tPočetna

Most, br. 192.

Šemsudin Zlatko Serdarevic

Predrag Matvejevic
Velikan iz mostarske Cernice
Revolucionar istine i intelektualac svjetskog formata

U nizu priznanja dodjeljenih piscu, istoricaru, humanisti, esejisti, esteticaru, naucniku, sociologu, pacifisti, akademiku prof. dr. Predragu Matvejevicu za svoj izuzetno bogat i raznovrsan društveni angažman, posljednje pecati Internacionalna liga humanista kojom ga ova asocijacija proglašava humanistom godine.
Urucenje Zlatne povelje mira ”Linus Pauling” sa plaketom i znackom koju mu je u Rimu dodjelio prof. dr. Faris Gavrankapetanovic, takode njen laureat, obavljeno je u prisustvu ambasadora BiH u Italiji i Vatikanu, predstavnika diplomatskog kora te visoke delegacije Kantona Sarajevo. Predstavnika grada Mostara nažalost nije bilo. Nagradu je predao premijer kantona Sarajevo Denis Zvizdic, laureat Lige humanista. Za ukupan kulturni doprinos Matvejevic je prije tri godine od Voltera Vetronija, gradonacelnika Rima, dobio pocasnu titulu ambasadora Rima. Tada su posebno istaknute vrijednosti njegove pjesme u prozi posvecene Villi Borgeze, najvecem i najljepšem parku Rima.
Od 2003. godine postaje clan ANU BiH sa obrazloženjem da su njegovi radovi na polju kulture od posebnog društvenog znacaja za našu zemlju. Prije toga on je primio diplomu pocasnog doktorata medunarodnih i diplomatskih nauka od strane Fakulteta politickih nauka Univerziteta u Ðenovi (2004.), u Francuskoj (2000.) i u Italiji-Tršcanski Univerzitet (2001.). Matvejevic je prvi dobitnik italijanske nagrade Tomizza koju je ustanovio Lions Club ”Trst–Evropa” u saradnji sa Tršcanskom opštinom i regijom Furlanija – Venecija i Julijskom krajinom a nazvana je po italijansko-hrvatskom književniku ”piscu granica” Fulvio Tomizzi (1935–2003.) rodenom u istarskom gradu Materadi na granici slavenskog i romanskog svijeta. Nagrada se sastoji od srebrne medalje, skulpture i novcanog iznosa kojeg je laureat namijenio obnovi svog rodnog Mostara. U ovoj nagradi je satkano puno simbolike s obzirom da je Fulvio Tomizza živio na granici izmedu Italije i slavenskog svijeta a Matvejevic je svo svoje plodno poslanje obavljao izmedu nekoliko kultura – italijanske, bosanskohercegovacke, hrvatske i francuske. Tomizzu su njegove kolege književni kriticari nazvale ”pisac granica” jer je kao pisac s granice dvije države prošao brojna životna iskušenja nailazeci na nerazumijevanje obje strane. Bio je osporavan upravo od italijanskih i hrvatskih nacionalista. U obrazloženju nagrade dodjeljene Matvejevicu stoji:
– Priznanje se daje za njegovo snažno, neprekidno i smiono djelovanje protiv svih oblika totalitarizma i nacionalizma u odbrani slobode kulture i poticanja dijaloga i razumijevanja naroda Evrope i Mediterana.
Tek što je krajem jula 2004. godine završeno otvaranje Starog mosta u Mostaru na kome je bio prisutan, ovaj eminentni književnik i intelektualac morao je otputovati u Rim gdje je primio nagradu ”Kultura voda” a povod je bilo peto dopunjeno i prošireno izdanje knjige Mediteranski brevijer na italijanskom jeziku. Akcentirajmo podatak da je do sada Brevijar preveden na dvadesetijedan svjetski jezik.
Grad Sanremo ustanovljava medunarodnu nagradu ”Knjiga o moru” i po prvi put dodjeljuje je upravo Predragu Matvejevicu. Uvidjevši književne vrijednosti njegove dvije knjige Mediteranski brevijar i Druga Venecija žiri je jednoglasno donio ovu odluku.
