tPočetna

ZAPIS

S puta po Balkanu i okolici - Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Zagreb, Ljubljana, Solun, Podgorica

Još nema pravih mostova

Predrag Matvejević

Raspitujem se kako su toliki mogli povjerovati da je Dubrovnik pao u ustaške ruke, te da jugoslavenska vojska oslobađa grad i njegovu okolicu od ustaša. Rekoše mi kako je, uoči napada, nekoliko autobusa došlo do grada iz zapadne Hercegovine i Imotske krajine. Oni su na prozorima imali istaknute Pavelićeve slike, ustaške zastave, i grbove, čule su se izazovne pjesme i ponekad se mahalo oružjem. Bili su to pojedinačni slučajevi, ali su bili. Reakcija na njih bila je neprimjerena. General Kadijević i njegovi pomoćnici preuveličavali su ih i manipulirali njima. Nesreća se dogodila. Dubrovnik je stradao. Dubrovčani ne praštaju. Crnogorci se stide. Srbi peru ruke. A Hercegovci ? Koji Hercegovci ? Ne treba ih stavljati sve u isti tor

Poletio sam iz Rima polovicom maja 2006. godine za Dubrovnik, zatim se uputio prema Mostaru i Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Dospio sam na kraju do Soluna, zatekao se u Podgorici u času kada se Crna Gora odvajala od Srbije. Susreo sam mnogo raznorodnih ljudi, slušao različita mišljenja, bilježio razne događaje. Od dojmova s tog puta sačinjen je ovaj putopis.

SRAMOTA
Na aerodromu u Ćilipima, opljačkanom i razrušenom na početku srpsko-crnogorske najezde, dočekali su me prijatelji koji će me voziti do Mostara. Sjedimo u maloj konobi nadomak ušća Neretve, razgovaramo o onome što se dogodilo gradu Dubrovniku i njegovoj okolici. Moji su sugovornici raznih nacionalnosti. Svi ne misle jednako. Jedni osporavaju druge. Crnogorci ne kriju da se ovdje zbila najveća sramota u historiji crnogorskoga naroda. Raspitujem se kako su toliki mogli povjerovati da je Dubrovnik pao u ustaške ruke, te da jugoslavenska vojska oslobađa grad i njegovu okolicu od ustaša. Rekoše mi kako je uoči napada, nekoliko autobusa došlo do grada iz zapadne Hercegovine i Imotske krajine. Oni su na prozorima imali istaknute Pavelićeve slike, ustaške zastave, i grbove, iz njih su se čule izazovne pjesme i ponekad se mahalo oružjem. Bili su to pojedinačni slučajevi, ali su bili. Reakcija na njih bila je neprimjerena. General Kadijević i njegovi pomoćnici preuveličavali su ih i manipulirali njima. Nesreća se dogodila. Dubrovnik je stradao. Dubrovčani ne praštaju. Crnogorci se stide. Srbi peru ruke. A Hercegovci? Koji Hercegovci ? Ne treba ih stavljati sve u isti tor.
U svom rodnom gradu Mostaru zadržao sam se samo dva dana na poziv univerziteta Džemal Bijedić koji mi je dodijelio počasni doktorat. Izvan univerzitetskih ceremonija vidio sam mnogo prijatelja, ostarjelih, umornih, rezigniranih. Prilikom dodjele doktorata pročitao sam govor o Povratku u ranjenu zemlju - nije se lako vratiti u ovaj kraj, ali ni drugdje. Na uručenje doktorata nisu došli ni rektor ni prorektor mostarskog Sveučilišta s hrvatske strane. Poslali su nekog kolegu nižeg ranga. To se moglo i očekivati. Nisam podržao ono što su ovdje činili predstavnici takozvane Herceg-Bosne. Obradovao sam se kad sam ponovo vidio poznatoga katoličkog svećenika fra Jozu Peića s kojim me veže dugogodišnje prijateljstvo. Došao je i Vlatko Kraljević sa Širokoga brijega, donedavno ambasador Bosne i Hercegovine u Rimu - pokušavali smo zajedno učiniti sve što se dalo da Italija bolje razumije što se kod nas zbiva i da nam pomogne. Povjesničar Dubravko Lovrenović donio mi je svoju vrijednu i opsežnu studiju o srednjevjekovnoj Bosni. Došlo je još Hrvata s druge strane Neretve kojima je bila daleka, kao i meni, tuđmanovsko-šuškovska politika u ovom kraju. Našao se na prijemu koji je organizirao Univerzitet i poneki Srbin, među većinom Bošnjaka, moje stare mostarske raje.

