tPočetna

STID

Pise Namik Kabil

Jedva sam čekao da opet dođem u Trebinje. Pripremao sam se nekoliko mjeseci za put na jug, prevrćući i prepravljajući u glavi planove za sto lagodniji ljetni odmor. Takve su pripreme pomalo i besmislene jer stvaraju nepotrebnu tenziju pa na kraju ni sam ne znas sta bi radio i gdje bi prije isao. Najradije bi svaki dan isao i u Lastvu, i u Cavtat, i u Dubrovnik, i na Lopud. Svaki dan bi jeo i najpraviji paradajz na svijetu, i mladi sir, i pastrmku kod Cuce. Stalno bi se viđao na kafi sa dragim ljudima i u isto vrijeme setao posve sam pored rijeke upoređujući slike iz sjećanja sa onim u nastajanju. Sve to u deset dana. I to je ta slatka tenzija ljetnog odmora u Trebinju kad treba stići sve i svugdje, pa na kraju neminovno stignes negdje dopola od onog planiranog. Ali, to je tako svake godine. Vjerovatno bih se i začudio da je drugačije.

Ove godine sam imao dodatni motiv za dolazak u Trebinje. Ustvari, iskreno, tog motiva sam postao svjestan tek kada sam stigao dole. Prosetao sam uvečer po kom¨iluku u Bregovima, vođen nekim čudnim nemirom koji me je podsjetio na onaj mladalački. I na vlastito iznenađenje, nasao sam se kako stojim ispred novosagrađenog kosarkaskog kampa u Bregovima. Gledam i osjećam, vazno mi je, pa sam malo i iznenađen tim susretom. Prvi utisak: lijepo i prozračno. Nenametljivo. Mediteranski. To je kamp koji je finansirao kosarkas Dejan Bodiroga i koji je zestoko politički osporavan jer je sagrađen u dvoristu nekadasnje “Begove kuće”, restorana hotelsko-ugostiteljskog preduzeća (kako se to nekada zvalo) “Leotar” a koji je u godinama rata sravnjen sa zemljom, valjda zato ¨to je podsjećao na Osmanlije. Ne pisem ovo zato sto mislim da mogu dokazati pravnoimovinsku nelegalnost spomenutog kosarkaskog kampa. Ne bavim se previse takvom tematikom a i prethodno mi je objasnjeno (od strane prijatelja, sto ne znači da je to i puna pravno-imovinska istina) da je spomenuta “Begova kuća” prodata hotelskougostiteljskom preduzeću “Leotar”, a da su ovi kao vlasnici prodali spomenutu zemlju onima koji su htjeli da tu prave kosarkaski kamp. Bar prema tome sto sam čuo činilo se da tu i nema ne¨to imovinski-pravno sporno. Pa zasto onda pisem?

Duga je to priča, duga koliko i ljudski rod jer je njegovo postojanje, nazalost, između ostalog, oduvijek bilo obiljezeno i ratovima i ratnim sjećanjima. A poslije ovog rata je ostalo kao i poslije svakog drugog. Mrtvi, sve ono sruseno, hiljade drama, zivi koji biljeze ili ne biljeze. Sa ovim biljezenjem i uporedo sa zvaničnom istorijom uvijek se provlači i ona privatna, intimna i često neizrečena istorija. Sta je meni lično bila ta “Begova kuća”? Vjerovatno ne previse značajna kao kulturnoistorijski spomenik, jer je ja, iskreno govoreći, tada, u svojoj intimnoj istoriji, nisam previ¨e tako ni dozivljavao. Ali je srusena “Begova kuća” simbol mog ličnog progona iz Trebinja. Namjerno podvlačim ličnu dimenziju ratne drame ne radi veličanja vlastite u odnosu na druge, već radi intimnosti osjećanja koje me obuzimalo dok sam stajao ispred kosarkaskog kampa u Bregovima. To je bio stid. Da, stid. Kako je samo čudan i dalek osjećaj stida u danasnjem Trebinju. A sigurno je puno takvih intimnih trebinja u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Ono sto mi je naročito bilo interesantno u vezi sa tim osjećanjem je maglovita spoznaja da je nastao iz drugih sličnih osjećanja i situacija. Da je to i vlastiti i tuđi stid ali i odsustvo jednog i drugog. Mozda je ovo odsustvo stida i ključno jer kada se stidimo nečeg onda makar teze radimo stvari zbog kojih bi se trebali poslije crveniti. Ne treba se zavaravati. Rat i tranzicija su ogrubili ljude na ovim prostorima pa su riječi kao ponos, po¨tenje i stid, pomalo kao termini iz nekog proslog zivota. Sustinski problem na¨eg danasnjeg postojanja u Bosni i Hercegovini je to sto neki misle da odsustvo njihovog stida znači i nepostojanje istog, bilo gdje i u bilo kome. Ljudi mogu imati konfuzni stid kada sjede i piju kafu u Trebinju, pa se priča o platanima da se ne bi pričalo o tezim temama. Ljudi mogu imati konfuzni stid kada idu na more koje su htjeli porobiti. Ljudi mogu imati konfuzni stid kada se vraćaju iz Svedske, Danske, Sarajeva, Sidneja, da bi se najeli smokava i mladog sira. Ali čovjek koji ima bilo kakav stid ne moze sagraditi kuću na tuđoj kući. Kada bi to pak pro¨lo bez stida onda bi slijedeće bilo graditi grob na grobu, ili grob na mezaru. Tu onda nema nikakve konfuzije. Poruka je sasvim jasna.