Prije dvije godine Matvejevic je zajedno sa Dubravkom Ugrešic (hrvatska književnica živi u Holandiji) uvršten medu osmero evropskih pisaca cime je obezbijedio da dobije najprestižniju italijansku književnu nagradu ”Evropska Strega” koja se dodjeljuje piscima iz država clanica Evropske unije. Time je ovaj vrsni književnik, esejist, filozof i pacifist ušao u elitni krug savremenog evropskog književnog Panteona. Nagrada je ustanovljena povodom italijanskog preuzimanja predsjedanja Evropskom unijom a urucuje se u vjecnom gradu gdje je 1957. godine Rimskim ugovorima osnovana Evropska unija. I ovaj put, što je potpuno neshvatljivo, niko od zvanicnih predstavnika grada Mostara nije bio prisutan.
Predrag Matvejevic je roden u Mostaru 1932. godine u naselju Cernica (ulica Adema Buca) u kuci sa numerom 43 na kojoj još uvijek nema nikakve oznake kojom bi se podcrtala veza sa nekadašnjim stanarem, danas eminentnim intelektualcem evropskog i svjetskog formata. Kuca se nalazi uz samu ulicu sa naglašenim doksatom i lijepom avlijom u kojoj i danas svake godine u bokorima poput dulbehara cvjetaju jarko crvene starinske ruže. Kasnije su Matvejevici preselili na Bulevar, u kucu na jedan boj sagradenu od miljevine neposredno do Krankase (Doma zdravlja).
Stare smokve sa koje je mladani Matvejevic u jutarnjim satima brao hladne u vrhu medom obogacene tenice, više nema. Išcupali su je ratnici u posljednjoj kataklizmi. (Pa tajno ceš kao vješt uhoda sa zapada / Moje žilište sažeci / Do samog dna / I pada / I cudit ceš se potom kad cuješ kako / Ponovi koracam / Tih po gradu / Opet te / želeci.). Kao djecak cesto je odlazio u kucu Tide Sitar kod koje bi znao objedovati. Tako se u Mostaru živjelo. Sitareva bi svakoga dana uzimala posteciju i klanjala, a Predragu su se te slike duboko urezale u pamcenje. Kupao se pod Starim mostom sa poznatom rajom. I sada zna napamet nazive svih pecina oko Starog na obje obale. Pisao je: – Još kao djecak bio sam uvjeren da je Neretva zelenija od svih drugih voda. Uz njenu obalu su visoke i oštre stijene koje Mostarci zovu pecinama. Svaka ima svoje ime, ponekad i nadimak od milja: zelenika, nad kojom raste divljaka smokva i ljuti šipak, Šuplja pod kojom je opasan kapak po mostarski, Veliki i mali Soko kraj ušca pritocice Radobolje te, pokraj njih, Glavar, nalik molu u nekoj jadranskoj luci, njemu je nasuprot Duradžik na kojem su se mladici pripremali za skok sa cuprije.
Roditelji, baka, ujaci i cijela rodbina su mu sahranjeni u groblju Masline podno Brkanovog brda, u blizini nekadašnje Ciglane u vlasništvu porodice Ribica. Veoma senzibilni Predrag, ali u isto vrijeme, što je neobicno, vrlo hrabar covjek, sa nevjerovatnim žarom i porodicnim osjecajem tražio je u Odesi svoga djeda koji se izgubio u Staljinovim cistkama. Maleni rastom Prokopije Cokorilo iz Mostara svojevremeno je sa istim žarom i hercegovackom žilavošcu na ruskoj zimi sjedio pred portama tamošnjih crkava tražeci milostinju za izgradnju Saborne crkve u Mostaru. Pošteno je svaku kopejku donio u Mostar za božiji hram.
Predrag Matvejevic je studirao u Sarajevu i Zagrebu. U grad pod Sljemenom je otputovao u svojoj 23. godini. Francuski jezik predavao je punih 26 godina na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1967. godine na Sorboni iz komparativne književnosti gdje je (1994. g.) odbranio habilitaciju za redovnu profesuru. Prakticno, on svom ocu ukrajinskom Bjelorusu koji se nastanio u Mostaru duguje upotrebu francuskog jezika. Naime, poznato je da se u Rusiji francuski jezik mnogo koristio u krugovima tamošnje inteligencije. Njegova doktorska disertacija objavljena je pod naslovom ”Poésie de circonstance – étude des formes de l'événement poétique” (ed. Nizet, 1972 iza koje je nekoliko godina kasnije uslijedila ”Poétique de l'événement” (ed. 10-18, 1979.): promišljanje nadahnuto iskustvima ruskih formalista.
