoj bosanskohercegovački angažman. Malo je bilo među njima onih koji su uvidjeli da zapravo braniš dostojanstvo svoga naroda. Ni mene nisu voljeli oni koji su željeli da odem - vjerojatno nas je i to zbližavalo u zlu vremenu. Vjerujem, ipak, da je na pomolu neko drugo vrijeme u kojem će se nešto, usprkos svemu, morati promijeniti. Ali ti se nećeš moći tome radovati - a ni mnogi od tvojih prijatelja, bez tebe.

Govoreći o tebi, žalimo zapravo i za sudbinom Bosne i Hercegovine. Jedan takav uspravan, čestit i mudar čovjek veliki je gubitak za sredinu iz koje potječe, kojoj je posvetio najbolji dio sebe sama. Doduše, na gubitke smo se naviknuli, ali svejedno...

Nikola Kovač je imao još toliko toga što nam je mogao dati. A više neće moći.

Jedva držim pero dok ovo pišem. Neću dolaziti uskoro u Sarajevo. Teško bi mi bilo podnijeti tvoju odsutnost. Na daljini, u drugoj zemlji, možda je lakše. A možda i nije. Dijelim žalost s obitelji Nikole Kovača, s njegovim prijateljima, sa svim onima koji su ga cijenili i voljeli, koji ga, uvjeren sam, neće zaboraviti. Zbogom, stari druže. Ne znam kako bih te drukčije oslovio u ovoj prilici.

Predrag Matvejević

DANI 5. 10. 2007