U ovakvim pričama su mi fascinatni likovi koji kao zbog neke mirnodopske perspektive misle i propagiraju da vise nije ni potrebno pričati o ratu(?!) Pa mi jos uvijek nismo sustinski ni pričali o ratu! Dokaz za odsustvo suočavanja sa ratom je postojanje tri ili vi¨e uporednih istorijskih tumačenja u vezi sa onim sto se desavalo u Bosni i Hercegovini. Dokle god budemo imali takve različitosti istorijskih sagledavanja dotle će se nasa priča svoditi na laprdanje o ratu a ne na nepristrasnu potrebu da se sagleda tragična sustina recentne historije. Činjenica da neko zeli zabetonirati sruseni simbol “Begove kuće” ignorisući pri tome svu kompleksnost tragičnog sentimenta u vezi sa spomenutim objektom, govori da smo mi jos uvijek duboko u ratnom laprdanju i jako daleko od ozbiljnog suočavanja. Nemogućnost da se oslu¨ne i sagleda bol drugog je nesto sto smo naslijedili kao prokletstvo ovog rata. Ali ta odluka je u nama, mi sami moramo imati potrebu da čujemo glas ugnjetavanog. Ima nekog duhovnog gospodstva u prevladavanju nacionalističke retorike. Nije danas Trebinje usamljeno u odsustvu tog duhovnog gospodstva. Tajkuni, bahati i korumpirani političari, sistematsko nebavljenje traumom koja razara drustvo, samo su neki od naziva za grandioznu nebrigu za čovjeka u ovoj zemlji. Ne mislim da se osjećanje stida moze ikome nametnuti ali me naprosto fascinira razmjera odsustva takavog osjećanja.

Ovo pisem zbog Trebinja, sunca, Bregova, rijeke. Sjećam se kada sam sa Sukom vukao storu po plićacima Trebisnjice. Uhvatili smo stotine kilograma strugača i ovo je poku¨aj da makar nesto vratim u tu rijeku sjećanja. Čovjek se uči postenju dok je ziv i pokajanje zna biti tesko ali je korisno, ako nista radi vlastitog mira. Ako se neko ne stidi zbog nečeg sto je radio ili jos uvijek radi, to je lični problem. Ali biće već neko ko će mu dat' ruke, ko će se stidjeti zbog njega. Ili čak mozda i umjesto njega. Naći će se već neka sjenka zagledana u besanu, kisnu noć Danske i Svedske, Sarajeva. Ali neko će se, siguran sam u to, stidjeti i u danasnjem Trebinju. Intimno i skriveno, jer drugačije nije primjereno danasnjem vaktu. Samo i to će se saznati, kao sto se uvijek sve saznavalo i biljezilo. A na kraju priče, ipak moras zivjeti samo sa vlastitim obrazom.

www.trebinje.se