Prvi put 1968. godine objavljen je njegov intervju s Miroslavom Krležom u francuskom književnom sedmicnjaku Le Figaro. To ce biti predložak za njegovu knjigu Razgovori sa Krležom koja je doživjela šest izdanja. U njoj je Matvejevic snažno zadirao u srž odnosa književnosti i umjetnosti s angažmanom politicara. Ovom knjigom on je pokazao da je energican sagovornik, željan britkih dijaloga sa tendencijom socioloških istraživanja. Nakon izbivanja iz domovine na katedri Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2003. godine je kao afirmisani univerzitetski profesor sa dragocjenim iskustvom stecenim u Parizu i Rimu održao predavanje na temu Kultura i nacionalna kultura.
Hrvatsku je napustio 1991. godine odabravši položaj, kako je sam kazao ”izmedu azila i egzila”. Rado ga primaju na Novoj Sorboni u Parizu (Paris III, Sorbonne nouvelle) gdje radi u ulozi predavaca na Odsjeku za opcu i komparativnu književnost. Prethodno su mu pomogli prijatelji na taj nacin što su mu davali povremene poslove i ugovore na par mjeseci. Od 1994. godine Matvejevic je redovni profesor na Odsjeku za slavistiku rimskog univerziteta ”La sapienza” i predsjednik Naucnog komiteta Mediteranskog laboratorija u Napulju. I ovaj put su kljucnu ulogu odigrali njegovi prijatelji ali i prvi prevodi njegove knjige Mediteranski brevijar na italijanski jezik. Priznat mu je cijeli radni staž što je uticalo da mu se stvori osjecaj sigurnosti prema cijeloj porodici. ”Tamo sam našao jedan izuzetno pozitivan dijalog sa njihovom ljevicom koja je doživljavala evoluciju na neki nacin kao i ja, tako da su to prakticki bili moji drugovi”, kasnije je zapisao Matvejevic. Za gradonacelnika Rima 2001. godine izabran je njegov prijatelj Veltroni što je za Predraga predstavljalo veliku satisfakciju. Njemu je data pocast da bude podpredsjednik Medunarodnog PEN kluba gdje aktivno djeluje na promovisanju mira i multietnicke saradnje. Radio je na nekoliko univerziteta medu kojima su: New York University (1982.), École des langues orientales (1991.), Université catholique de Lavain (2000.), Univerzitet u Parpignanu i drugim. Jedan je od osnivaca Asocijacije Sarajevo u Parizu i Rimu.
Tridesetog septembra 2002. godine imenovan je za pocasnog clana Centra za mir i multietnicku saradnju Mostar. Priznanje, i komad kamena tenelije Starog mosta, kao znak sjecanja na gradski simbol, u prostorijama ovog Centra urucio mu je direktor Safet Orucevic. Upravni odbor ove nevladine asocijacije odluku je donio na osnovu njegovih dotadašnjih aktivnosti u širenju ideje medunacionalnog dijaloga i afirmacije savremenih tekovina demokratije. On je aktivan u borbi protiv diskriminacije, rasizma, šovinizma, nasilja, surovosti, mentalne prinude i svih oblika fizicke zloupotrebe. Narednog dana kao pocasni clan Centra za mir Matvejevic potpisuje apel gradana Mostara kojim se obracaju javnosti tražeci restauraciju devastiranog Partizanskog spomenika, simbola borbe protiv fašizma.
Nakon izbivanja iz domovine na katedri Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2003. godine je, kao afirmisani profesor sa dragocjenim iskustvom stecenim u Parizu i Rimu, održao predavanje na temu Kultura i nacionalna kultura. Te godine ce u Zagrebu izaci knjiga – zbornik radova pod naslovom Predrag Matvejevic koja donosi tekstove iz pera njegovih studenata, prijatelja, drugova, istomišljenika, nastavljaca njegovih misli. U njoj su zastupljeni radovi Nenada Ivica, Raffaele La Capria, Roberta Brechona, Gabriela Beisa, Sanje Roic, Sergeja Roica, Žarka Puhovskog, Slavena Ravlica Dubravka Škiljana, Borisa Uspenskog, Melite Richter, Rossanna Rosanda, Riccarda Picchia, Marije Mitrovic, Milivoja Telecana, Claudia Magrisa i Rade Kalanja. Struktura pisaca je raznovrsna od diplomata, preko atašea, profesora, pisaca, slavista, sociologa do semioticara kulture. Oni pokrivaju jedno šire evropsko polje duhovne kulture.
