Za Velež
ne navijaju samo Mostarci već i ljudi diljem BiH koji su u Mostaru bili možda
jednom ili nijednom
Teško bi bilo u Bosni i Hercegovini naći zaljubljenika u fudbalsku igru koji
nije bio obradovan viješću da se mostarski Velež konačno vratio u Premijer ligu
BiH.
Govorimo, naravno, o istinskim zaljubljenicima u najvažniju sporednu stvar na
svijetu, a ne o onima koji svoje političke, nacionalne i svake druge frustracije
pokušavaju liječiti na i oko sportskih terena.
Veležov povratak u elitno bh. fudbalsko takmičenje nekako se čini kao pobjeda
pravde nad nepravdom s kojom "rođeni" žive već 14 godina. I zato za Velež svih
ovih godina ne navijaju samo Mostarci već i ljudi diljem BiH koji su u Mostaru
bili možda jednom ili nijednom.
Vratio se Velež u Premiker ligu, ali još čeka povratak na svoj stadion pod
Bijelim brijegom. A tu su na sceni već spomenute frustracije.
Smiješno je obrazloženje koje je prije nekoliko dana u televizijskom prilogu
izrekao jedan od čelnih ljudi Veležovog rivala Zrinjskog o tome zašto dva kluba
ne mogu koristiti isti stadion. Najkraće rečeno, trava će se previše gaziti, pa
će travnjak biti neuvjetan za igru! Ma, bogati!
Igraju Inter i Milan na istom stadionu, Sedorf i Gatuzo na jednoj utakmici
pretrče više i više puta ukližu nego kompletni timovi koji su ikada igrali u
Mostaru, pa travi ništa. A ako joj šta i bude, eto, brate, Neretve, pa nek' se
travnjak zalijeva.
I slabije upućeni, naravno, znaju da u gradu opterećenim nacionalnim odnosima
priča o travi nema nikakve veze s Veležovim povratkom na svoj stadion.
Osim povratka pod Bijeli brijeg, za potpunu zadovoljštinu svih koji vole Velež
nedostaje još nešto. Glas onih koji su sada, uvjetno kazano, s "druge strane".
Njihov glas za povratak Veleža pod Bijeli brijeg značio bi puno, možda i više
nego sva politička sijela zajedno. Zato bi bilo lijepo da progovore. Zbog Veleža
i Mostara.
Piše: Elvir HUREMOVIĆ