GROBLJE
Odnio sam buket cvijeća na grob svojih roditelja, na staro katoličko groblje Masline. Posjetio sam ono malo rodbine što je ostalo još živo. Govorio za televiziju, radio i neke novine. Prisustvovao sam izložbi mojih knjiga koju je upriličio novoosnovani Francuski kulturni centar, nedaleko od Staroga mosta. Most više nije isti, iako je obnovljen prema izvornom nacrtu. Nema patine koju nanosi vrijeme, sliči na neku veliku igračku. Među stanovnicima dviju obala još nema pravih mostova.
Čuo sam što se ovih dana dogodilo na partizanskome memorijalnom groblju - ponovo su porazbijane ploče s imenima partizana, boraca Mostarskoga bataljona. Po zidovima groblja iscrtani su opet kukasti križevi. Gradske vlasti, sastavljene od raznih nacionalnosti, nisu osudile taj vandalski, fašistički ispad. Ni kulturno društvo Napredak, niti Matica Hrvatska nisu se oglasili, kao ni ostali koji znaju da se na taj način pred svijetom sramoti hrvatski narod. Poznavao sam samo jednoga člana Mostarskoga bataljona kojem je tu stavljena nadgrobna ploča, Antu Zuanića, brata moga školskoga druga Đure. I oca sam im znao, staroga Dubrovčanina, i majku pripadnicu njemačke manjine iz Bosne. Razmrskana je, među ostalima, ploča Zuanića Ante - zvali smo ga po dubrovački - Bube. Odnio sam vijenac i položio ga na mjesto gdje je bila. U susjednim hercegovačkim krajevima ulice još nose imena ustaških poglavara i ministara Budaka, Vokića, Lorkovića, krvavih generala Francetića i Bobana. Odgovorni ih ne žele mijenjati sve dok i Bošnjaci ne promijene ulice što nose imena Tita, Revolucije, NOB-a. Takva je pogodba. Zar bismo bez Tita i partizana, kažem sugovornicima, ikad dobili Istru i otoke, povratili dalmatinsku obalu koju je Pavelić sramotno poklonio Mussoliniju?!
Ulica u kojoj sam proveo najveći dio djetinjstva zvala se Liska (ta riječ u mostarskom žargonu znači mangup ili šeret). Prekrstili su je u ulicu Kneza Mihaila Viševića - Humskoga, za kojega nitko od Mostaraca nikada nije čuo: mitologizacija povijesti je na djelu. U toj je ulici nekoć bio stari harem. Sad je tu, na hrvatskoj strani, novo muslimansko groblje. Prolazim pokraj mezara i čitam imena uklesana na nišanima: Sulejman, Mustafa, Ibrahim, Salih, Abdulah i druga slična, sva islamska, svi poginuli 1992, u času kad su bili saveznici Hrvatima u otporu koji su zajedno pružili četnicima. Preko noći se, po nalogu rukovodstva HDZ, promijenila politika spram Bošnjaka, počelo ih se progoniti, odvoditi u logore, ubijati. Groblje u Liski ulici odaje tragičnu istinu o Mostaru.

STARI MOST
Pavelićeve slike po okolnim mjestima nisu rijetkost. General Gotovina, kojem se sudi u Haagu za ratne zločine, smatran je herojem. Podiže se spomenik i Gojku Šušku, predvodniku etničkoga čišćenja muslimana u Hercegovini. Haški je sud ovih dana osudio bojovnike Štelu i Tutu, prvoga na osamnaest drugoga na dvadeset godina robije zbog zločina počinjenih u Hercegovini. Sudi se još šestorici, generalu Praljku među inim koji je se usuđuje tvrditi da su stari most srušili muslimani. U školama se prakticira apartheid - đaci katoličke vjere ne idu u iste razrede s muslimanskim dječacima i djevojčicama, kao što je to bilo kad sam tu pohađao osnovu školu i gimnaziju kakvom su se mogli ponositi evropski velegradovi. Srba je ovdje ostalo premalo. Nevini su platili ceh za četničke zločine na početku rata. Otišli su najviše u Beograd, prepun izbjeglica. Ne vraćaju se. Kud će?
Mlade djevojke šeću ulicama grada, vidio sam samo dvije ili tri s boščama na glavi kojima žele pokazati da su muslimanke. Nitko se više na to ne osvrće. Ostalo je previše srušenih kuća. Još više upropašćenih života. Siromaštvo vlada gradom, lijevom obalom više nego desnom. Mirovine su bijedne. Plaće jadne. Nezaposlenost neopisiva. Kako je nekoć bio lijep moj rodni grad.

SARAJEVO
Ni Sarajevo me nije ohrabrilo. Ulice razrovane, s rupama i lokvama po sredini. Pločnici raspucani i iskrivljeni. Poslove dobivaju, rekoše mi, oni koji će ustupiti gradskim komisijama, njihovim predstavnicima, golem procent od naplate za obnovu i izgradnju. Promet zastaje u središtu grada. Izanđali automobili kruže unaokolo, neki još nose oznaku Jugo. Taksiji su ovdje možda najjeftiniji u svijetu. Crveni tramvaji, koje je ne znam više tko poklonio svojedobno srušenome Sarajevu, zarđali su, odslužili svoje. Kanalizacije se posvuda raskopavaju, odavno nisu popravljane. Na fasadama se još vide rupe i tragovi od kuršuma i gelera. Očito nema sredstava da ih se ukloni. Lica koje susrećem odaju zabrinutost, nezadovoljstvo, pomirenost sa sudbinom. Siromaštvo se osjeća na svakome koraku. Nezaposlenost nikada nije bila tolika. Raja se ne buni, ali gunđa. Ne zna što bi sama sa sobom. Dvadesetogodišnji mladić nudi mi za male pare dvogled "kojim se vidi i po danu i po noći". Drugi pokraj njega prodaje sunčane naočale koje popravljaju vid. Kineska roba, najjeftinija na svijetu, došla je i do ovih krajeva. Kiosci su puni šarenih novina, raznih profila, ispunjenih svakakvim šundom - sve možeš reći, nikoga se ne tiče što si kazao. "Demokratura". U buregdžinici se jede s nogu, budzašto. U kavanama sjede mlađi i stariji, usred bijela dana. Nađe se neka mala para za kavu ili pivo.