Mediteranski brevijar, kapitalno djelo koje se svrstaje u antologijska ostvarenja ovoga žanra predstavlja sukus njegovog spisateljskog rada. Preveden je na desetak evropskih jezika, te na japanski, arapski, finski, hebrejski i turski. U Italiji je za ovu knjigu dobio niz nagrada: Premio Malaparte, Premio Silone, Premio Boccaccio, Premio Marinita, Premio Fregene, Premio Obiettivo Europa. Spisateljski opus umjetnika pisane rijeci ubuhvaca ove knjige: Sartre (1965.), Razgovori sa Krležom (1969.), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975.), Književnost i njezina društvena funkcija (1977.), Te vjetrenjace (1977.), Jugoslovenstvo danas (1982.), Otvorena pisma (1985.), Mediteranski brevijar (1987.), Istocni epistolar (1995.), Gospodari rata i mira (2000.), Druga Venecija (2002.). Gotovo sve knjige su doživjele nekoliko izdanja u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i Splitu. Gospodari rata i mira je knjiga o dogadajima na prostorima ex Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka u kojoj autor analitickim postupkom daje ocjenu o licnostima koje su dijelile Jugoslaviju. Prva izdanja su se pojavila u Francuskoj i Italiji a potom i kod nas.



Na francuskom jeziku napisao je slijedece knjige: Poésie de circonstance (disertacija odbranjena na Sorbonni 1967, objavljena 1972.), Pour une poétique de l’événement (1979.), De la dissidence (1993.), Le Monde ex-confessions (1996.), Les îles de Méditerranée, (2000.), La Méditerranée et l'Europe – Leçons de l'auteur au Collège de France, (1998.), Les seigneurs de la guerre (sa V Stevanovicem i Z. Dizdarevicem 1999.). Sve knjige su izdane od strane izdavackih kuca u Parizu, Ženevi i Actes Sud.
Na italijanskom jeziku izdavaci su mu objavili prevode slijedecih knjiga: Breviario mediterraneo (1988.), Epistolario dell'altra Europa (1992.), Il diario di una guerra (1995), Sarajevo (1995.), Golfo di Venezia (1995.), Mondo ex-Confessioni (1996.), Fra asilo ed esilio (1998.), Il Mediterraneo el’Europa (1998.), Il signori della guerra (1999.), Isolario mediterraneo (2000.), Sul Danubio (2001.), Compendio d'irriverenza (2001.).
O kulturi je cesto pisao eseje tvrdeci da nacija sama po sebi nije legitimna za vlastitu kulturu a da su samo univerzalne kulturne vrijednosti mjerodavne za prihvatljiv doseg nacionalnih posebnosti. Zagovara stav da se identitet nacionalne kulture otkriva i potvrduje u razlici spram drugog, u medusobnom prožimanju i ogledavanju. Pisao je: ”Prije svega romantizam je, izmedu nacionalnog i svjetskog uspostavio razmjere u kojem se konstituiraju kulturne vrijednosti kao najbliži rodni pojam nacionalnih kultura.
Pozivajuci se na misli Montesquieua, Goethea, Puškina, Fichtea, Marxa, Šenoe, Matvejevic je govorio o dvovrijednom iskušenju umjetnosti o tendenciji u njoj i o umjetnosti kao umjetnosti. Ogorceno se suprostavljao mišljenju da nacionalna kultura može biti sebi cilj. Pisao je: ”Nacionalna kultura, kao princip, ukida samu sebe. Ona zabacuje osobitosti regionalne u vlastitom sklopu i ne prihvaca odnosno cak i odbacuje utjecaje drugih.”
Matvejevic je svojevremeno javno zagovarao ideju da se predsjednik Tito treba povuci sa svoje funkcije. To je obrazlagao idejom da je potrebna svježa rukovodeca krv i da se upravo u socijalizmu uspostave novi kriteriji za ljudska prava i politicki pluralizam. Kasnije je u jednom listu ovako prokomentarisao svoj stav: ”Požalim što sam prije trideset godina pisao predsjedniku Titu, cije djelo cijenim, da se povuce sa svih funkcija, jer doživotno predsjedništvo nije spojivo sa idejom socijalizma. Mislio sam na socijalizam s ljudskim licem i želio da on nad svoj dom u Jugoslaviji. S takvom sam primisli pisao knjigu Jugoslovenstvo danas”. Otvoreno je kritikovao Miloševicev i Tudmanov režim tako da je sam odlucio, nakon što su mu u Zagrebu ispalili tri hica u poštansko sanduce, napustiti Hrvatsku i preci u Francusku. On je mišljenja da je stereotipno tvrditi kako je pisac u egzilu izgubljen. To je dokazao pišuci niz djela upravo van svoje domovine što je, kako kaže, i Plutarh dokazivao.
