tPočetna

Dnevni list
Nikla klica šezdesetih posijana...

Piše: Dragan MARIJANOVIĆ
05/06/06

Mostar dobio prve diplomirane glumce

Mostar je napokon dobio svoje prve diplomante glume. Šestoro njih, koji su se mostarskoj publici i kazališnoj kritici predstavili diplomskom predstavom Ler, koju je, prema tekstu nadarene i sve traženije mlade Beograđanke Maje Pelević režirao Miloš Lazin, diplomiralo je glumu na Odsjeku dramskih umjetnosti na Fakultetu humanističkih nauka pri Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. To su: Zdeslav Čotić,  Martina Kartelo, Marin Tudor i Ivana Župa iz Splita, Gordana Šimić iz Pule i Miljan Vuković iz Zrenjanina.

Dugo snivani san

Ovom činjenicom može se ustvrditi kako je ostvaren davnašnji, četrdeset godina snivani san mostarskih kazališnih entuzijasta, legendarnog Safeta Čišića prije svih, a koji su, osnivanjem Dramskoga studija, još šezdesetih godina prošloga stoljeća nastojali uspostaviti visokoškolsku glumačku instituciju,  ali je tada svemoćna politika rekla: Ne, ne trebamo to, to imamo u Beogradu i Zagrebu! Potom se isto pokušalo i osamdesetih godina, kada je odgovor politike doživio samo toponimsku promjenu: Ne trebamo to, to sada imamo u Sarajevu! I tako je bilo sve do ovoga stoljeća, kada je prva rektorica ovdašnjega Univerziteta Džemal Bijedić dr. Elbisa Ustamujić uspjela sakupiti kadar i upustiti se u ovu opisanu dražesnu akademsku avanturu, zarad koje danas o Mostaru možemo pisati i kao o glumačkom akademskom gradu!  Time je Elbisa ispunila za života uglavnom nedosanjane snove Safeta Čišića, Dimitra Kjostarova, Skendera Kulenovića, Ognjenke Miličević, Abdurahmana Nametka i inih koji su napravili sjajne intelektualne karijere po bijelome svijetu, i ostavili Mostaru tu vječitu klicu nastojanja da tu jednom izraste visokoškolska ustanova, čiji su diplomanti u dvije večeri napunili dvoranu igrajući spomenutu predstavu.

Za iznesene podatke mogu zahvaliti prvom i još aktualnom docentu ove škole, prof. Tahiru Nikšiću. On će mi rado izdiktirati i cijeli niz domaćih i međunarodno znanih predavača (uostalom, ova škola je ponajprije “međunarodna” - tako ispada!), koji su, što u statusu redovnih, što gostujućih profesora i predavača, ‘’izvukli’’  do diplome ovaj prvi i svakako povijesni naraštaj glumaca, izraslih u vrtu službe škole mostarskoga glumišta, svjesno odabirući abacedni slijed, čisto da se ne bi nešto pogriješilo u rangiranju zasluga koje uvijek jednima pripadaju više negoli drugima: prof. Josipa Baotića, dr. Edinu Bjelošević, Hasiju Borić, prof. Elviru Dilberović,  prof. dr. Muhameda Dželilovića, Seada Đulića, prof. dr. Saliha Foču, prof. Nedžada Ibrahimovića, Alena Kalajdžića, prof. dr. Dževada  Karahasana, prof. Ferida Karajicu, Sanjina Kodrića, Mariju Korzeniowsku Wieczorkiewicz, doc. Snježanu Martinović, mr. Tanju Mićević, mr. Tanju Miletić-Oručević, mr. Christinu Mouratidou, prof. dr. Gordanu Muzaferiju, doc. Tahira Nikšića (njega ponavljam pak ja!) pht. Ronalda Reeda, Lejlu Salihamidžić...

Zov glumišta

Sami diplomanti su me zamolili da ovom zgodom njihovu zahvalnost istaknem i prema Toniju Peharu, Arisu Čišiću, Marion Clamensu, Narcisu Mehmedbašiću, Huseinu Oručeviću, Emilie Etinenne, Sandi Puce, Venislavu Džidiću, Paudu Celineu, Damiru Fejziću, prof. dr. Fuadu Ćatoviću, Zoranu Kazaziću, Davidu Turzsu i Samiru Veljkoviću. Dakle, puko nabrajanje imena zna biti naporan i dosadan posao. Stoga ove duge popise napravimo iznimkom, jer svaka povijest počinje sa “prvima”, a ovi to jesu bili.

Ovi mladi svršeni glumci se odavno bave glumom po raznim kazališnim trupama, većina njih su dolazili u Mostar gostovati po raznim alternativnim i omladinskim pozornicama, a danas iza sebe imaju dojmljive kalendare nastupa i u kazalištima i u pozorištima i u teatrima - bez opterećenja (osobine svojstvene samo strancima) prihvatili su postojeće jezične i sve druge podjele ovdje i posljednjih godina bili su ukras ovome gradu, baš tom neopterećenošću davali su jedan poseban “šmek’’. Nitko od njih, osim Miljana Vukovića, nema osiguran posao. On će, pak, kao stipendist NP “Toša Jovanović’’ na zrenjaninske kazališne daske, a ostali će valjda najprije odmoriti i vidjeti potom što će sa sobom i svojim karijerama. Svi su svega svjesni, ali i sretni što su odabrali ovo lijepo i siromašno zanimanje. Za ljeto svi spremaju predstave. Gordanu Šimić ovih dana čeka nastup sa mostarskim HNK na Mostarskome proljeću, Martina je čak završila Američki koledž za menadžment u Dubrovniku, ali je zov glumišta bio jači. Nekako mi se najprirodnijim čini - da svi ostanu u Mostaru. Jer, pod jesen se mijenja vrijeme. Možda se i neke druge klime u ovom gradu promijene - nabolje.

Prirodna selekcija

Svakako ste zamijetili još jednu neobičnost: nakon svih muka da se ovo pokrene u Mostaru, pa kada se ipak pokrenulo, ispalo je da nije diplomirao nitko iz Mostara! A, šta se može, kaže mi docent Nikšić, to vam je prirodna selekcija, od dvanaestoro upisanih, šestoro je diplomiralo, a ostali su uvidjeli da će ipak biti bolje da se nečim drugim bave, no, na prvoj godini sada imamo šestoro Mostaraca, i u svakom naraštaju po nekoliko, pa se valja nadati da ćemo uskoro među diplomantima imati i naše sugrađane