On je u najgorem vremenu nacionalnih prebrojavanja ostao vjeran duhu razuma preuzimajuci ulogu afirmatora politicke kulture zasnovane na slobodnoj misli a ne vezanju za nacionalna znamenja. Suživot u multikulturnoj sredini je odrednica kojom je hodio i zagovarao izlaz iz mraka balkanskog pomucenog jednoumlja. Razmatrao je uzroke i posljedice rata raskrinkavajuci huškace i nacionalne vode.
Kada je jednom novinaru saopštavao licnu ispovijest o tragicnim trenucima tokom posljednjeg rata kazao je da mu je najgore bilo u trenutku rušenja Starog mosta. U casopisu Most iz Mostara u kome je clan redakcije pisao je o utiscima nakon rušenja simbola grada. Tada je istakao da su mu u ratu stradala dva clana porodice – dva Hrvata ubijena od strane Hrvata i Srba. Akcentirao je apsurd posljednjeg rata u kome su svi kolektivno stradali. Govorio je da se Mostaru desilo nešto najgore i da je taj zlocin djelo ljudi kojima je Mostar dalek. Kao dobar poznavalac istorije ovih prostora zakljucio je da su Mostar osvajali tudini i u prošlosti ali su bili blaži i obzirniji od domacih ljudi jer raniji osvajaci nisu istjerivali starce i djecu iz svojih stanova i nisu rušili i skrnavili bogomolje i mostove. Pitao se da li je ijedan drugi grad na prostorima ex Jugoslavije doživio takav urbicid i sveukupna stradanja kao što je to lijeva obala Mostara. Za vrijeme i poslije posljednjeg rata Matvejevic je u ulozi svojevrsnog ambasadora Mostara u nekoliko evropskih gradova širio istinu o stradanju svog rodnog Mostara. Pomagao je i još uvijek pomaže mnoge mostarske porodice i prijatelje iz Sarajeva koji se nalaze u izbjeglištvu ili u domovini. Za vrijeme naše posjete Rimu, kada sam sa Emirom Balicem priredio filatelisticku izložbu o Starom mostu i projekciju filma Dobri duh Starog mosta autorice Nade Mehmedbašic, Predrag Matvejevic je manirom starog odvažnog, gordog i skromnog Mostarca samo sporadicno naznacavao gdje sve šalje pomoc ne navodeci imena. U njegovom glasu bilo je dosta sjete ali i radosti što im to može priuštiti. Multikulturalna iskustva vaspitanja u Mostaru jasno ce definisati i profilisati njegov kasniji angažman. Posjetio je Sarajevo za vrijeme opsade koja je trajala duže nego opsada Lenjingrada. Saosjecao je sa izbjeglicama i stradalnicima podjednako prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Jevrejima i o tome je ostavio dragocjene zapise.
Povodom izlaska novog izdanja knjige Jugoslovenstvo danas koja je prvi put objavljena 1982. godine Matvejevic je kazao da je iznenaden ponudom da se nanovo štampa. Za nove režime na našim prostorima je rekao da su mnogo više obecavali nego što su pružili ali da je došlo do prekida izmedu prošlosti i sadašnjosti tako da se izmedu sadašnjosti i buducnosti javljaju tek nagovještaji demokratije i ostaci diktature. On taj hibrid vrlo simpaticno naziva demokraturom. Kao covjek koji je okupiran Mediteranom uvaženi Prodi ga je izabrao za svog savjetnika u komisiji koja se bavi temom Mediterana odnosno politikom Evropske unije prema jugu. Kao savjetnik u toj komisiji (”grupi mudrih”) u kojoj se želi promijeniti politika EU prema njenom jugu, Matvejevic zagovara ideju da se ne može napraviti EU bez kolijevke Evrope a to su Mediteran, Grcka i Balkan. On je uvidjeo da su sve evropske institucije koncentrisane u Starzburu, Bruxellu, Luxemburgu, Frankfurtu i da ih nema u Napulju, Atini, Barceloni, Sevilji.
Matvejevic se zalaže da sadašnja Evropa bude manje eurocentricna nego što je bila ona koju znamo iz prošlosti. Po njemu ona treba da bude više otvorena prema trecem svijetu, Evropa gradana koji saraduju a manje Evropa nacija koje su medusobno vodile iscrpljujuce ratove. On želi da Evropa u buducnosti bude više kulturna nego komercijalna, više kosmopolitska nego regionalna, da postane više uvidavna a manje arogantna i ohola sa više ”socijalizma s ljudskim srcem” a manje kapitalizma bez lica ”utjelovljenog u multinacionalnim kompanijama koje zauzimaju tržišta osvajajuci svijet”. U svojim esejima Matvejevic se bavi problemom puta i teškocama na tom putu kojim treba ici Evropa. Elaboraciju pocinje konstatacijom da u vecini istocnoevropskih zemalja postkomunisticko razdoblje nije donijelo u nekim važnim oblastima veci nivo prethodnog društvenog sistema medu kojima su proizvodnja, socijalna zaštita, penzioni sistem i uopšte životni standard, premda procesi tranzicije traju dugo. Po njemu je posrijedi stvarnost koja je prekinuta a da nije zakljucena. Ideologije koje se vracaju na scenu – ovdje pritajeno i obazrivo, ondje javno i napadno, cesto su ”gore od onih koje pokušavaju zamijeniti. U javnom životu previše je mitova” – porucuje razmišljajuci o Evropi.

Kada razmišlja o režimima koji su se uspostavili na bazi rušenja starog poretka a ne na izgradnji novog, Matvejevic zakljucuje da oni više obecavaju a manje nude, nastaje prekid izmedu prošlosti i sadašnjosti dok se izmedu sadašnjosti i buducnosti ukrštavaju nagovještaji demokratije i zaostaci diktature. To je za njega demokratura, hibrid autenticnog Matvejevicevog naziva. Njoj je cilj osvajanje sadašnjosti pri cemu se ne uspijeva ovladati prošlošcu. Ocit primjer su aktuelni sistemi u državama stvorenim raspadom Jugoslavije. Zato ce on zapisati: ”Tamo gdje je prije bilo nužno braniti nacionalno nasljede – valja se ponekad braniti od samoga tog nasljeda. Povratak u prošlost obicno je iluzija, povratak prošlosti cesto je tragedija.
On ce istaci manjkavosti nekih sistema fokusirajuci se na današnjoj Sloveniji koja ima veci dohodak po glavi stanovnika od nekih clanica EU, što je postigla zahvaljujuci mirazu kojeg je ponijela iz Jugoslavije. Ali pri tome ce akcentirati njenu veliku manjkavost. Naime, odmah po osamostaljenju iz slovenskog državljanstva su izbrisani Bosanci, Hrvati, Srbi i Albanci njih 18.000 koji su se zatekli u Sloveniji u ratnom vremenu. To je svakako, ocjenjuje Matvejevic, ispod demokratskih nacela što ih je država preuzela i u svakom slucaju nisu u duhu politike Evropske unije cija je clanica.
Za njega ce Sergej Roic, prozni pisac koji živi u Luganu u Švajcarskoj reci da je motor, pokretac, inspirator, revolucionar istine, ”covjek koji je u moru laži, tražio i nalazio svoju istinu i cestitost koja mu daje pravo – njemu jedinom ili jednom od malobrojnih – da super partes ocjenjuje sve ono što se u našim krajevima, nažalost, dogodilo.”
Matvejevic je aktivno ucestvovao u radu Korculanske ljetne škole koristeci prilike da, kad se nade u društvu sa najznacajnijim svjetskim imenima iz oblasti sociologije i filozofije razmatra aktuelne teme o položaju evropske ljevice, za smisao marksizma i potrebu njegovog suprostavljanja marksistickoj vulgati.
Niz tekstova književnika Mile Pešorde koji su objavljivani tokom rata i u postratnom periodu u zagrebackom Jutarnjem listu pod naslovima poput ovih – ”Posrbica gori od Srbina” (Jutarnji list, 28.8.1993.), ”Sidran je preobraženi mladobosanac” (Slobodna Dalmacija 3.1.1995.) stavili su na kušnju intelektualni potencijal Matvejevica koji je oštro reagovao u štampi.
U prvonavedenom tekstu Pešorda piše: – Jer ”dok je srca bit ce i Kroacije!” Treba li ubiti dušu Bosne (krstjansku, franjevacku, europsku, pridavati svetost i svjetlost Hercegovine, baciti u zaborav Tovarnik, Knin, Vukovar, Vrhbosnu i Jajce… ne bi li se razapela duša Hrvatske? Ne bi li preteški utezi usporili ovaj povijesni izlazak iz pustinje? Ne treba dvojiti kako nam to i ino smišljaju zatomnici našega imena i slobode, kako su ”posrbice gori od Srbina.”
U Hrvatskom slovu od 16.12.2005. godine Pešorda tumaci da je svojevremeno u Sarajevu ova sintagma nastala kao duhovni sarajevski odgovor na slicnu koja glasi ”poturice gore od Turcina”.
U drugom tekstu koji u stvari predstavlja intervju, na pitanje novinara da li je slutio ko ce nositi barjak bošnjaštva, Pešorda je odgovorio: – Ako je Sidran, kako kažete, barjaktar bošnjaštva, ne mislim da se piše dobro samo onima koji nisu Bošnjaci nego i Bošnjacima samim. Jer ne cini mi se da je moguca tako nagla i duboka preobrazba dojucerašnjega ”mladobosanca”, odnosno promicatelja velikosrpskoga teroriste Gavrila Principa, u zagovaratelja slobodne demokratske, zapadnoeuropske BiH”.

Desetog novembra 2001. godine Predrag Matvejevic je reagovao na niz Pešordinih tekstova što je bio povod da ovaj minorni književnik podnese krivicnu prijavu protiv Matvejevica. Time je na Zagrebackom osnovnom sudu poceo sudski proces za ciji ce se ishod zainteresovati mnogi evropski intelektualci i brojne asocijacije pa i državnici. Naime, Matvejevic je u ”Jutarnjem listu” (Zagreb, 10.11.2001.), objavio esej pod naslovom ”Naši talibani” o utiscima sa putovanja po Bosni i Hercegovini. U njemu je, izmedu ostalog tražio osnivanje svojevrsnog suda casti koji bi javno osudio pisce koji su za vrijeme posljednjeg rata poticali na prostorima ex Jugoslavije na zlocin, skrivali ga i pravdali ga na razne nacine.
– Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova casti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošcu sve one koji su krivi za sve što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od pocetka pripremao i poucavao ”vožda” (Dobricu Cosica i njegove skutonoše)…, piše Matvejevic dodajuci imena poput Ivana Aralice, Mome Kapora, Matije Beckovica, Andelka Vuletica, Mile Pešorde i drugih barjaktara nacionalistickih ideologija.
Pešordina tužba protiv Matvejevica našla se u ladicama Opštinskog suda u Zagrebu 13. marta 2003. godine u kancelariji sudije Nenada Lukica pod brojem K-4444/ 02. Pešordi nije bilo drago što ga Matvejevic svrstava u talibane. Medutim, Matvejevic je to objašnjavao ovako. Rijec taliban se može tumaciti na razne nacine. Tako u istocnim islamskim civilizacijama ona ima pozitivno znacenje jer se doslovno prevodi sa ”ucenici vjere”, dok se na zapadu ona koristi u prenesenom znacenju jer podrazumijeva fanaticne pristaše ideologije.
– Držim da svaki autor ima pravo rabiti rijeci i metafore koje smatra da najbolje odgovaraju predmetu o kojem piše – to je na kraju krajeva pitanje izbora, izmedu ostalog i književnoga. Tražiti da sud donosi odluke i presude u vezi s tim, ne mislim da dolikuje istinskoj kulturi. Ne treba takoder gubiti iz vida samu cinjenicu da se sukob odigrao devedesetih godina proteklog stoljeca, kad je Mile Pešorda objavio tekst s provokativnim naslovom ”Posrbica gori od Srbina”, gdje je tada imao stalnu rubriku, poprilicno skandaloznu. Bilo je to vrijeme kad je Sarajevo obasipano cetnickim granatama i kad su ”talibani” u tzv. ”Herceg Bosni” osnivali koncentracione logore za Bošnjake muslimane: Heliodrom, Dretelj, Trebižat, Ljubuški, stoji u ”Prilogu raspravi o procesima” iz pera Predraga Matvejevica.
Njega je bolilo što je Pešorda na posrbice stavio i ime svog velikog prijatelja i ”jednog od najznacajnijih južnoslovenskih pjesnika bošnjackog porijekla” Abdulaha Sidrana. Ovom pjesniku Matvejevic odaje pocast što je sa svojom starom majkom ostao u Sarajevu gradu pod totalnom opsadom i neprekidnom salvom Karadžicevih i Mladicevih topova. Tokom sudskih rasprava pretresano je vrijeme i ucešce u društvenim kretanjima, književnim aktivnostima i politickim opredjeljenjima unazad nekoliko decenija. Pešorda je tvrdio da mu je Abdulah Sidran prijatelj te da nema razloga da ga napada, što je unijeto u sudski zapisnik. Sam Sidran je dao pismenu izjavu cija je autenticnost ovjerena u Udruženju književnika BiH kako bi poslužila sudskoj raspravi. U njoj stoji: – Poznajem Milu Pešordu iz vremena kad je živio u Sarajevu i radio kao urednik i izdavackoj kuci ”Veselin Masleša”. Znali smo se ali nikad nismo prijateljevali. Iznenadilo me kad sam cuo da me je u zagrebackom Vecernjem listu od 18.8.1993. godine napao kao ”posrbicu”. U to vrijeme sam živio u Sarajevu pod cetnickom opsadom. Cuo sam danas, pred sudom, poziva se na naše prijateljstvo. Ne znam šta mu daje na to. S.r. Abdulah Sidran, u Sarajevu, septembra 2003. g.
Tužba za klevetu inicirana od strane Mile Pešorde za današnje hrvatsko sudstvo predstavljala je valjanu osnovu da se Predrag Matvejevic osudi na uslovnu kaznu zatvora na dvije godine od pet mjeseci zatvora. Iako do sada niko u Hrvatskoj nije otišao u zatvor zbog uvrede i klevete presuda je predstvaljala poraz današnjih zakona u toj susjedskoj zemlji. Matvejevic se cijeli život borio za poštivanje javne rijeci, slobodu izražavanja i iznošenja svojih stavova. Slicne presude dobivali su novinar Robert Frank, Ljubica Letinic i Vladimir Matijanic, Vesna Balenovic, Stanko Zrilic i drugi. Matvejevic je, ipak, svjetsko ime, zaštitar savremene demokratije, pacifista, pobornik i neumorni zagovornik ljudskih prava… Ostale sudije ovog suda, prema izjavi za štampu, iznose mišljenje da bi trebalo izbaciti odredbu Kaznenog zakona o kleveti i uvredi po kojoj je njihov kolega Nenad Lukic donio presudu.
Matvejevic je još jedanput pokazao svoje veliko srce i široku dušu koju su mu usadili njegova majka Angelina i otac Vsevold. Ovoga puta branio je dignitet književnika Abdulaha Sidrana a ranije je to isto cinio za Saharova, Havela, Izetbegovica, Gotovca, Kiša… Sve su to bile licnosti koje su išle ispred vremena u kome su živjele.

Uslijedile su podrške ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego i u evropskim zemljama. U njegovu zaštitu stali su: Centar za mir i multietnicku saradnju Mostar, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatski PEN klub, Upravni odbor PEN centra BiH, Novinari bez granica Zagreb, Klub skakaca u vodu ”Mostari” Mostar, Reporteri bez granica Zagreb, Hrvatsko društvo književnika Zagreb, Makedonski PEN centar Skopje, Društvo umjetnika Mostara, Ivo Sanader, clan DHK i Hrvatskog PEN, Miljenko Jergovic, prof. dr. Zvonko Makovic, HSS BiH, Gradimir Gojer, Slavko Šantic, Vesna Pusic, predsjednica HNS, Claudio Magris, književnik i naucnik, Nikola Kovac, ministar vanjskih poslova Vlade BiH, Milorad Pupovac i drugi. Apel protiv presude Predragu Matvejevicu preko ambasade u Rimu hrvatskoj javnosti su uputili pisci iz Italije: Tahar Ben Jelloun, Franco Cassano, Vincenzo Cerami, Furio Colombo, Vincenzio Consolo, Erri De Luca, Raffaele La Capria, Luigi Lombardi Satriani, Claudio Magris, Dacia Maraini, Toni Maraini, Fabio Mauri, Stefano Mauri, Raffaele Nigro, Vittorio Nistico, Walter Pedulla, Anna Maria Rimoaldi, Franco Rizzi, Francesca Sanvitale i Enzo Sicillano.
– Zahvaljujuci njemu bolje smo razumjeli tragicna zbivanja za posljednjeg rata na Balkanu, koji je slijedio s dubokim razumijevanjem i izvanrednom nepristrašnošcu. Zahvalni smo mu za sve što nam je pridonio i što nam nastavlja davati, stoji u apelu italijanskih pisaca i intelektualaca.
Nakon presude Matvejevic je samo kratko izjavio: – I dalje mislim što sam napisao, izražavajuci svoje cvrsto opredjeljenje i nepokolebivost u svojim životnim stavovima.